Osječki arhitekta Ivan Cingel jedan je od važnih glasova savremene hrvatske ljevice, čovjek koji govori direktno i hrabro na temelju neuobičajene erudicije i osjećaja za aktivizam.
Cingelove teze unose svježinu, pokretačke su i poduprte teorijom, a njegov odgovor na rast desnice opominje. Svojim člancima i političkim trudom Cingel godinama doziva nova lijeva promišljanja, koja su potrebna ne samo regionu bivše Jugoslavije, nego cijeloj Evropi.
Protiv Vas je vođena velika medijska, ali i sudska hajka zbog izjave koja proslavu Oluje dovodi u vezu sa slavljenjem zločina. Kako ste se izborili sa "izdajom domovine"?
Protiv medijske hajke nisam imao ništa efikasno. Tek "kutiju olovnih slova" - objavio sam odmah idućeg dana kontra-tekst na portalu Forum.tm - što, po Krleži, nije ništa nego zadnja linija obrane ljudskog ponosa, jedini izum do danas za to. Ili, Gombrowiczevim terminom: pero u šaci.
Reda radi, podnio sam i kaznenu prijavu protiv urednika i novinara Glasa Slavonije u kojem se huškalo na mene.
A šta se desilo sa optužnicom protiv Vas?
Ponovo sam za odvjetnika i taktiku obrane uzeo kutiju olovnih slova. Dva dana prije sudskog ročišta objavio sam na Forum.tm tekst J'accuse: Optužnica protiv državnog odvjetništva - izokrenuvši obranu u napad. Priložio sam sudu i tekstove drugih o slučaju: Borkovićev i Ivančićev u Novostima; Hajrudina Hromadžića na Nomad.ba i Marina Prvana u Slobodnoj Dalmaciji. Koristim priliku da im svima još jednom zahvalim. Tako da volim misliti kako sam se s optužbom za izdaju domovine izborio - with a little help from my friends - baš kutijom olovnih slova.
Zbog spomenute izjave ste proglašavani četnikom, a nedugo zatim srbofobom zbog pisanja o štetnom uticaju Porfirija i SPC? Što ste zapravo?
Srbofobom su me proglašavali oni koji kritiku religije poistovjećuju s napadom na etnicitet. Ako je religija ona pravoslavna, onda iza toga može stajati samo srbofobija, što drugo.
To je nesposobnost strukturnog mišljenja slična onoj kada se karikiranje Muhameda diskvalificira kao "islamofobiju", u rasističkom smislu. Besmislica, jer su muslimani i islam dva različita pojma. Islam nije ni rasa ni etnicitet ni nacija ni bilo kakva vrsta krvne označenosti ljudskih bića, nego oblik ideologije.
Valjda je to onda i jedan od mogućih odgovora što sam. Mogu prihvatiti da me definira razdvajanje konfesije od njenih vlastitih identitetskih pripadnika. Na duši mi je unižavanje statusa dominantne crkve unutar svakog društva, a ne međusobno konfrontiranje etnokonfesionalnih vojski.
Religiju, dakle, doživljavate kao nametnutu ideologiju?
Za početak treba prepoznati i zalijevati potrebu apostata da se brane od vjerske zajednice kojoj rođenjem pripadaju, spregnute s političkom vlašću. A onda još treba biti svjestan da u klerikaliziranim sredinama biti vjernikom nije izbor, već prinuda - i, dakle, sistemsko nasilje.
To znači da se i one koji jesu vjernici mogu smatrati žrtvama svoje vjeroispovijesti, čak i ako to, konformistički pounutrivši propisanu ideologiju, sami ne misle o sebi.
Pomno pratite političku situaciju u cijelom regionu. Što je zajedničko Hrvatskoj i Crnoj Gori?
Povod pitanju je zacijelo uvezani par tekstova koji sam krajem ljeta napisao o temeljnim ugovorima s crkvom kod nas i kod vas - gdje sam se međutim fokusirao na ciljanu stvar. Čim sam uvezao tekstove, znači da zajednički nazivnik postoji. Popovi su, naime, popovi i ovamo i onamo - i s jednakom kritičnošću da se popu kaže pop, s obzirom na sve pregaženosti sekularnog načela, ali i mjeru do koje bivaju zaštićeni i protežirani, s naglaskom na imovinski aspekt. O čemu ste i vi pisali - a meni sjelo kao kec na desetku.
U hrvatskom slučaju ključan mi je bio pojam trulih liberala među političarima, definiranih ponašanjem poput desničarskih im kolega, simuliranjem konzervativizma podmetnutog kao nešto aksiomatsko i izvan svih podjela. Što je inače kardinalno svojstvo hrvatske političke scene: ona upada, Budenovim izrazom, u postpolitičko stanje time što i tobožnja alternativa HDZ-u, stranke centra i nominalnog lijevog centra, preuzimaju tuđmanistički konsenzus o svim domovinskim svetinjama, kao parareligiji od koje nitko ne smije odstupati. To uključuje i posvemašnju servilnost pred crkvom.
Što vas je natjeralo da bacite pogled u crnogorsko dvorište?
Pobuđen sam jedinstvenošću konteksta u Crnoj Gori. Dakle, bihegemonijom DPS-a i SPC, odnosno sad već trogodišnjom eskalacijom između dva hegemona, od "vjerskog zakona" naovamo.
Crnogorska specifičnost je u odnosu dominantne religije i dominantne partitokracije. Dok je u Hrvatskoj katolička crkva kontinuirano simbiotski uvezana s HDZ-om (i petokolonaškim trulim liberalima), a u Srbiji pravoslavna sa SNS-om, odnos DPS-a i SPC u Crnoj Gori je promjenjiv; predmet političkog okretnog momenta: funkcija kombiniranja tko je kad s kim i protiv koga.
Litija u Podgorici, foto: Vijesti
Nakon godina klasične slizanosti, pa godina uvijenog paktiranja, zadnjih je godina na djelu otvoreni politički rat. Što je jedino i omogućilo donošenje progresivnog, razvlašćujućeg vjerskog zakona: država se - što u okolnim ex-yu zemljicama nikad nije bio slučaj i nezapamćeno je od '45 - frontalno okomila na državnu crkvu.
To je dovelo do litija, zatim promjene vlasti i čuvenog pitanja – za DPS ili SPC?
Ne radi se o dilemi odlučivanja za DPS ili SPC, jer ofkors da nitko slijeva nije ni za ovu ni za onu mafiju - unutarnji konflikt nije između dva za, nego dva protiv. Radi se o pritisku na ostajanje dijalektičnim, što dospijeva pred gadan izazov. Tamo gdje valja biti i jako anti-DPS i jako anti-SPC - a uslijed direktne izborne suprotstavljenosti i postavljenih barikada (metaforičkih i doslovnih) ne može se u paketu i istim potezom - napast je prijeći u dovijanje protiv čega treba više biti, pa sunuti u nekom od dva smjera bivanja malo manje anti.
Bit će lako okliznuti se pa upasti u popusnu tarifu. Bilo za DPS u ime postavljanja anti-SPC ili vice versa. Pri čemu ne treba zaboravljati ni na to da dvije nekada simbiotske mafije izvlače sad politički profit iz međusobne suprotstavljenosti na pas-mater, pa i ako u sukobu interesa i nisu fingirano. Ali tim veća postaje važnost zadržavanja dijalektike.
Ipak, litije su predstavljene kao nužno prevozno sredstvo kojim demokratija treba da se rodi u strašnim mukama...
Tu je, nažalost, došlo do nesvakidašnjeg fenomena koji sam nazvao trulom ljevicom - čak ne među političarima (jer njih nalijevo baš i nema) nego među kritičkom ljevicom. Nešto nepojamno: pojela je govno i počela - sve za srušiti DPS - navijati za litije, protiviti se nacionalizaciji crkvenih nekretnina, podržavati dominantno klerofašističku vladu, čak slaviti njenu pobjedu, progledavati joj kroz prste u fundamentalnom klerikalizmu, ne inzistirati sad na sekularnosti kad prijeti ovo drugo, itd. Ljevica koja ipak stoji trulo na istoj strani barikade s crkvom - i to onom konvergirajućom u teokraciju, s doslovnim sastavljanjem vlade u manastiru? Đe to ima?
Da li Vas kao ljevičara plaši klerikalizacija društva? Ima li alternative?
Prije par mjeseci je kružio svijetom tekst o tome kako "nećemo doživjeti 2050.", sa scenarijem eskalacije klimatskih promjena koji na ruševinama civilizacije predviđa, između ostalih epifenomena, okretanje masa teokraciji i fašizmu. Što nam u tom apokaliptičkom scenariju, naravno, neće biti jedina briga - ali s obzirom na to da ovako ili onako živimo u vremenima latentne apokalipse, treba reći i da mogućnost da putem dođe do rasta učestalosti teokracija nije iracionalna stvar za plašiti je se.
Ovdje i sada živimo u nominalno sekularnim republikama, ali običajno dozlaboga klerikaliziranima, po plemenskim kodeksima kojima država rado konvenira. U meni to ne izaziva strah nego revolt, pobunu, borbenost u animozitetu - poželim biti grub, strog, bezobrazan u inzistiranju na vraćanju na konstitutivne postavke. Drugo što mi se javlja je poriv za uvredom, ranjavanjem vjerničkih osjećaja.
Promašene su one vječite rasprave je li nečija sakrosanktna uvjerenja okej podjebavati i uznemiravati. Nije okej - to je tu glupa i dosadna riječ - nego je dužnost. Ne radi se o samosvršnoj zlobi. Gdje god vlada klerikalizacija, blasfemija je nužna kao borba za prostor slobode koji bi po republičkom slovu morao biti samorazumljiv, protiv ušutkanosti proglašenošću nečega svetinjom koju se ne smije dirati. Jednako radilo se o religijskom ili parareligijskom kultu, poput oltara Domovine. Draga mi je Nietzscheova rečenica: "moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših".
Đe griješi ljevica?
Generalno ime problema današnje lijeve pozicije je poznato: ne dopire do deklasiranih masa, koje su prešle u lumpenproletarijat. Taman onako kao što je stara socijaldemokracija izgubila svoj smisao i prešla u trećeputaše. Što su spojene posude. Nestankom "države blagostanja" u korist neoliberalnog zakona jačeg, gubitnici kapitalizma postaju još daleko gubitničkiji, sa zaoštrenošću drame, istovremeno se nemajući kome obratiti.
Free falling, 2019, Brano Mandić
Ako je socijalistička opcija isključena iz parlamentarizma, kao nespojiva s kapitalističkim konsenzusom, a sve takozvano "lijevo od centra" bježi od klasne teme, koja u parlamentima u pravilu ne postoji, gdje da je onesviješteni proletarijat nađe? Popušit će desne priče koje je simuliraju, nudeći se za pučke tribune. Slučajevi Trump, Brexit, Švedska, Meloni, itd., s jačanjem desnog populizma diljem Europe.
Ima li smisla radnički se frontirati u uslovima skoro pa nestajanja samosvijesti radničke klase?
Pitanje smisla je uvijek teško ako ćemo inzistirati na dubinskom svrdlanju. Asociralo me na Brochovu Vergilijevu smrt, s naslovnim likom koji razbija glavu oko smisla Eneide kao svog životnog djela, kontemplirajući ne bi li ga, kao borbu s vjetrenjačama, trebao ponijeti sa sobom u ništavilo - priča o krizi smisla koja je inače završila kao i ona poznatija, s Kafkom i Brodom.
Gledano kroz prizmu racionalnih izgleda da borba za položaj radnika, u danim uvjetima borbe s vjetrenjačama, dobro urodi smislom napora - bojim se da smo u banani. Ali sklon sam na to pitanje gledati kao i na ono o smislu života, odnosno napora koji dolaze s njim, po sebi barem jednako toliko neinteligibilnom. Camus ga je našao samozadanim: metaforom Sizifa. Tako gledam i na ovu sizifovštinu: revolucija nije baš na obzoru, a nisam ni neki optimist te utopije, ali time se ne gubi dnevna smislenost činjenja svijeta socijalističkijim.
Kako nešto napraviti za bolje uslove radnika u uslovima kad radnici psuju radnički front?
Okvirno taj put nije misterij: kad nekome konkretno pomogneš u njegovom problemu, prestat će barem papagajski deklamirati da si izdajnička komunjara. Pitanje od milijun dolara je gdje zapinje s učinkovitošću i kako izaći iz začaranog kruga aktualne neoliberalne hegemonije i masovne "krive svijesti" potlačene klase - ali ja se ne osjećam nadležnim za njega. Dijelom zato što mislim da ima puno verziranijih od mene, ali i zato što se kao salonski ljevičar, koji se ne bavi "radom na terenu", ni sindikalnom ni aktivističkom borbom na ulici, ne bih osjećao ugodno u pozi soljenja onima koji se bave kako da bolje dopru do radnika. Ne nudim recept što treba raditi. Maksimum onoga što si dozvoljavam je reći što vidim da svakako ne treba.
Pa onda recite što ne treba, odnosno kakva nam ljevica ne treba?
Reći ću ovako… To što je "ljevica" koja se svodi na identitetske kulturne ratove bezuba i kooptirana od kapitalizma, ne znači da je okej staviti na stranu potrebu za emancipacijskim frontama i na tim tzv. identitetskim poljima. Te da je uopće besmisleno otpisivati ih kao "puko" identitetska - već i zato što su neodvojivo spregnuta s klasnim. A ljevica koja to radi, tretirajući borbu protiv svjetonazorskog reakcionarstva kao sporednu ili čak nevažnu joj, pada u naročitu dekadenciju, postajući trula - između ostaloga, kao "postsekularna", s raznim pravcima tupe permisivnosti, razmekšavanja, benevolentnosti prema opresivnim konzervativizmima.
Identitete na stranu, u Vašem govoru na osnivanju Radničke fronte Osijek prošle godine, rekli ste kako je cilj lokalnog političkog udruživanja da se javni prostori zaštite od privatizacije, komercijalizacije i elitističke uzurpacije grada. Na koji način se može postići dostupnost stanova za sve?
Zašto je stanovanje nedostupno? Zbog radikalne komodifikacije tržišta nekretnina u okviru postindustrijske ekonomije, u kojoj dominira financijski sektor, a protežira se interese spekulativnog kapitala da izgrađeni stan bude investicija, za ostvarivanje profita, prije nego mjesto stanovanja. Država na to odgovara lažnim rješenjem: programima subvencioniranja stambenih kredita, koji problem dugoročno samo pogoršavaju, dodatno dižući tržišnu cijenu kvadrata. Ono što je moguće na razini lokalnih javnih politika su ublažavanja stanja prepuštenosti stanovanja isključivo tržištu. U Beču postoji preko 200.000 stanova u gradskom vlasništvu i još toliko onih zadružnih. Berlin je, s pozitivnim ishodom i u sličnoj brojci, proveo referendum o eksproprijaciji rentijerskih velevlasnika za potrebe javnog stambenog fonda. U Grazu je program relaksacije tržišnih cijena najma bio ključna stavka pobjede Komunističke partije.
Vidljivo je da lijeve politike upravo na ovom polju imaju strahovit potencijal, jer strahovit je i problem cijene stanovanja. Sustavno rješenje ipak nije moguće bez nacionalnog programa. Ali koliko može i neka država sama učiniti, taman i da pretpostavimo najbolju volju, u okruženju financijaliziranog gospodarstva koje nameće komodifikacijski princip? Stanovanje će općenito postati dostupnije tek u slučaju promjene globalne ekonomske paradigme.