Ima nešto od očaja u šopingu, a još više u gomilanju i želji za kupovinom konfekcije. Ne znam je li gore gomilati pristupačne brendove za koje već decenijama znamo da eksploatišu jeftinu radnu snagu na drugom kraju svijeta ili dati pare dizajnerima, podržati male biznise koji dobavljaju bolje štofove, plaćaju pošteno šnajderaj, ali najjeftinija stvar im bude pola prosječne crnogorske plate. Kakav moralni stav čovjek može zauzeti, a nema novca ni za jedan, that is the question.
Prošlo je vrijeme Beka, Jugoeksporta, Ateksa i Mure, gdje je i radnička klasa, budući pošteno plaćena za svoj teški rad mogla naći sebi dobar sako ili kožnu torbu. Moj otac u ormaru čuva starinski sako – takvog kvaliteta više nema, veli, jedino ga dematuje nekoliko pečata upornog moljca. To nije do proizvođača, kaže tata. Od njegove stare Jugoslavije svijet se ipak stoput promijenio, iz mirisa naftalina i starih plakarskih fetiša stigli smo do kraljice Zare, svih njenih skupih i jeftinih verzija iza kojih stoji isti vlasnik.
Španac Amansio Ortega, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Od fast fashiona do premium brenova, od kolekcije namijenjene svima, do one limitirane za posebno rafinirane ukuse, sve to nudi ovaj bogatun, iako mu se u zadnje vrijeme omaklo nekoliko skandala oko zloupotrebe djece i spornih reklama povezanih sa palestinskim žrtvama. Ali svi ti skandali, kolekcije i krojevi, cijene i kvalitet nekako pogode jadno čeljade naglo, pa se tako naglo i zaborave u prazničnim sniženjima koja u Podgorici traju makar koliko časni post. Široke je ruke Ortega, čašćava sniženjima Podgoričanke i Podgoričane, posjetioce i turiste od Nikoljdana do preko „srpske“ nove godine, ofingeri su stalno puni, sve je skoro pa džabe, samo treba razgrnuti, izboriti se za svoj komad, a onda se pobjedonosno progurati do kase.
Mnogi izlaze iz šoping centra kao da su kupili stil, a ne samo bezbroj krpica za kraj zime i početak narodnog ljeta. Sve ovo znam, jer sam upravo posjetila nekadašnju Deltu – sadašnji Big fešn, potrošački željna nove kolekcije i malo ženske utjehe, kojoj se ipak suprostavljam hodajući po prodavnici, ne dirajući ništa, gledajući pečatno i zgroženo u žene koje sa ofingera vade pantalone pa ih samo bace dolje. Postpraznično je doba, svi su opušteni i podnapiti, ležerni i zašto ne reći pomalo aljkavi.
Ulazim u Zaru, stupam na tron modnog doživljaja, osvrćem se i zamalo da uskliknem „Koliko stvari koje mi ne trebaju“, ali to kažem u sebi i svakako me obuzme neka sokratovska milina, plus grešni osjećaj nadmoći. Posmatram radnicu, moli probače što čekaju ispred kabina da se malo pomjere, da drugi mogu da izađu; vidim ženu koja obara vješalicu ne i osvrće se. Kažem „gospođo!“, dižem obrvu, pokazujem pokretom glave na vješalicu i uživam u dugoj sekundi, ali žena je već na drugom kraju radnje gdje piše sakoi 19,99. Mjerka jedan rozi komad, dok ja podižem vješalicu i jedva čekam da ispričam mužu o tuđoj drskosti i mom strašnom moralnom podvigu.
Ramišljam da snimam ljude, ali to je valjda protivzakonito, ipak, dvoumim se, jer mi niko neće vjerovati kad ispričam kako dame i gospođetine ponašaju dok hrle ka novom autfitu za petak veče, koji, iz pouzdanih izvora saznajem, ponekad nose sa etiketom, pa sjutradan vraćaju i dobiju pare nazad. Oprostićete mi blagi rodni fokus, ali to objašnjava tragove karmina, slojeve pudera po kragnama haljina i bijelih rolki i ko zna kakvih tečnosti tu ima, pa nije čudo da se onomad i šuga pojavila. Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama, a potrebe su iste i nevelike, pa se u centru šoping mola zbiva jedna socijalistička utopija, gdje se jednakost razvnomjerno rasporedjuje u deset metara dugom redu do kase.
Zašto smo ujedinjeni i jednaki samo u stvarima koje su pogrešne i nedostojne jednakosti, zašto nije moguće biti jednak u redu za ostvarivanje važnih prava, dobijanju prilike ili samoostvarenja? Privid jednakosti tamo đe jednakost zapravo ne znači ništa - to je problem našeg doba. Visoku dostupnost stvari prati nedostupnost jednakih šansi, a to što tržište dopušta lažne mogućnosti za kratku jednakost samo ukazuje na to koliko je ona nedostupna i van tržišnog interesa. Ali u Zari, toj uravnilovki, ovih dana sve se čini drukčijim, dok Ortega gazi u novu godinu u kojoj će opet biti u vrhu nabogatijih ljudi na svijetu. Ali o tom potom, nakon što kupim još jednu suknju na sniženju.