Dana 15. marta 2019. godine, Brenton Tarrant odlučio je da izvrši teroristički napad na džamiju u gradu Christchurch, na Novom Zelandu. Tokom molitve, Tarrant je nasilno ušao u džamiju i počeo pucati na nenaoružane civile, od kojih je 51 izgubilo život, dok je 40 njih ranjeno. Prije napada, Tarrant je snimio svoje putovanje do mjesta zločina, a taj video je pratio muzički zapis povezan sa nedavnom balkanskom istorijom. U pozadini je išla "Karadžiću, vodi Srbe svoje", ultranacionalistička srpska pjesmu koja je nastala tokom ratnih godina, kada su je neki vojnici Republike Srpske na brzinu stvorili.
Ovo nije jedini način na koji je Tarrant povezan sa Balkanom. Godinama je bio opsjednut jugoslovenskim ratom i lično je posjetio Bosnu. Na njegovom oružju je takođe bilo ispisano ime Lazara Hrebeljanovića. Ipak, važno je razumjeti Tarrantovu opsesiju jugoslovenskim ratom, a posebno njegovo slušanje ove pjesme, ne kao ličnu opsesiju jednog poremećenog pojedinca, već kao izraz modernog internet fašizma i formirane subkulture.
Pomenuta pjesma "Karadžiću, vodi Srbe svoje" je dio šireg internet mema poznatog kao „Remove kebab“, što u prevodu znači „ukloni kebab“. Ovaj fenomen obuhvata niz propagandnih prosrpskih pjesama nastalih tokom ratnog perioda, koje karakteriše izražen šovinizam, fašizam, islamofobija i svi ostalni negativni izmi. Tako je jedna od najpoznatijih pjesama u ovom kontekstu "Jadna Bosno Suverena" od izvjesnog Mira Semberca, sa refrenom „Došlo vrijeme da se Srbi svete, sve džamije u oblake lete“.
Zanimljivo je da većina ljudi iz bivše Jugoslavije nije upoznata sa ovim pjesmama. Iako imaju milione pregleda na YouTube-u, komentari su uglavnom na engleskom jeziku, a snimci su skoro uvijek titlovani na engleskom. Ove pjesme su prvobitno bile namijenjene za domaću publiku, ali su stekle popularnost u inostranstvu.
Razlog zašto ove pjesme nijesu bile popularne tokom rata je njihov izuzetno loš kvalitet. Osim niskog budžeta i loše produkcije, tekstovi su toliko glupi da bi i najradikalnijim srpskim nacionalistima smetali. Zvukom i sadržajem podsjećaju na parodiju pijane četničke kafanske rasprave. Popularnost ovih pjesama porasla je zahvaljujući sajtu i anonimnom forumu 4chan. Ovaj sajt je prvobitno bio namijenjen za diskusiju o animeima, video igrama, muzici i sličnim temama, ali je postao ozloglašen zbog doprinosa rastu ideologije koja se danas naziva alt-right, što je zapravo fensi termin za fašizam.
Korisnici 4chana su, uprkos jezičkoj barijeri, shvatili da su ove pjesme izuzetno loše. Upravo zbog bedastog sadržaja ovih pjesama, one postaju privlačne internet fašistima, iako se fundamentalno slažu sa političkim porukama koje nose. Ironično uživanje u ovom materijalu ključni je dio njihove kulture i taktike za povećacanje dometa njihove ideologije.
Ironija i fašizam djeluju kao neobičan par bez očiglednih preklapajućih tačaka. Fašizam se često povezuje sa težnjom za monumentalnom i veličanstvenom estetikom, poput Šperove arhitekture ili brutalnosti italijanskog futurizma, koje su daleko od cinizma ironije. Međutim, upravo ironija omogućava fašističkom sadržaju da dopre do mainstream publike; on je istovremeno i blesav i opasan. Kada je problematičan sadržaj previše očigledan, to zapravo pruža savršeno skrovište za internet fašiste, jer izgleda kao da taj sadržaj ne shvataju ozbiljno. Ova strategija ima djelimičan uspjeh.
