Svojim video radovima i instalacijama bosansko-hercegovački umjetnik Igor Bošnjak propituje ulogu čovjeka u ideološki zasićenoj i vizuelno uzbudljivoj postavci svijeta četvrte tehnološke revolucije. U tom svijetu polazišta prošlosti i kulise budućeg se prepliću, kroz nove medije koji odavno nisu samo prenosnici poruke.
Rođen 1981. godine u Sarajevu, Bošnjak je predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, a njegovi radovi odavno su prešli regionalne granice. Svojom posljednjom izložbom, umjetnik je reinstalirao vizuelnu mapu spomenika bivše SFRJ i "bez nostalgije" pokušao da ih otkrije u novom vremenu.
Nedavno je u Podgorici završena Vaša izložba “Budućnost se ponavlja više nego istorija”. Kakav je odnos budućnosti i istorije na ovim prostorima?
Sam naziv je paradoksalan u smislu da anticipira buduće događaje koji će imati sličnu matricu i dinamiku ponavljanja kao istorijski događaji iz prošle epohe koji su se već toliko puta ponovili.
Odnos prošlosti i budućnosti na našim prostorima je sličan kao svugdje na svijetu. Pošto istoriju pišu pobjednici oni obično imaju “veća” autorska prava na raspolaganje istorijskim faktima. Istorijski revizionizam je možda čak i “poželjan” za neka društva, pošto pobjednici često kontrolišu prošlost tj. istoriju. Ali u svim sukobima i na svim stranama su urađene veoma loše stvari, tako da ja lično ne mogu da povjerujem u sve ono što su me učili u osnovnoj školi iz istorije.
Mene jedino iz neke istorijske epohe zanima umjetnost (arhitektura, književnost, film, muzika, slikarstvo…) jer samo kroz filtere umjetnosti možemo da dobijemo kakvu-takvu (možda veoma površnu) sliku o nekoj temporalnosti datog istorijskog momenta tj. duha određenog vremena.
U radu tematizirate socijalističke spomenike. Zašto je važno uvijek se iznova odnositi spram socijalističkog nasljeđa?
Jugoslovenski socijalistički modernizam kao veoma emancipatorska ideja u polju umjetnosti nam s ove distance pokazuje kako promišljen politički diskurs može da formalizuje, verbalizuje i predstavi koncept pomirenja i pobjede nad fašizmom i užasima rata. Socijalistički modernizam jugoslovenskih spomenika je u estetskom smislu apstraktan i veoma promišljen skulptorski koncept, koji kako vrijeme prolazi, samo dobija na značaju i značenju.
Mnogi se umjetnici bave ovom temom i periodom. Po čemu je Vaš rad drugačiji?
Moj rad je možda drugačiji, jer pokušavam da izbjegnem nostalgiju kao osjećanje i da taj period dovedem u sadašnjost i ponudim novo čitanje. Moja ideja je da kroz upotrebu novih tehnologija, 3D sofvera, animacije, dron video slike, ambijenata, pokušam te relikte prošlosti ubaciti u savremene medije.
"Budućnost se ponavlja više nego istorija"
Za ovu izložbu ste izmedju ostalog dronom snimali spomenike na prostoru Bosne i Hercegovine. Budući da je riječ o primarno vojnom, a ne umjetničkom alatu, zašto ste se odlučili za upotrebu drona? Što to snima dron što ne vidimo?
Komercijalna dron tehnologija za snimanje zadnjih par godina postaje dostupna gotovo svima. Kada sam počeo 2016. godine koristiti dronove za snimanje video radova, filmova, video instalacija tada se još nije desila komercijalizacija i masovna upotreba tog medija kao danas, pa su stvari i percepcija dron tehnologije/slike bile dosta drugačije nego danas. Ljudi se lako navikavaju na novo, pa nešto što je bilo uzbudljivo vrlo brzo postaje istrošeno i dosadno. Svaku novu tehnologiju je potrebno kritički posmatrati i etički upotrebljavati.
Gdje vidite središte te etičke ravni?
Mene zanima kako pozicionirati ljudski pogled danas i biti objektivan u doba vještačke inteligencije i digitalno generisane stvarnosti. Kakva je pozicija moći i šta je to izmješteni pogled odozgo i kako uopšte tehnologija mijenja naš odnos prema realnosti. Pogled iz ptičije perspektive i pogled objektivizacije koji nam daje mogućnost da se ne osjećamo maleni ili umanjeni ispred ogromnog betonskog spomenika ideologije, već imamo tu mogućnost da težu percepcije izmjestimo na drugo simboličko polje ili drugu ravan.
