Misao na webu
CRNA GORA,
stripovijest

Zograf: Alternativni pogled na istoriju i pamćenje

Foto: Privatna arhiva
Danas niko neće tako otvoreno da promoviše rasizam i da ubija ljude u gasnim komorama, ali to je samo zato što su otkrili neke perfidnije načine da ispolje svoju neosetljivu prirodu…

Ljubiteljima devete umjetnosti Sašu Rakezića alias Aleksandra Zografa ne treba pretjerano predstavljati. Ovaj rođeni Pančevac, koji važi za jednog od svjetski najpoznatijih autora alternativnog stipa, je svojom antologijskom strip-knjigom "Pozdravi iz Srbije", u kojoj iznosi svoje opservacije i iskustva o životu pod sankcijama i bombama za vrijeme Miloševićeve strahovlade, bio jedan od autora koji su udarili temelje čitavog jednog podžanra nefikcijskog stripa koji danas zovemo grafičkim novinarstvom (graphic journalism).

Svojim stripovima Zograf nam, više od tri decenije, sa neskrivenom predanošću otkriva raskoš skrivene strane svakodnevice; priča o ljudima i artefaktima iz davno minulih vremenima i poput savremenog Kalderona de la Barke preispituje tanku granicu međ javom i međ snom.

Neposredan povod za ovaj razgovor je nedavo objavljena knjiga “Priče iz Drugog rata” koja sabira trideset stripova kojima je Zograf pokušuo da sebi i drugima objasni košmarno doba Drugog svijetskog rata u kojem je, kako kaže, sama priroda ljudskosti dovedena u pitanje.

“U logorima su ljudi uništavani masovno, “industrijski”. Pred nepočinstvima koja su ljudska bića tada učinila drugim ljudskim bićima nije pogrešno zapitati se kakva smo mi to stvorenja. Gde su granice naše surovosti i neosećajnosti? U tom mraku, takođe su jače nego ikad zasijali ljudskost, solidarnost, želja da se usprotivi zlu”.

Dajući glas običnim ljudima koji su imali nesreću da žive u vrijeme najveće ratne katastrofe čovječanstva Zograf, na sebi svojstven način, demokratizuje kulturu sjećanja. Bilo da se radi o tragičnom boravku mađarsko-jevrejskog pjesnika Mikloša Randotija u radnom logoru u Boru; pismu jednog gimanzijalca upućenom ljeta 1941. godine okupacionim snagama u kojem generalu Hajnrihu Dankelmanu i fašisti Dimitriju Ljotiću prijeti vješalima, ili o herojskoj borbi antifašiste i revolucionara Žarka Turinskog - Zograf nas podsjeća da iskustva "malih" ljudi nisu manje važna od priča o vladarima, vojskovođama, političarima…

Značajan dio Vašeg stvaralaštva obilježen je pristupom “odozdo”. Tako je bilo i sa junacima ove zbirke stripova…

Mišljenja sam da ljudska bića poseduju izvanrednu snagu, i ta snaga nije raspoređena samo na odabrane – svako, svako je bitan i svako ima da ispriča priču. Ja samo nastojim da neke od priča koje smatram uzbudljivim, makar da su prenebregnute i zaboravljene, pretvorim u stripove. Mislim da na taj način stvaramo alternativni pogled na istoriju i pamćenje. Pomalo to liči na ono što se tokom poslednjih godina pojavljuje u vidu novih remiksa davno poznatih pesama – u ranijem periodu smo muzičke beleške pamtili prema zabeleženim snimcima, koji su – činilo se – uklesani u naše pamćenje za večnost, ali tehnika danas dozvoljava da sve to čujemo ponovo miksovano, i sa osećanjem da je dobro poznate numere zapravo moguće čuti još jednom, na drugi način...

Ilustrovali ste pisma koja je Beograđanka jevrejskog porijekla Hilda Dajč pisala tokom boravka u logoru na Starom sajmištu. Koliko je teško bilo dati vizuelni identitet nepojmljivo traumatičnom iskustvu kao što je boravak u logoru smrti?

To je bilo zaista teško uobličiti, naročito zato što je svaka interpretacija subjektivna. Iako sam nastojao da se držim faktografije koliko je moguće, taj strip je zapravo zamišljanje tih događaja, možda – razmišljanje o tim događajima… Kao ljudska bića, to je sve što možemo da uradimo, ali su naša nastojanja i te kako bitna, i važna za razumevanje sveta u kojem živimo. Mislim da strip danas ima važnu ulogu da se bavi temama koje su nekada bile rezervisane za književnike, možda filozofe ili pesnike…

Objavljeno uz dopuštenje autora

U Spomen-parku u Kragujevcu nedavno ste predstavili strip “Krvavi oktobar 1941.” koji tematizuje strijeljanje hiljada nevinih civila od stane Vermahta na samom početku rata. Imajući u vidu broj žrtava, koliki izazov je bio upustiti se u naraciju ove krvave kalvarije?

Ja sam zapravo bio pozvan od Marka Terzića, kustosa kragujevačkog Muzeja 21. Oktobar, da nacrtam strip o streljanju 1941. To mi se činilo kao teška tema, kojoj treba pristupati oprezno, naročito zato što ja nisam sklon stvaranju stripova koji bi nalikovali na “sinemaskopski” spektakl, i imali za pretenziju da pruže nekakvu uopštenu istinu o nečemu što je veliko istorijsko previranje. Moj odgovor je bio da mogu da crtam samo “svoj” strip, i da izdvojim momente koji se meni čine da objašnjavaju širu sliku. U Muzeju su odmah pristali, imali smo zaista izvanrednu saradnju, i krajnji rezultat je mozaik ličnih doživljaja zasnovanih na svedočanstvima pojedinih svedoka i preživelih. Mislim da kod nas nije uobičajeno da se o velikim temama govori na jedan ipak intimistički način, i zato nije tako često da se posmatra kako je ljudski život zahvaćen tom istorijskom burom…

"Mala porodična istorija" u kojoj govorite o svojoj porodici tokom ratnih godina, obiluje plejadom interesantnih istorijskih ličnosti, među kojima je bio i poznati hroničar ratnih užasa Kurcio Malaparte. Šta nam možete reći o ratnim iskustvima članova Vaše porodice i zašto ste se odlučili da ovu priču ne ispričate u strip formi, već putem teksta ispraćenog fotografijama?

S obzirom da se material koji je objavljen u knjizi stripova u izdanju izdavačke kuće Popbooks i Muzeja Jugoslavije najpre pojavio u Austriji i u Italiji, mislio sam da je važno približiti širu sliku dešavanja u ovom delu sveta tokom četrdesetih. Da sam to predstavio u vidu stripa, ne bi bilo dovoljno prostora da se sve to ispriča, pošto je strip pre svega vizuelni medij, koji tekst koristi u ograničenom vidu, tek koliko može da stane u oblačiće, a to nije mnogo. Zato sam mislio da je bolje da to predstavim kroz tekst, i mislim da nisam pogrešio, i da čak i ljudi sa ovih prostora imaju maglovitu predstavu o dešavanjima tokom Drugog rata. Moji baba i deda su bili ilegalci, koji su borbi pristupili kroz konspiraciju, i kroz neverovatnu žrtvu koju su podneli. Na toj stazi, putevi su im se ukrstili sa mnogo zanimljivih ljudi koji su se našli usred tog velikog dešavanja.

Sasvim slučajno sam, uz zaprepašćenje, otkrio da se poznati pisac Kurcio Malaparte zatekao tokom aprilskog rata baš u Krnjači, mestu između Beograda i Banata, i da je posmatrao srušeni Pančevački most, koji se nalazio samo nekoliko stotina metara od kuće gde su moji živeli. To je opisano upravo u najpoznatijem Malaparteovom delu, “Kaputt”. S druge strane, tu su bile i ličnosti poput Bore Baruha, aktiviste i slikara, koji se još pre početka rata skrivao od policije u tajnoj odaji koju su u svojoj kafani izgradili moji baba i deda. Bora Baruh je neprekidno crtao, i nekakav poriv ga je silio da crta čak i tokom istrage od strane okupatorskih vlasti, nije lako to ni zamisliti, kada je bio teško prebijan, a zatim i ubijen…

Vladimir Pištalo je engleskom riječju "serendepity", koju je preveo kao "srećan slučajan nalaz", opisao Vaša traganja za neobičnim pričama koje pretačete u strip. To je bio slučaj sa Radosavljevom pričom iz ove zbirke - autobiografskim zapisima nepoznatog čovjeka koji se završavaju nakon savezničkog bombardovanja Beograda…

Nastojim da budem sistematičan u kreiranju svojih priča u stripu, u smislu da me zanima stvarni život, a da biste se bavili tako nečim morate da nastojite da vaše polazište bude neiskrivljeno subjektivnim zastranjenjima. Međutim, moj krajnji cilj je neka vrsta iskrenosti. Ja sam na buvljoj pijaci pronašao beležnicu nepoznatog čoveka, koji je zapisao svoja životna iskustva na iskren način, zato što je to bila jedna privatna beleška, koja nije imala za cilj da bilo koga impresionira. Izvesni Radoslav je zapisao svoja osećanja i doživljaje iz vremena okupacije, i on uopšte nije mogao ni da pretpostavi da će to neko mnogo decenija kasnije pronaći, i pretvoriti u strip!

Kakav feedback imate od mladih ljudi? Nakon više od tri decenije istorijskog revizionizma i radikalnih promjena politike sjećanja iniciranih “odozgo”, o čemu piše istoričarka Jelena Đureinović u knjizi "The Politics of Memory of the Second World War in Contemporary Serbia: Collaboration, Resistance and Retribution” da li ta mladost ima predstavu o žrtvama antifašista čije razmjere, prevazilaze granice zamislivog?

Mislim da većina ljudi na ovim prostorima, mladi pogotovo, imaju vrlo zbrkane pojmove kako o fašizmu, tako i o onima koji su se protiv fašizma borili. Među razlozima su i pomešani signali koji su od strane viših autoriteta dolazili tokom decenija. Na kraju ljudi veruju da nije ni bitno da se time zamaraju, što je veoma opasan način razmišljanja, koji vodi u nove katastrofe. Uostalom, ovo što živimo već liči na neku vrstu raspamećenosti…

Svjedoci smo globalnog uspona ekstremne desnice i lakoće kojom se odvija normalizacija diskursa društvenog isključivanja i dehumanizacije. Ne čini li Vam se da su lekcije iz Drugog svetskog rata ostale nenaučene?

To nije baš nekakva uteha, ali mi zapravo nismo usamljeni u zbunjenosti nad situacijom iz četrdesetih. Ta dešavanja su bila toliko drastična, da su čovečanstvu bile potrebne decenije da sve to obradi i pojmi,a taj proces se zaprsvo nigde nije sasvim završio. Velčiina kolektivne traume je bila tolika, da se to najradije zabašurivalo i nastojalo da se sakrije iza opštih mesta i prazne priče. Ne samo ljudi sa Balkana, već i mnogi drugi se ponašaju kao da nisu naučili lekcije iz prošlosti. Danas preovlađuje neka vrsta površnosti, praćena velikim obećanjima, koju su upravo promovisali likovi koji su zacarili svetskom scenom tokom uspona fašizma. Razlika je što danas niko neće tako otvoreno da promoviše rasizam i da ubija ljude u gasnim komorama, ali to je samo zato što su otkrili neke perfidnije načine da ispolje svoju neosetljivu prirodu…

Jedna od meta desničarskih pregaoca nedavno je bila i kultna grafička novela o Holokaustu “Maus" Arta Špigelmana koja je odlukom jednog školskog odbora u Tenesiju izbačena iz nastavnog programa pridružujući se spisku od perko 1500 knjiga zabranjenih u školama širom SAD-a. Nešto kao Fahrenheit 451, doduše još uvijek bez vatrogasaca?

Sve to zvuči kao neka greška, ali s obzirom da je levica u svetu u potpunoj defanzivi, nije neobično da postoje čak i takve inicijative. Idealizam je viđen kao nešto čega se treba stideti, pa niko ne treba da bude iznenađen kada na scenu isplivaju kojekakvi moroni...

Objavljeno uz dopuštenje autora

Sa Vladimirom Arsenijevićem sarađivali ste na ilustrovanom romanu "Išmail"; sa Borom Ćosićem ste radili na stip-zbirci posvećenoj Miroslavu Krleži; koautor ste knjige o avangardnoj novosadskom bendu Luna, a sa rediteljem Đorđem Markovićem sarađivali ste na dokumentarnom filmu "Poslednja avantura Kaktus Bate"… Šta je sljedeći kolektivni projekat u kojem ćete učestvovati?

Tokom godina, radio sam intervjue sa ljudima koji su mi se činili zanimljivi iz bilo kog razloga. Kroz te razgovore, kao da sam proživljavao iskustva drugih ljudi, zapravo, učio sam od njih, a možda su i oni od mene čuli neku smešnu zafrkanciju. Nameravam da objavim knjigu intervjua, koja će zapravo biti neka vrsta saradnje i upoznavanja sa stvaralaštvom i razmišljanjem ljudi koje sam sretao…

Na tribini u organizaciji našeg portala arheolog Miloš Petričević govorio je o svom nedavnom pronalasku praistorijskog sunčanog časovnika što podsjeća na izvanredna arheološka otkrića koja su često teme Vaših stripova. Odakle dolazi fascinacija arheologijom?

Arheologiju smatram za uzbudljivu delatnost, koja oživljava iskustva ljudskih bića na ovoj planeti. Kako bi iko mogao to da smatram nebitnim? Međutim, većina ljudi smatra da je arheologija nešto dosadno, sem kada arheolozi pronađu zlatnu dijademu ili krunu od safira. Međutim, otkrića kao što je sunčani časovnik iz bronzanog doba je nešto zaista posebno, ne samo zato što je to izvanredna retkost na našem području, već i zato što nas približava nama samima. Mi – ljudska bića – smo stvorili taj sat, pre toliko vremena, i sada se srećemo sa vlastitim razmišljanjima. Mislim da je arheologija način da shvatimo sebe i svet u kojem živimo, to je cilj koji nas istovremeno okreće ka spolja i ka unutra…