Hollywood se trenutno nalazi u teškoj krizi, s obzirom na to da je 2023. godine veliki broj blockbuster filmova doživio finansijski neuspjeh na bioskopskim blagajnama. Filmska adaptacija popularnog stripa "Flash" je naišla na tako loš prijem da je ugrozila dalje planove Warner Brothers studija za produkciju budućih filmova baziranih na DC stripovima.
Novo poglavlje avanturističke franšize "Indiana Jones" takođe predstavlja jedan od najvećih finansijskih promašaja u istoriji filmske industrije, sa izuzetno malim prihodima na blagajnama.
Čak ni najnoviji film iz "Mission Impossible" serijala, pored svih spektakularnih pokušaja Toma Cruisea da se ubije na zabavan način, nije uspio da zadovolji očekivanja publike.
Paralelno s ovim trenutnim poteškoćama, postoji niz drugih promjena u Hollywoodu koje ozbiljno dovode u pitanje njegovu budućnost. Sve više i više filmova dobija vrlo kratak vremenski period u bioskopskoj distribuciji prije nego što postanu dostupni na jednoj od mnogih streaming platformi, gdje su dio ogromnog i praktično anonimnog "sadržaja".
Ove streaming platforme su radikalno izmijenile samu prirodu filmskog iskustva. Filmovi sve manje postaju jedinstveni događaji koji zaslužuju posebnu pažnju, a sve je teže zamisliti svijet u kojem je film kulturni fenomen. Filmski sadržaj se sada proizvodi u masivnim količinama, a njegova pojava postaje gotovo nezapažena.
U ovom novom ekosistemu, postalo je skoro nevažno gledati film u bioskopu kada se njegov sadržaj može konzumirati u udobnosti sopstvenog doma - na televizoru, laptopu ili mobilnom telefonu. Film je redukovan na prosti proizvod, kupljen na brzinu, iskorišćen, a potom zaboravljen.
U tom smislu, novi "Barbie" film predstavlja pravo iznenađenje. Film je ogroman hit na bioskopskim blagajnama u godini fatalnih neuspjeha, čime je "Barbie" postala komercijalno najuspješniji film koji je režirala žena u cjelokupnoj istoriji filmske industrije. Istovremeno, "Barbie" je postala kulturna senzacija kakva nije viđena već dugo vremena. Od slika sa Barbie kutijom, odlaska u bioskope sa pink odjećom pa sve do raznoraznih internet analiza, teško je sjetiti se filma koji je u posljednje vrijeme ovako privlačio pažnju.
Popularnost filma "Barbie" prenijela se i u Crnu Goru. Iako je posjeta bioskopima postala usamljeničko iskustvo, film "Barbie" uspijeva da privuče veliki broj ljudi. Redovi za film su ogromni, a bioskopske sale ispunjene do posljednjeg mjesta. Više od same popularnosti filma, značajnu ulogu igra i specifična publika koju ovaj film privlači. Teško je prisjetiti se filma kojem čak 90 odsto publike čine žene. Prilikom projekcije koju sam posjetio, bilo je pomalo neprikladno gledati ovaj film kao muškarac, odjeven u polo majicu, okružen morem žena - skoro kao da ste Ken zarobljen u Barbielandu. Većinu muške publike činili su momci koje su njihove djevojke povele na film. Izgledali su kao da su preplavljeni sramom, sličnom onom koji bi osjetio sedmogodišnji dječak povezan sa Barbie lutkom, stvarajući utisak da su dovedeni na izdržavanje kazne.
Teško je bilo predvidjeti popularnost filma koji, na prvi pogled, izgleda kao još jedan u nizu novih Hollywoodskih produkcija koje su u posljednje vrijeme izgubile publiku. Film je baziran na već postojećoj intelektualnoj svojini, štaviše u pitanju su igračke. Izbor Grete Gerwig za režiserku filma, poznate po režiji malih i intimnih filmova kao što su Lady Bird i Little Women, podsjeća na modernu praksu povjeravanja velikih filmskih projekata mladim indie režiserima, s ciljem lakše umjetničke kontrole nad njima od strane produkcijskih kuća.
Nakon gledanja filma, razlozi za njegovu popularnost postaju jasni: ovo je zabavno, dobro ostvarenje koje djeluje kao autentičan film. Kako je filmski kritičar Richard Brody sugerisao, "Barbie" predstavlja potvrdu postojanja jedinstvene estetike filmova, nešto što streamovan sadržaj može da imitira, ali nikada u potpunosti ne može da postigne. Od početka do kraja filma vidljiva je lična vizija Gerwig, što se ogleda kroz izrađenu stilizaciju filma, inteligentno postavljenu strukturu, kao i kroz filmski jezik koji crpi elemente iz klasičnih filmova kako bi preoblikovao njihovo značenje u novom kontekstu.
Uzmimo za ilustraciju, duhoviti i kreativni uvod filma, koji parodira čuvenu grandioznu scenu iz "2001: Odiseja u svemiru" kako bi ukazao da su se prije dolaska Barbie lutke djevojčice jedino igrale sa lutkama beba kako bi simulirale majčinstvo. Međutim, poslije nekog vremena, to majčinstvo dosadi. Film nastavlja dalje i prezentuje viziju Barbieland-a koja djeluje kao da je plastificirana verzija raznobojnog svijeta iz "Les Demoiselles de Rochefort". Kasnije u filmu, Gerwig predstavlja korporativnu kulturu koristeći tatijevsku arhitekturu i njegov apsurdni smisao za humor. Film zaista sadrži mnoge scene koje odišu imaginativnošću i koje su izuzetno dovitljive.
U glumačkoj postavi posebno se izdvaja Ryan Gosling, čija uloga Kena ponovno osvjetljava njegov talenat za fizičku komediju, što smo već mogli vidjeti u filmu Shanea Blacka "Nice Guys". Njegova muzička sekvenca “I’m Just Ken” predstavlja vjerovatno vrhunac filma, mada je možda i bio previše uspješan u svojoj ulozi, njegov Ken je već prihvaćen kao uzor kod nekih desničarskih krugova na internetu.
Ono što je obilježilo ovaj film jeste dodatno njegova polemična priroda koja je izazvala mnoge diskusije. "Barbie" film odlikuje njegova paradoksalna priroda, film zauzima feministički i kritički stav prema samom proizvodu koji promoviše (reklama za Barbie lutke je prikazna tačno prije početka filma). Šta je motivisalo producente filma, uključujući Mattel, kompaniju vlasnika Barbie proizvoda, da kreiraju film koji kritički sagledava Barbie lutke?
Paradoksalna priroda "Barbie" filma nije jedinstvena za to djelo, već predstavlja novi senzibilitet u umjetnosti i komunikaciji, poznatog kao metamodernizam. Metamodernizam jeste odgovor na postmodernizam, koji je gajio kulturu ironije, relativizma i nihilizma naspram idealističkih tendencija modernizma. Metamodernizam se ponovno okreće idealizmu i emocionalnosti, ali je ujedno svjestan moralnog relativizma postmodernizma. Metamodernizam je opisan kao "struktura osjećanja" koja se kreće između modernizma i postmodernizma, poput"klatna koje oscilira između brojnih polova".
U isto vrijeme kad su se formulisale prve ideje o metamodernizmu, postojao je veliki broj članaka i analiza koje su se bavile trendom komodifikacije kritičkih i pobunjeničkih stavova prema kapitalizmu. Thomas Frank, novinar, u svom esejističkom radu "Why Johnny Can't Dissent" primjećuje tendenciju kapitalizma da uključi kritiku svojih proizvoda u sam proces konzumiranja tih proizvoda. Kada konzument razvije stavove koji se protive samom konzumiranju, brendovi ne samo da ne izbjegavaju kritiku svojih proizvoda, već je zapravo prihvataju. Spremnost za inkorporaciju kritike zapravo je karakteristika kapitalizma. Frank daje primjer provokativnog pisca i autsajdera William S. Burroughsa koji je učestvovao u reklami za Nike. Na prvi pogled, čini se neobično da bi kompanija poput Nike željela da sarađuje sa autorom "Golog ručka", ali uključivanjem Burroughsa u promotivnu kampanju, Nike od procesa kupovine svojih patika pravi subverzivan akt, koji se predstavlja kao sličan Burroughsovom djelu.
Feminizam koji "Barbie" film donosi, kao i jezik metamodernizma, trebalo bi shvatiti kao tendenciju ka daljoj komodifikaciji kritičkih stavova. Film je itekako svjestan problematičnih aspekata vezanih za svoje proizvode, te ne propušta priliku da se ironično odnosi prema korporacijama i Barbie proizvodima. Ali, sa druge strane, film nastoji da konstruiše argument koji Barbie lutkama pripisuje važnu ulogu u emotivnom razvoju djevojčica, ističući kako Barbie lutke mogu biti spojnica među različitim generacijama. Ova dvojnost - istovremeno afirmativna i kritička - nije kontradiktorna, već služi kako bi olakšala etičku dilemu kod potrošača. Na taj način, konzument se ubjeđuje da su njegove sumnje prepoznate i tako mu se omogućava da se bez griže savjesti prepusti uživanju u proizvodu. Ako proizvod, zahvaljujući inkorporiranim kritičkim stavovima, dobije reputaciju kao "progresivan" ili "subverzivan", tada sam izbor konzumacije postaje vrhunski vid etičkog djelovanja.
Iako je "Barbie", bez sumnje, zabavan film, moramo razmisliti da li je njegov primarni cilj promocija feminizma, ili povećanje tržišnog potencijala povezanog proizvoda. S uspjehom "Barbie" filma, pojavljuju se glasine da firma Mattel planira da stvori filmski univerzum sa svim svojim igračkama. Ova vijest može izgledati zastrašujuće, možda čak i gore od apokaliptične vizije "Oppenheimera" o nuklearnoj katastrofi.
Možemo se diviti vještini i kreativnosti koja stoji iza "Barbie" filma, ali ne smijemo zaboraviti da je njegova svrha i da od gledatelja stvori potrošača.