Za lokalnu književnost svu satkanu od ega, čak i kad je dobro kamufliran ili se samo tako čini, dobro je da neko priča i o književnim neuspjesima. To rijetko rade oni koji zbilja i bez jakih poznanstava dobijaju nagrade, pa se može steći pogrešan utisak da na crnogorskoj sceni postoje samo oni koji su uspjeli, koji uvijek uspijevaju i oni koji su nedovoljno talentovani da naprave seriju književnih uspjeha.
Crnogorska književnica Tijana Rakočević ističe ne samo kako u svom pisanju stalno počinje od nule, već pominje i konkurse u čiji širi izbor nije ušla. Ne libi se ni da progovori o mizoginom karakteru naše književne scene i protekciji kao njenom glavnom pogonskom gorivu. Dobitnica je više nagrada za koje ističe da nisu došle kao posljedica zakulisnog lobiranja. Početkom mjeseca boravila je u Sloveniji gdje joj je u okviru Međunarodnog festivala u Vilenici uručena Centralnoevropska nagrada za pisce. Iskoristili smo ovaj povod da sa Tijanom porazgovaramo ne samo o nagradama, nego i o ženskom pisanju, izdavaštvu i prilikama na crnogorskoj književnoj sceni…
Pišete kratke priče, eseje, drame i poeziju. Zadnjih godina dobili ste nekoliko važnih nagrada. Što one znače za Vaše pisanje?
Za pisanje samo po sebi – baš ništa. No ipak, činjenica da ih i pored toga dobijam znači korak bliže čitaocu koji ne govori moj jezik, čitaocu koji cijelog svog života čeka knjigu koju tek treba da napišem, knjigu koju ću, ne mogavši da sprovedem finalne korekcije, poslati u štampu sa mnoštvom grešaka. Čitalac koji promijeni mišljenje o nečemu zahvaljujući nekoj knjizi – čak i mojoj – dobar je čitalac, ali to, nažalost, ne znači da sam ja dobar pisac. U prilog tome, mogu vam navesti barem deset natječaja/konkursa koje ovdašnji autori smatraju relevantnim, a prema kojima nijesam zavrijedila ni plasman među deset najboljih. Moja jedina privilegija sastoji se u tome što me to nimalo ne dotiče, a moja hrabrost u tome što o neuspjesima, za razliku od drugih, govorim javno. Od muškog autora, koliko god očajno pisao, takvo nešto nikad nećete čuti.
Kad ste objavili vijest o nagradi napisali ste da ste je dobili mimo poznanstva i veza kako je to obično u Crnoj Gori slučaj… Na koji se način može doći do ozbiljnih izdavača, a onda i do nagrada ukoliko nijeste dio književnih krugova?
U mom slučaju je to, rekla bih, početnička sreća ili, za one s drukčijim fetišima, prst sudbine. Vladimir Vojinović, glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Fokalizator“, bio je moj fakultetski profesor kada nije bilo ni pomisli da će do njenog osnivanja doći. U tu ideju sam, stupivši u redakciju kao bivša studentkinja – talentovana, ali ipak na početku – trud ulagala ravnopravno, najprije u želji da dokažem da sam zahvalna na pruženoj prilici. (I ne, nijesam kćerka nikakvog direktora, bivšeg ni aktuelnog, iako je „kako ti je tata“ neko vrijeme bilo prvo što bi me pitali.) To bi, dakle, bio moj drugi izdavač, a kako sam došla do prvog – mogla bih, čini mi se, napisati roman pun kurtoaznih odbijenica sa istih adresa sa kojih mi danas neštedimice šalju riječi ohrabrenja.
Bila sam uporna, nepromijenjena iskustvom, neutaživa kao plamen sopstvene, krvlju prožete poezije. Zbog toga će se ispostaviti da sam i inače, ništa manje nego glede nagrađivanja, nastojala da pišem tako da niko ne primijeti da počinjem od nule, pa bih se u više navrata, pokatkad i sama članica žirija, śetila tog ośećaja vječite nedoraslosti. Pisala sam, naprosto, najbolje. Žao mi je ako sam razočarala, ali – ako nema prečice, onda nema ni tajne.
Vaše pisanje je vrlo angažovano – bavite se temama koje se tiču istorije naših prostora, sukoba, patrijarhalnih praksi… Da li je pisanje u tom smislu nemoćno pred kolektivnim jednoumljem ili ipak može doprinijeti mijenjaju društveno-kulturnih obrazaca čiji smo dio?
Može, istina, doprinijeti promjeni – nagore. Pisci često zaboravljaju da revnosna čitalačka publika u Crnoj Gori čini jedva pola procenta ukupnog glasačkog tijela, a da prosječan crnogorski građanin jednog Matiju Bećkovića, o čijoj ulozi u sukobima devedesetih znamo podosta, i dalje, skoro trideset godina kasnije, vidi kao nesumnjivi književni autoritet. On ga sluša. A sluša zato što – ne čita. Zahvalno kupi mrvice saznanja koje su drugi sažvakali pa ispljunuli. Onaj natprosječni, ako i čita, učini li mu se da zna više od drugih, zaboravlja sve što je pročitao, što se, uostalom, bjelodano pokazalo i na izborima prije tri godine, kada je progresivna misao, vođena željom za promjenama, zažmurila na jezivu ikonografiju na ulicama Podgorice. Pitanje koje sam sebi najviše puta postavila otada do danas jeste: zar je bilo tako teško predviđeti? Književnost, u dodiru sa stvarnim životom koji sve izvjesniju katastrofu vidi kao promjenu u odnosu na njega samog – više nije ni nemoćna, nego beskorisna.