Pitanje je: u kom odnosu stoje stvarni geografski prostor i prostor pokretne slike? Specijalni kinematografski kvaliteti mogu biti odvojeni od drugih značenja geografske reprezentacije, a u isto vrijeme identifikuju razlike između realnog i filmskog - video prostora. Npr. dramatična ekspanzija upotrebe dron tehnologije globalno u ratovima u posljednje dvije decenije, označila je dolazak novog tipa ratne slike u civilni život: kroz optički nišan, kameru i objektiv drona. Kao takav dron nije samo jednostavno oružje, već takođe novi ekspanzivni medijum za stream, reprezentaciju i prezentaciju rata, sukoba i konflikta.
Video rad, detalj
Ako se dron koristi za pragmatično drugačije svrhe kao što je stvaranje baze podataka, skupljanje pejzažnih slika (collecting landscape imagery) onda značenje i semiotika produkovane i reprodukovane dron-slike može da postane više orijentisana na čovjeka i njegove estetske i post-ideološke potrebe.
U radovima se u par navrata pojavljujete i Vi. Što Vaše prisustvo označava? Da li je autor subjekat ili objekat u konkretnom radu?
Moje pojavljivanje je na neki način proizvoljno i upućuje samo na to da je tehnološki pogled još uvijek pod kontrolom čovjeka tj. da ja upravljam “letećom kamerom”, a ne algoritam ili neki drugi digitalni entitet. Autor u ovom slučaju bi još uvijek mogao biti subjekat. U budućnosti ćemo vjerovatno postati objekti. Ali imamo slobodnu volju koja nam je data po rođenju, pa s tim u vezi, sve zavisi od našeg izbora.
U BiH kao i drugim zemljama stare Jugoslavije evidentano je jačanje desnice. Da li je umjetnost na ovim prostorima nemoćna?
Umjetnost na ovim prostorima nikada nije imala moć da odmah nesto promijeni. Po mom mišljenu ona je uvijek retroaktivno djelovala na ljude i publiku, tj. uvijek posle nekog protoka vremena bi se pokazalo da je nešto bilo dobro i kvalitetno. Kod nas se aktuelna umjetnička produkcija uvijek sporo “primala”. Mada po mom shvatanju većina ljudi generalno ne voli ili ne razumije umjetnost i to im na neki način nije ni potrebno u životu...
Desnica je u raznim formama ovdje konstanta od ratova devedesetih, ne vidim da se nešto puno išlo lijevo. Korupcija, kriminal, etno nacionalizam, su stalno sveprisutni. Što se tiče desnice nemam ništa protiv njenog jačanja (jer smo možda imali iluziju da je i bilo nešto lijevo), zato što smatram da svaka suprotnost koja se pojavi jeste dobra, jer samo u multipolarnim ekosistemima imamo ravnotežu. A ravnoteža je dobra kako u prirodi tako i među ljudskim socijalnim političkim konstruktima. Ako neoliberalna lijeva misao pervertira onda tvrda desnica kao korektiv možda i nije loša, kao i obrnuto.
Da li umjetnost mora biti angažovana i što to u savremenom kontekstu znači?
Umjetnost mora biti angažovana i u savremenom kontekstu, to znači da umjetničkim konceptom treba da preispitujemo konkretno društvo u kome se umjetnost produkuje. Ideološke matrice, političke konstrukte, je takođe potrebno analizirati i baviti se njima. Takođe, potrebno je konstantno kritički preispitavati i same umjetničke medije i alate koje koristimo u tom procesu.
Profesor ste na akademiji. Što mladi treba da znaju, a Vi ih ne možete naučiti?
Studenti treba da budu svjesni istorijskog trenutka u kome se nalaze i da svojom umjetničkom praksom budu “prisutni” i da se u svom radu reflektuju na realnost koja ih okružuje. Moraju biti analitični, kritični i konstantno preispitivati sve vrste autoriteta i velikih dominantnih narativa. Šta će oni da znaju to je stvar njihovog ličnog izbora, afiniteta i okruženja kome odrastaju. Mislim da ih ne mogu naučiti porivu ka slobodi. To je jedina stvar za koju se oni moraju izboriti.