Pregledom pomenutih jugoslovenskih pjesama, vidimo da imaju milionske preglede i odavno su prestale biti fokus samo opskurnih internet sajtova. Ovi klipovi su široko rasprostranjeni po internetu, omogućavajući korisnicima da prave praktično kulturno rasističke opservacije o Balkancima dok istovremeno uživaju u provokativnim šalama, bez rizika od "kenslovanja", kako se to modernim jezikom kaže.
Naravno, ne treba svesti ironičnu estetiku samo na želju za pridobijanjem popularnosti. Ironija je zaista postala glavni jezik internet fašista i savršeno izražava njihove ideološke preokupacije. Kao što je ranije pomenuto, najveća utočišta internet fašizma originalno su bila posvećena diskusiji animea; prosto rečeno, njih su činili štreberi i luzeri. Reakcionarska politika koju formulišu takvi štreberi razlikuje se od uobičajenog desničarenja jer gubi bilo koju afirmativnu notu, nije posvećena očuvanju tradicionalnih vrijednosti ili rodnih uloga, već je motivisana impotentnošću i poniženjem, očajnički tražeći snagu koju ne posjeduje.
Na primjer, njihova kritika modernog feminizma manje se bavi idejom uzurpacije tradicionalnih ženskih uloga, a više idejom da su žene biološki programirane da jure muškarce određene građe. S obzirom na postojeću hegemoniju liberalnih normi u kulturnoj sferi, internet fašisti koriste ironiju kao oruđe u borbi protiv mainstream institucija. Oni su postali kontrakulturna skupina čiji je cilj da poremeti i provocira moralne norme. Dodatno, dobijaju ogromno zadovoljstvo ako uspiju da isprovociraju svoje oponente; poniženje ili, kako se kaže na internetu, „trigerovanje“ liberala je njihov primarni cilj.
Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan modus operandi internet fašista. Ako istaknete glupe dijelove, označiće vas kao smarače bez smisla za humor. Ako reagujete sa gađenjem, još bolje, postigli su svoj cilj.
Ovo ponašanje nije novo za fašizam. U svom eseju iz 1946. godine pod nazivom „Razmišljanja o jevrejskom pitanju“, francuski filozof Žan-Pol Sartr savršeno opisuje ovakvo ponašanje kod antisemita. On kaže:
„Nikad ne vjerujte da antisemiti nisu svjesni apsurdnosti svojih odgovora. Oni znaju da su njihove izjave neozbiljne i otvorene za izazov. Ali, oni se zabavljaju, jer je njihovim protivnicima dužnost koristiti riječi odgovorno, budući da vjeruju u riječi. Antisemiti imaju pravo na igru. Oni čak vole igrati se sa diskursom jer, dajući smiješne razloge za svoje stavove, diskredituju ozbiljnost svojih sagovornika. Uživaju u zloj namjeri, jer ne žele uvjeriti valjanim argumentom, već zastrašiti i zbuniti. Ako ih previše pritisnete, naglo će utihnuti, uzvišeno ukazujući nekim izrazom da je vrijeme za argumentaciju prošlo.“
Drugim riječima, oni smatraju da su diskusije za naivne i glupe, te im je cilj narušiti ideju racionalnog razgovora. Činjenica da je nemoguće odrediti gdje završava šala i počinje iskrenost im savršeno odgovara, jedino je važno da druga strana bude poražena.
Ovo ostaje značajno jer, iako njihove ideološke pozicije možda nisu postale mainstream, forma ironičnog komuniciranja koju praktikuje 4chan je postala dominantna na internetu. Većina memova koji se koriste na internetu, poput Pepe the Frog ili Wojak, potiču upravo sa 4chana. Jedna od najpopularnijih teorija zavjere u posljednjih nekoliko godina, poznata kao Qanon, koja tvrdi da svijetom upravlja kabala pedofilskih satanista, je takođe nastala na 4chanu, prvobitno kao degenerična šala koja je postala apsolutni kult kada je napustila taj internet kutak.
Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja. Generalno, iako je destruktivna sila ironije ponekad potrebna, internet okruženje je postalo previše okrutno. Iskrene i emotivne izjave odmah postaju predmet podrugivanja, dok sistem lajkova na internetu nagrađuje najviše one trenutke kada neko uspije poniziti drugog. Tlo interneta je postalo previše zatrovano cinizmom i ironijom, i nijedna ozbiljna ideologija ili pokret ne može biti izgrađena na tim temeljima.