Vilenica festival, 2023.
U nagrađivanoj priči „Rodi me“, koja je dio zbirke Intimus, bavite se akušerskim nasiljem. Jesu li medicinsko osoblje koje opisujete i (pred)porođajne muke kroz koje prolazi žena koja nema oslonac i podršku u stvari mnogo šira slika obespravljene žene na ovim prostorima? Zbog čega je to tako?
Ta priča, za koju i danas iskreno tvrdim da nije dorasla mom stvaralaštvu u cjelini, a koja mi je uprkos tome donijela prepoznatljivost i dvije veoma značajne nagrade – zakoračila je u prostor književne senzacije i, istovremeno, ostala zaglavljena u stvarnosti kao svjedočanstvo toliko bolno da je najlakše zaključiti kako se autorka zanijela u opisivanju. To je veoma interesantna tema i iz ugla tekstologije: riječ je o realnosti, pretočenoj u fikciju, kojoj se vjeruje da je fikcija samo zato što djeluje suviše stvarno. Opisuju je kao: „potresnu“. Možda je taj pristup elitistički, ali u mojoj glavi je ova odrednica usko povezana s književnim profiterstvom: držim da je priča koja licitira samo s afektivnom vrijednošću tek ono što ostaje kad joj se oduzme i ona. No bez obzira na moje sitničenje, njena faktološka vrijednost kreirala je beskrajno polje komunikacije koje je, nažalost, svakoga dana bogatije za jednu žrtvu koja nema vremena za ispovijest. Ja imam.
Da li mislite da se u Crnoj Gori daje dovoljno pozornosti spisateljicama? Kako biste opisali položaj književnica u našoj sredini, koja rijetko barjači istaknutim ženama, a stalno ističe i mitologizira muškarce?
Za obične ljude one su gotovo uvijek predmet podsmijeha, a za institucije – ništa više nego nužni dio „evropske agende“. Kad je objavljen moj intervju u jednim uticajnim novinama, o sebi sam iz komentara doznala da sam „Milova komitkinja“, „nadobudna“, „lijepa ali poremećena u glavu“ i da mi je, takoreći, nasušno potrebna stručna pomoć. Niko od tih ljudi, sigurna sam, nikada nije pročitao bilo šta što sam napisala. Svi oni, takvi kakvi su, igraju stanovitu ulogu u sistemskom zastrašivanju žena, koje je neraskidivo povezano sa dubokom polarizacijom društva i, ukupno uzev, njegovom trajnom mobilizacijom u političke svrhe. Isprva mi se činilo da su te reakcije nezavisne jedne od drugih, ekskrementi besposlenog uma, ali onda sam, obrativši pažnju na ovaj prilično neuobičajen društveni konsenzus, počela da percipiram taj svijet kao instrument specijalnog rata. Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke.
Radite i na dramskom tekstu o admiralu Baroviću, za koji ste dobili nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta. Što nam poručuje Barović kroz Vaš tekst?
Na jednom mjestu, u trenucima u kojima je njegov ideološki paroksizam najočitiji, Barović poručuje: „Korisno je znati da su se neka traganja za istinom okončala neslavno, u korist onih koje ne biste ni tražili da ste znali da ćete ih naći.“ Njegove riječi su proročke, on je modelovan kao tragični heroj koji postoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – istovremeno. Trojanski sveštenik o čija su se upozorenja oglušili. Ne prijeti, nego opominje: „Što god budete gonili, doći će vrijeme da ono goni Vas.“ On se čak ni ne nalazi na ideološkoj sredini, već jasno pledira za one koji se brane. Njegov postupak ne negira potrebu za svrstavanjem – on se svrstava na stranu dobra, koje nikada nije cijelo i savršeno. S tim u vezi, prava je šteta što crnogorsko društvo, zabavljeno sitnim ćarom i kukavičlukom, nikada neće razumjeti njegove riječi. Taj voz je davno izgubljen.
Ima li Crna Gora živu književnu scenu i što koči njen razvoj?
To što se knjige štampaju više nego ikada (i što zbilja mnozina piše) ne govori ništa o bogatstvu domaće književne scene jer, čini mi se, u tom procesu izostaje ono što je ključno za superviziju književne produkcije, a to je – selekcija. U državi koja broji nešto više od 600 hiljada stanovnika ne možete priuštiti sebi da se zamjerite bilo kome: sve je veoma lično. Dok god bude tako, živjećemo okruženi poznatim piscima nepoznatih knjiga i čuditi se zašto se u našem jeziku čuda tako rijetko događaju.
Produkciju članka podržalo je Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija