Jedan od najpoznatiji novinara sa prostora bivše Jugoslavije, Nenad Pejić danas predaje novinarsku etiku na Anglo-američkom univerzitetu u Pragu. Dugogodišnji glavni i odgovorni urednik, predsjednik i direktor u Radiju Slobodna Evropa, ratom smijenjeni glavni i odgovorni urednik TV Sarajevo, Pejić još razmišlja o ulozi medija u ratu. U njegovom romanu Vrijeme množine (Lijepa riječ, Tuzla, 2023) ratni zločinac optužuje medije da su ga natjerali da počini svoje zlodjela.
Kako vidite region trideset godina poslije rata? Kao podijeljen oko političkih vrijednosti, ili ujedinjen u njihovom odbacivanju?
Šta su vrijednosti? Svi se zaklinju u 10 božjih zapovjesti, mole se po crkvama, džamijama, sinagogama, čitaju Bibliju, Kuran... "Ne izgovaraj Gospodinovo ime uzalud’" - izgovaraju ga čak i ratni zločinci koji se križaju se prije nego što počine zločin. I onda im crkva kaže da izmole jedan ili više očenaša! "Ne stvaraj idole" - a mediji idole prave od kriminalaca! Onda, "poštuj svoje roditelje", toga se pridržavamo. Za sada. Na kraju, "ne ubij", "ne griješi bludno", "ne ukradi", "nemoj žudjeti za tuđim stvarima", "ne laži", Koje od ovih vrijednosti poštivamo?
Nažalost, podijeljeniji smo nego prije rata. U Jugoslaviji smo u školama, medijima i u politici promovirali "bratstvo i jedinstvo" koje je završilo raspadom. Danas se u školama promovira nacionalizam i mržnja, povijesne knjige se pišu kako kome odgovara, neki mediji i političari nas posipaju mržnjom kao pljuvačkom. Jedan je američki novinar rekao u vrijeme kad smo ratovali da u Jugoslaviji "svi gledaju isti film, ali su svi ušli u kino u različito vrijeme". Pored toga, politika koristi podjele kao način vladanja. Strah od "drugih", "zavjere protiv nas", "ja ću vas spasiti" - sve se to propagira direktno i indirektno. Ekonomski korupcija i kriminal su uvezali zastave, osobni interes postaje državni. Ono što se smatra vrijednošću u Sloveniji, smatra se jeresom u Srbiji, na primjer. Dakle, vrijednosti su sve različitije i ne mislim da su države ujedinjene u odbacivanj istih vrijednosti, odbacuju različite. Jedni odbacuju moderne, drugi odbacuju prevaziđene.
Postoje li lokalne granice koje moramo uzeti ozbiljnije. Mislite li, na primjer, da je Hrvatska još dio našeg komšiluka, s obzirom na članstvo u EU?
Hrvatska je otišla daleko u poređenju sa ostalima, osim naravno, Slovenije. Glavne teme nisu ni nacija, ni hrvatstvo, ni susjedi. Imaju i oni problema sa korupcijom i zloupotrebom, ali su istrage na tu temu sve uspješnije i redovno se izvještava o hapšenjima politički utjecajnih ljudi, uključujući ministre, čak i premijere. Mislim da je 14 ministara u zadnjih nekoliko godina smjenjeno radi raznih zloupotreba. Usudim se reći da je to više nego u svim drugim zemljama u regionu zajedno. Istovremeno, Hrvatska jeste dio susjedstva i od toga ne može pobjeći čak i kad bi htjela. Imajući u vidu broj stanovnika i bruto društveni proizvod (BDP) Hrvatska je najveći primalac fondova EU, što je i logično s obzirom da je najmlađa članica. Od kada je ušla u EU 2013. godine, Hrvatska je u evropski budžet uplatila 5,3 milijardi evra, a povukla 17,1 milijardi, što znači da je u plusu gotovo 12 milijardi evra.
Diplomatske glasine kažu da bi Crna Gora mogla biti sljedeća članica EU. Nakon svih godina iskustva, vjerujete li diplomatskim glasinama?
Ne vjerujem nikakvim glasinama. Isto tako je tačno da u regionu nema ozbiljnijeg kandidata za EU od Crne Gore. Crna Gora je dio NATO alijanse, euro je zvanična valuta. Mnogi su bacili oko na Crnu Goru radi izlaza na more. Srbija ulaže ozbiljne novce kako bi njoj odani imali uspjeha u političkim strukturama Crne Gore. Dijelom su uspješni. Analiza iz Nizomemske pokazuje da Rusija koristi medije, pravoslavnu crkvu i političare kako bi promovirala podjele. Crna Gora, dakle, ima šansu i to veliku. Nadam se da će biti dovoljno pametna da se odupre ambicijama onih koji je žele zaustaviti na tom putu. Ono što me brine jeste ambicija Rusije, podržana od strane Srbije i RS da se uspostavi neki novi svjetski poredak, novo razdvajanje između Istoka i Zapada. U toj opciji Srbija ostaje na istočnoj strani jer po moskovskim željama linija razdvajanja neće ići oko Balkana nego kroz njega. Ne bih se ni čudio da male države na Balkanu budu žrtve nekih velikih dogovora. Zato je za Crnu Goru najbolje da požuri sa ulaskom u EU.
Nije daleko od istine da su Bugarska i Rumunija bile primjer političke i geostrateške odluke o učlanjenju u EU. Je li rat u Ukrajini, koliko god to zvučalo odvratno, šansa za crnogorsko članstvo?
Ne mislim da rat u Ukrajini ima velikog utjecaja na crnogorsko članstvo u EU. To je možda, strategijski interesantno kao kalkulacija, može biti jedan od argumenata, ali ne glavni. Nadam se da u EU i SAD razumiju gore opisane želje Moskve.
Kako vidite poziciju Crne Gore nakon promjena 2020. godine. Gledajući spolja, mislite li da je Crna Gora prosto postala članica tzv. Srpskog sveta, ili je situacija složenija?
"Srpski svet" nije incident niti slučajnost. To je državna politika Srbije koja koja je počela sa Miloševićem, samo se drugačije zvala. I još traje. Iza nje stoji SANU, mediji, političari. Kad se premijer Zoran Đinđić htio osloboditi tog tereta ubijen je zajednički od ljudi koji su ga trebali čuvati i kriminalnih grupa. Uostalom ljudi na vlasti u Srbiji otvoreno propagiraju da je dio BiH i čitava Crna Gora dio tog "srpskog sveta". Srbija ulaže velike novce u taj projekat. On se odvija kroz medije, diplomaciju, političare i crkvu. Mislim da je Crna Gora danas podložna tom utjecaju manje nego jučer, ali puno više nego prekjučer. Metodologija je ista kao i prije rata devedesetih. Podijeli pa vladaj. Mislim da Crna Gora nije dio "srpskog sveta" i nadam se da će mu se oduprijeti.
Neko je pitao ima li dobrog nacionalizma. Onda je neko rekao da je bosanski nacionalizam sasvim nebitan, jer je srpski nacionalizam toliko moćan i sa najviše krvavih tragova. Što mislite kad čujete ovakve rebuse?
Srpski nacionalizam jeste najjači i najagresivniji. Bosanski, odnosno, bošnjački nacionalizam je neuporedivo manji. Čak je i hrvatski nacionalizam u BiH oslabio. U Hrvatskoj je on na nivou incidenta. U Sjevernoj Makedoniji je on rezultat neshvatljivih grešaka EU u procesu pridruživanja Makedonije. Nacionalizam je retorika i ponašanje koje služi da se ostane na vlasti. Ljudi na vlasti u Srbiji i u Republici Srpskoj tvrde da su za EU ali čine sve suprotno. Vrijednosti EU kao što su tolerancija, vladavima zakona, fer izbori i slično tamo ne postoje. Znate šta, kada bi se lideri Srbije i BiH sutra probudili u funkcionalnim državama EU, oni bi se probudili u ćeliji. Oni to znaju. Pa zašto se onda od njih očekuje da promoviraju vrijednosti EU?
U praškoj kancelariji RSE, foto: Privatna arhiva
Srbija je potpisala strateške dogovore sa Kinom i Rusijom. Kakve to veze ima sa EU? Nikakve, to je suprotno od interesa EU. Svi vlastodršci u svijetu "prodaju" nacionalni interes kao motiv da se nešto uradi ili ne uradi. Iznenađujuće može biti samo to što je sva ta šarena laža još uvijek atraktiva za mnoge.
Kako je moguće da jugoslovenska ideja, ili bilo kakav oblik političkog promišljanja zajedničke kulture i identiteta jugoslovenskih naroda tako uporno ostaje politički tabu?
Nekad davno je čovjek imao samo jedan identitet. Ako je bio rođen u na selu bio je kmet, pripadao je jednom plemenu. Sa razvojem društva mi dobijamo druge identitete. Neko je obrazovan, neko nije, neko govori jezike, neko ne govori, neko je muško, neko nije, neko je visok, neko nizak i tako dalje. Svođenje našeg identiteta samo na jednu dimenziju, etničku, je povratak u vrijeme kad smo, simbolično govoreći, imali samo identitet kmetova. Tada je interes kmetova definirao vlastelin, onaj koji ga je izrabljivao. Sada ga definira lider, a promovira medij.
U Jugoslaviji smo, u političkom smislu riječi, imali identitet kao MI, kao Jugoslaveni. Kad se država raspala taj se jedan MI, pretvorio u sedam različitih MI. Slovenija i Hrvatska su se u procesu postajanja članicama EU pretvorile u JA društva, dakle pojedinac je glavni, ne kolektivni identitet. Taj je proces završen u Sloveniji i gotovo da je završen u Hrvatskoj. U te dvije zemlje glavne su teme plaća, penzije, život i slično. Izbori su demokratski i građani zaista odlučuju. U Srbiji, BiH i na Kosovu taj proces nije ni gotovo ni započeo. To su države koje žive u množini. U Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori taj proces traje. Crna Gora je najviše napredovala, Srbija najmanje. Ako se taj proces završi u čitavom regionu tada će dominacija JA onemogućiti bilo kakav kolektivni etnički identitet. Dakle, ideja jugoslavenstva je nerealna, ne bi ni imala puno pristalica. Ona još živi samo među emigracijom i kako se emigracija utapa u društva u kojima živi tako i ideja umire. Ne mislim da je bilo kakav povratak u jugoslovensku zajednicu moguć niti mislim da bi dobio većinu.
Vodili ste godinama značajan regionalni medij. Radio Slobodna Evropa bio je koncipiran kao servis na južnoslovenskim jezicima. Radili ste na povezivanju i umrežavanju. Na ukrupnjavanju novinarske sile i znanja, na jačanju javnih servisa. Mislite li da je došao kraj velikim medijskim autoritetima?
To je sjajno pitanje. Šta je medijski autoritet? To je medij kojem se vjeruje, koji se prati. Jedan primjer iz Hrvatske. Onaj ko prati vijesti lako uočava da se predsjednik i premijer Hrvatske, a ne samo oni, vrijeđaju na jedan grub i nepristojan način. Nova TV je odlučila izraziti stav na tu temu. Njen novinar Mislav Bago je u svom komentaru poručio dvojici lidera DOSTA! To se zove medijski autoritet. Stali su, malo. Mislav nije više među nama, a oni se i dalje vrijeđaju. Mi smo na Radiju Slobodna Evropa imali u Srbiji fantastičan rejting za vrijeme rata – čak 36%! To se zove medijski autoritet. Sve su analize pokazale i tada i danas da kad god se dogodi neka kriza broj ljudi koji slušaj i čitaju Radio Slobodna Evropa se bitno uvećava. I to je medijski autoritet. Mislim da će se takvo ponašanje nastaviti. Dakle, mislim da nije došao kraj medijskim autoritetima. Imate N1 u Srbiji i BiH koji jeste medijski autoritet, pogotovu u odnosu na ostale medije. Mislim da se čak uočava tendencija da se građani vraćaju tradicionalnim medijima. U SAD, naprimjer, raste povjerenje u tradicionalne medije, a opada u društvene mreže. Dokumentarni filmovi postaju čak i komercijalno uspješni. Ne ulaže NETFLIX slučajno u dokumentarce nego zato što ima publiku za njih.
Kuda vodi tehnološko usitnjavanje kanala kojim vijesti i laži dolaze do nas? Postoji li više potreba za jednim pouzdanim i glavnim izvorom informacija?
Lažne vijesti nisu slučajne. One su rezultat pažljivo razrađene strategije. U lažne vijesti se ulažu veliki novci. Ja to zovem industrijom lažnih vijesti. Ona je nekad bila samo sredstvo da se ostane na vlasti, danas je ona i sredstvo da se postignu spoljno-politički ciljevi. Šalju se poruke koje destabiliziraju države, promoviraju osobe koje služe spoljnem interesu i slično. Laž u lažnoj vijesti čak i nije osnovni cilj. Nije cilj da se povjeruje u laž. Cilj je da se usadi sumnja u nešto ili nekoga. Nije važno da li je to istina, važno je da se o tome priča. Zapad se tome odupire na način koji nije efikasan. Osnivaju se portali, naprimjer, koji provjeravaju vijesti. To je dobro, ali nedovoljno. Da bi nešto provjerili morate potrošiti neko vrijeme i tek onda to objavite. Ali, za to vrijeme autori lažnih vijesti šalju novu. Vi ste stalno u defanzivi, neko drugi ima inicijativu i poraženi ste. Ja sam, negdje na početku valova lažnih vijesti, kada je postalo jasno da su informacije postale sredstvo agresivne politike Rusije prisustvovao sastanku u Briselu, u okviru EU, o tome kako se suprotstaviti lažnim vijestima. Jedan od argumenata unutar EU je bio da lažne vijesti nemaju šansu jer su vrijednosti EU suviše jake da bi ih mogle ugroziti lažne vijesti. Greška. Ne postoji vrijednost koja se ne može uništiti medijskom kampanjom koja nema efikasnog odgovora.
Raspadom državnih sistema i analogne tehnologije kao da istinska regulacija (para)medijskog prostora više nije moguća. Koja su neka dobra međunarodna iskustva, kako uljuditi medijski prostor?
Sve analize pokazuju da u državama gdje se ulaže u javne medije, ali one koje zaista zadovoljavaju javni, a ne interes vlastodržaca, lažne vijesti imaju manje utjecaja i ta su društva manje podijeljena. (Njemačka, zemlje Sjeverne Evrope, itd). Poznati filantrop, George Soros je davno predložio da se Internet proglasi medijem od javnog interesa što bi onda donijelo zakonsku regulativu kontrole društva nad internetskim sadžajem. Nekoliko novinara Wall Street Journala je predložilo da svaka Internet stranica bude obilježena sa tri boje koje bi označavale da li je to medij kojem se vjeruje više, manje ili nikako. Sve više država uvodi zakone o zabrani govora mržnje (Njemačka već to primjenjuje i kažnjava prekršioce) ili uvode odredbe o kažnjavanju širenja javnih vijesti.
Predavanje na Univerzitetu Crne Gore, foto: UCG
Uvjeren sam da je jedini efikasan način da se suprostavite industriji laži time što će te organizirati industriju istine. Moram reći da se mnoge moje kolege ne slažu, smatraju to propagandnom. Ja ne mislim da je promoviranje činjenica i istine propaganda. U svijetu se dosta ulaže u medijsku pismenost (opet prednjače zemlje Sjeverne Evrope, Finska naprimjer) i podaci kažu da uticaj lažnih vijesti slabi. Nije tako teško, kako vi kažete, «uljuditi» medijski prostor. Pitanje je samo da li se to želi. Za početak se treba odreći kontrole nad javnim medijima. Ali kako to očekivati od onih kojima medij služi da vladaju? Kako je pjevao Đorđe Balašević, vlast je «droga sa koje se ne skida».
Srbija je u mnogome šokantna studija slučaja. Jesu li tabloidni mediji u Srbiji pod apsolutnom političkom kontrolom, ili čak ni oni koji ih kontrolišu nisu u stanju da isprate učinke i predvide moguće posljedice?
Nije šokantna, nego logična posljedica. Mediji, ne samo tabloidi, su pod potpunom kontrolom kabineta predsjednika. Kada se dogodio onaj zločin u osnovnoj školi u Beogradu samo u roku pet minuta, pazite pet minuta, su svi mediji dobili uputstva kako da plasiraju informacije, šta da naglase, šta da izostave. To je jedan izuzetno efikasan sistem kontrole koja ne staje na tome šta ne treba objaviti nego šta da se naglašva u onome šta se objavljuje. Poruka je smišljena u kabinetu, medij je sprovodi. To je sistem koji se koristi u u svim kriznim ili ne kriznim prilikama. U Srbiji prekidaju TV emisije jer predsjednik negdje nešto govori! U slučaju zločina u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar opozicija je pokrenula kampanju Srbija protiv nasilja. Nasilje u Srbiji je prisutno u školskim knjigama kad se faksificira povijest, u medijima u kojima ima primjera da se šamaraju dame, ili kad se uči kako nekog zadaviti, ili kad se zločinci dovode kao eksperti, kad se slave ratni zločinci u medijima i na muralima, i u riječniku političara. Nasilje je postalo način života. Tabloidi objavljuju policijske zapisnike, optužuju, lažu – i imaju podršku od strane vlasti. Sve to u službi režima.
Postoji algoritam, a postoji i balkanski algoritam. Zašto je kaluđer koji govori kako treba jesti luka na crveno slovo, prijemčiviji TikTok sadržaj od mlade naučnice koja objašnjava oprašivanje biljaka?
Mi živimo u vremenu senzacija. Po jednom istraživanju u Engleskoj tamo ima skoro trećina stanovnika koji se osječaju usamljenim. To je, mislim, oko 70% više nego nego nakon II svjetskog rata. Mi, kao ljudska bića, volimo zaviriti u susjedsko dvorište. Problem je što je ta nepristojnost dobila pravo glasa. Evo još jedan primjer senzacije. Novak Djoković, je u Rimu pogođen plastičnom bocom. Šta su mediji u Srbiji uradili? Govore o terorijama zavjere, tvrde da je to najozbiljniji napad u povijesti tenisa…! Jedan dječak se nagnuo da dobije autogram, boca je ispala iz njegove torbe i pogodila najoiljeg svjetskog tenisera! Kakve to veze ima sa zavjerom? Ili, teza o najvećem napadu u povijesti tenisa - pa Monika Seleš je namjerno pogođena nožem! Kako to da tada niko nije pisao o svjetskoj zavjeri protiv Srbije ili Jugoslavije? Da su mediji ovaj slučaj u Rimu propratili profesionalno bila bi to mala vijest, za mnoge smješna. Ali, isto tako, vijest ne bi poslužila svrsi.
Koliko su današnji mediji u stanju pomoći da razumijemo složene naracije kao što su rat u Ukrajni ili Gazi. Treba li nekad smanjiti unos informacija?
Mislim da mediji ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti za rat. Ni u našem slučaju ni u ovim najnovijim ratovima. Kako novinari mogu govoriti da javnost nije informirana kad je njihov posao da je informiraju?! Znate li da je Rusija pod Putinom pobila više Rusa nego Čečena za vrijeme rata u Čečeniji 1999. godine. Zašto? Uništavao je gradove u kojima je živjela većina Rusa, dok su Čečeni većinom živjeli na selu gdje bombardovanja nije bilo. Znate li da je nacionalna struktura poginulih ruskih vojnika u ratu u Ukrajini posve neproporcinalna nacionalnoj strukturi stanovništa. Puno je više poginulih vojnika koji nisu Rusi po nacionalnosti. Zašto mediji u Rusiji ne govore da je pravi razlog agresije bogatstvo koje Ukrajina ima u Donbasu, nego se umjesto toga javno zalaže da se baci atomska bomba na London kad je bila sahrana kralljice Elizabete II. Ukrajina ima prirodne rezerve gasa i rude na trenutnom nivou od 15 milijardi dolara, ima potencijal od 7.5 triliona! Više od 80% tog bogatstva je u oblasti Dnjepra-Donbasa. Tu ima oko pola miliona tona litijuma bez kojeg nema baterija. Plus ostale rude. Ne radi se, dakle, o ideologiji nego o pljački!
Da Hamas nije izveo onaj teroristički napad, premijer Izraela bi danas bio bivši i, lako je moguće, u zatvoru. Ne bih se začudio i da završi u zatvoru čim se rat završi. Mediji u Izraelu, mada ima napisa o tome, ne naglašavaju etničko čišćenje koje Izrael vrši prema Palestincima. U Srbiji kažu da ih je NATO bombardovao 1999. Jeste. Ali ne kažu zašto! Ne kažu da je Srbija poslala oko 800.000 Albanaca vlakovima, autobusima, i na sve druge načine u Sjevernu Makedoniju i Albaniju i time ugrozila čitav Balkan! Gdje su mediji da to kažu? To bi onda ugrozilo narativ vođe! Pa zato i nemaju neovisne medije. Hoću da kažem da mi nemamo višak unosa informacija nego manjak! Mi imamo višak netočnih, površnih i lažnih informacija.
Radio Slobodna Evropa je medij osnovan i finansiran od strane američke države. Čak ni u vremenu najveće antiameričke kampanje, RSE nije tretiran kao propagandni medij kojim Uncle Sam želi nešto da komanduje. Mnogi ljudi moje generacije nisu ni znali da je to američki medij. U čemu je tajna takve regionalne pozicije, ugleda i povjerenja koji ste postigli?
Ja sam na Radiju bio 26 godina. Osnovao sam redakciju za naš region, bio njen direktor. Bio sam još regionalni direktor, odgovoran za sadržaj na 13 jezika, glavni i odgovorni urednik, potpredsjednik kao i VD predsjednika kompanije odgovoran za budžet od oko 100 miliona dolara i za sadržaj u svim redakcijama na 26 jezika. U čitavom tom periodu poznat mi je samo jedan jedini slučaj pokušaja utjecaja na uređivačku politiku Radija. Radilo se o Iranu. Kao glavni urednik odbio sam taj zahtjev. Ambiciozni mladić koji se javio sa tim zahtjevom je uklonjen. Vlada SAD ne odlučuje koliki će biti budžet Radija niti kako će se on trošiti. To je odluka Kongresa. Što se uspjeha tiče, nema tu tajne uspjeha. Budi profesionalan. Nema vijesti koja nije potvrđena, bolje je biti pouzdan nego prvi, svako ima pravo reći šta želi, niko nema pravo da mrzi druge.
Mislite li da ratno novinarstvo na Balkanu ima budućnost?
Ne znam da li se u ovom pitanju krije pitanje hoće li biti rata?
Da, to je moje pitanje.
Što se tiče priprema za rat, neke su danas prisutnije nego devedesetih. Mediji hučkaju, obrazovanje šiti mržnju, mladi su radikalniji, geopolitička situacija je nepovoljnija (90-ih nije bilo agresivne Rusije, u svijetu sve vrvi od kriza). Oružja na Balkanu je malo za rat, ekonomija ovih država teško da može podnijeti ratne napore. Ne bi bilo prvi put da Balkan bude žrtva. Ako ga bude, bićemo sami krivi. Kao i 90-ih.
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija