Ono što je san svakog novinara, da bude usred istorijskih događanja desilo se Jeffrey Trimbleu – bio ja dopisnik američkih medija u Moskvi krajem osamdesetih kad je crveno carstvo padalo i nastupala perestrojka.
“Svi smo prisluškivani tih godina, naravno. Sjećam se jedne privatne večere kad smo se raspravljali hoće li Gorbačov dobiti Nobela za mir. Razgovor je prekinuo zvuk telefona u stanu. Tišina. Bilo je neobično kasno za pozive. Domaćin se javio, a sa druge strane je muški glas samo mirno rekao – Gorbačov nikad neće dobiti Nobelovu nagradu”.
Trimble je deceniju pokrivao vodeće pozicije u Radiju Slobodna Evropa/Radio Liberty, a kasnije je postao zamjenik direktora američkog Odbora za radiodifuziju, koji upravlja svim međunarodnim američkim radiodifuznim servisima, sa budžetom od 800 miliona dolara. Predavač je novinarstva na Državnom univerzitetu u Ohaju (OSU) i predsednik upravnog odbora Eurasianet.org, nezavisnog medija sa sjedištem na Univerzitetu Kolumbija.
“Balkan je ogledalo – pa čak i poligon za isprobavanje – evoluirajućih taktika ruske hibridne ratne strategije”, kaže Trimble. "Imajte na umu širu sliku: Rusija, uz sve bližu saradnju sa Kinom, Iranom, Sjevernom Korejom i drugim autoritarnim režimima, pravi neviđen globalni pokret kako bi se reafirmisala kao globalna sila i izazivač Zapada. Balkan je samo jedno poprište (da upotrebimo vojni termin) ruske ofanzive – i rekao bih, na osnovu političkih trendova i popularnih stavova u Istočnoj i Srednjoj Evropi, uključujući Balkan, da imaju određeni uspjeh.”
Mnogi istoričari kažu da je Amerika podsticala psihozu Hladnog rata, iako SSSR nije imao namjeru preći Željeznu zavjesu. Danas i dalje čujemo da će Putin krenuti na Poljsku. Da li su ovo preuveličavanja?
U neposrednom razdoblju nakon raspada SSSR-a, naučnici i istoričari su dobili pristup sovjetskim arhivima i mogli su početi procjenjivati namjere i kapacitete Moskve tokom Hladnog rata (ti arhivi su odavno opet zatvoreni, pod Putinom). Mnogi su došli do zaključka da je Zapad preuveličavao sovjetske ambicije i sposobnosti. U svojoj karijeri novinara koji izvještava o pitanjima nacionalne sigurnosti susreo sam se s mnogim primjerima u kojima je američki "vojno-industrijski kompleks" naduvavao sposobnosti sovjetskih oružanih sistema, na način koji je podsticao trku u naoružanju i povećavao profite proizvođača oružja (i stvorio mnoga američka radna mjesta, istina). Ipak, kad podvučem liniju, slažem se s onima koji vjeruju da su NATO i snažna zapadna odlučnost obuzdali ambicije onih u Kremlju koji su zagovarali agresivnije politike, uključujući čak i ofanzivne vojne akcije.
Budimo jasni o prirodi prijetnje od Rusije danas: Putin je već krenuo na Poljsku i druge NATO zemlje, koristeći taktike koje sam naveo u prethodnom odgovoru. Da li Rusija treba da pošalje tenkove u Poljsku da bi osigurala svoje ciljeve? Vjerovatno ne, ali vrijeme će pokazati: dobro se sjećam sigurnih predviđanja mnogih vodećih zapadnih stručnjaka početkom 2022. da Rusija neće pokrenuti punu invaziju na Ukrajinu... ali pogledajte šta se dogodilo. Vojni napad na NATO zemlju je upravo ono što je NATO dizajniran da brani. Mnogo je teže za NATO da djeluje ujedinjeno protiv nekonvencionalnih hibridnih taktika koje Moskva sada koristi da oslabi članice. Kada bi te taktike mogle postati prava ratna dejstva koja bi izazvala akciju NATO-a? Čini se da to niko ne zna.
Neke značajne ličnosti anti-Putinovog iseljeništva su se smjestile ili dolaze u crnogorski grad Budvu. Smatrate li da su taktike borbe protiv Putina iz izgnanstva korisne?
Morate se boriti protiv Putina odnekud. Ne možete to učiniti u Rusiji, kao što pokazuju tužni slučajevi Alekseja Navalnog, Vladimira Kara-Murze i drugih. Dakle, morate se okupiti negdje drugdje. Ono što je važno za opoziciju Putinu je da bude ujedinjena; da aktivisti u Budvi rade sa emigrantskim aktivistima u Gruziji, Njemačkoj, pa čak i Ukrajini. Kao u sovjetsko vrijeme, Kremlj će učiniti sve što može da izoluje i podijeli opoziciju kako bi umanjio potencijalnu prijetnju. I zemlje domaćini, uključujući Crnu Goru, moraju biti oprezne da spriječe napade koje sponzoriše Moskva na emigrante, jer Putin ne oklijeva da pošalje ubice – u Veliku Britaniju, Njemačku, Španiju i druge zemlje.
Crna Gora je članica NATO-a, ali ima snažnu političku frakciju koja podržava Rusiju. Nije lako politički pomiriti to dvoje. Imate li neki savjet?
Demokratija je haotična – ako mislite da nije, samo pogledajte Sjedinjene Države danas. Svi glasovi moraju biti saslušani, koliko god neki stavovi bili neugodni. Ono što je važno je da institucije Crne Gore ostanu jake i transparentne, kako bi volja naroda, a ne odluke koje donosi nekoliko ljudi iza zatvorenih vrata, bila odražena u nacionalnim politikama. Prije svega, to bi se trebalo dogoditi putem demokratskih, slobodnih i poštenih izbora i transparentnog, odgovornog upravljanja. Samo na taj način se mogu donijeti legitimne odluke o tako složenim pitanjima kao što je da li podržavati Rusiju ili tražiti dalju integraciju u zapadnu zajednicu naroda. Moje uvjerenje je da će, uz potpuni pristup tačnim, pluralističkim informacijama i alatima za sprovođenje narodne volje, narodi Balkana izabrati da gledaju prema Zapadu, a ne prema Istoku.
Mogu li male zemlje poput Crne Gore učiniti bilo što važno u današnjoj svjetskoj politici?
Postoje odlični primjeri manjih zemalja (po veličini i broju stanovnika) koje "udaraju iznad svoje težine", da upotrebim izraz iz boksa. Finska, na primjer, već dugo je lider u međunarodnim mirovnim naporima. Druge zemlje nalaze niše kao posrednici za pomoć u rješavanju sukoba – Katar, na primjer, je u početku bio uključen u pokušaje posredovanja između Izraela i Hamasa na Bliskom Istoku. Drugi su pružali specijalizovanu pomoć, poput razminiranja, u postkonfliktnim zonama. Dakle, da, tražeći pitanja i prilike za koje su jedinstveno kvalifikovane i sposobne, male zemlje mogu dati istinski doprinos.
Svjedočili ste sovjetskim politikama, sjećate se Gorbačova i drugih lidera. Postoji li neka vrsta kontinuiteta u ruskom društvu i politici?
Mislim da je to bio Zamjatin, autor sovjetskog naučno-fantastičnog klasika "Mi" iz 1920-ih (mnogo bolji od Orwellove "1984", po mom mišljenju!), koji se razočarao u Sovjetski Savez i žalio što "Rusija ima samo jednu budućnost: svoju prošlost." Nadam se da je ova sumorna procjena pogrešna, ali zaista čak i ograničeni pokušaji uspostavljanja demokratije, političkog pluralizma i individualnih prava u Rusiji – bio sam svjedok malih koraka u tom smjeru pod Gorbačovom – su prebrzo ustupili mjesto obnovljenoj, čak i ojačanoj diktaturi i autoritarizmu.
Foto: Telegraph.co.uk
Rusija pod Putinom nalikuje Staljinovom Sovjetskom Savezu u mnogim aspektima, uključujući potpunu netoleranciju prema neslaganju, kontrolu informacionog okruženja i kult obožavanja lidera u Kremlju. Dakle, da, postoji kontinuitet, ali to je kontinuitet koji izoluje Rusiju od značajnih promjena koje bi dovele do slobodnijeg i pravednijeg društva izgrađenog oko potreba i interesa naroda, a ne države i vrhovnog lidera. Nakon više od četiri decenije kao student, novinar i medijski menadžer koji se bavi Rusijom, veoma sam obeshrabren događajima i trendovima tamo, i pesimističan u pogledu perspektive za bolje promjene u skorije vrijeme.
Sjedinjene Države su u dugotrajnoj političkoj krizi. Da li je pojava Donalda Trumpa u američkoj politici simptom nečega što tek dolazi? I može li se reći da je ekonomska kriza iz 2008. godine, deset godina kasnije, našla svoj politički izraz u Trumpizmu?
Američka demokratija je u neredu, ali to nije ništa novo. Teško je pronaći period u istoriji SAD-a kada zemlja nije bila u političkoj krizi… Možda je ključna ostavština ekonomske krize iz 2008. to što je produbila podjelu u SAD-u između onih koji su ekonomski dobro stajali i onih koji se bore da prežive. Potonji, oni koji se osjećaju prevarenima od sistema i nesposobnima da napreduju, uglavnom s manje obrazovanja, predstavljaju bazu iz koje Trump crpi podršku. Ali Trumpova baza je šira i uključuje socijalne konzervativce, uključujući evangeličke hrišćane, niz moćnih bogatih poslovnih ljudi i bijelih muškaraca (posebno onih starijih od 50 godina s manje obrazovanja). Na radikalnijem kraju ovo uključuje antirežimske snage – čak i naoružane milicije – s korijenima u događajima iz 1990-ih, uključujući opsadu Waca 1993. godine u kojoj je više od 80 članova vjerskog kulta poginulo u sukobu s federalnim vlastima, te bombaški napad na saveznu zgradu u Oklahoma Cityju 1995. godine u kojem je poginulo 168 ljudi. Manje se spominju, ali su vrlo prisutni, rasistički elementi, potaknuti do neke mjere izborom Baracka Obame 2008. i 2012. godine.
Mislite li da će sudske presude protiv Trumpa oštetiti njegovu izbornu ocjenu, ili ga čak spriječiti da se kandiduje?
On će sigurno nastaviti s kandidaturom, uz punu podršku establišmenta Republikanske stranke. Rani rezultati anketa i druge reakcije na sudske presude ne ukazuju na značajan pad podrške glasača – zapravo, u satima nakon izricanja njegovih presuda, Trumpova kampanja je primila 34 miliona dolara u malim donacijama, više nego dvostruko od bilo kojeg drugog dana. Što to pokazuje? Da su njegovi pristalice veoma lojalne i veoma motivisane – više, čini se, nego pristalice Bidena. To bi moglo odlučiti na dan izbora kada konačno dođe vrijeme za glasanje, a posebno zato što se čini vjerovatnim da će ovi izbori – kao što je bio slučaj 2020. godine – biti odlučeni s nekoliko desetaka hiljada glasova u nekoliko ključnih država, uključujući Michigan, Pennsylvaniju i Wisconsin.
Ako Trump pobijedi, mnogi Amerikanci kažu da će emigrirati. Je li to samo verbalno pretjerivanje, ili je situacija toliko napeta?
Značajan broj Amerikanaca vjeruje – i temelji svoje uvjerenje na radikalnim izjavama Trumpa i ključnog osoblja koje bi bilo dio njegove administracije – da bi Trumpova pobjeda značila kraj demokratije i donijela velika ograničenja ličnih sloboda. I istina je da je web stranica za informacije o tome kako emigrirati u Kanadu pala odmah nakon Trumpove pobjede 2016. godine, jer su Amerikanci istraživali načine kako “pobjeći” iz SAD-a pod vođstvom Trumpa. Ali realnost je da, osim ako ljudi nisu vrlo dobrostojeći i tako mogu dobiti imigracione prednosti u Kanadi i drugim zemljama, danas nije lako osigurati boravak, a kamoli državljanstvo, negdje drugdje. Dakle, Amerikanci mogu “pričati priču” o odlasku, ali kada zapravo pokušaju da to učine, neće biti lako.
Ilustracija: Kelly Caminero
Osim toga, s nastavkom globalnog pada demokratije i slobode, raširenim globalnim ekonomskim poteškoćama, ratovima, pa čak i posljedicama klimatskih promjena, popis zemalja koje bi mogle privući Amerikance je prilično kratak – i postaje sve kraći. I ne zaboravite (ovo je djelomično šala): Amerikanci su užasni u učenju stranih jezika…
Šta je to u osnovi antiameričko što se pojavilo u američkoj politici u posljednjim godinama?
Navešću dva povezana fenomena: gubitak spremnosti na kompromis i zamjena civilne debate toksičnom retorikom. Kompromis je nekada značio da, nakon pregovora, dobijete nešto što želite, a ja dobijem nešto što želim i nastavljamo dalje. Sada, posebno u politici, kompromis se izjednačava s porazom. To vodi do zastoja i doprinosi disfunkcionalnosti ključnih institucija, uključujući Kongres. A s toksičnom retorikom ne možemo ni započeti razgovore i pregovore koji bi eventualno mogli dovesti do kompromisa. Trumpov zapaljivi stil je značajno doprinio ovim problemima, ali korijeni sežu barem do 1990-ih i politike pobjednik-uzima-sve koju je zastupao tadašnji predsjednik Predstavničkog doma Newt Gingrich. I oba ova problema su pogoršana u digitalnom svijetu algoritama, u kojem nam se serviraju informacije koje samo podržavaju naše stavove i ne izlažu nas drugim perspektivama.
Koliko su Amerikanci svjesni svoje zemlje u širem kontekstu i vanjske politike? Da li studentski protesti ukazuju na to da se taj interes javlja?
Kroz veći dio svoje istorije, posebno u 20. i 21. stoljeću, otprilike četvrtina stanovništva SAD-a bila je pouzdano izolacionistička, želeći što manje veza s ostatkom svijeta i svakako izbjegavanje inostranih ratova. Ostatak stanovništva ili favorizuje aktivniji/angažovaniji pristup, ili se osjeća ambivalentno i odlučuje zavisno o okolnostima. Takvi sentimenti su zadržali SAD da uđe u Drugi svjetski rat čak i dok je Hitler napredovao Europom, i mnogi istoričari vjeruju da bez japanskog napada na Pearl Harbor, SAD možda ne bi ni ušle u rat. Čudno je, kad razmislite, da zemlja sastavljena uglavnom od imigranata tako nevoljna raditi s ostatkom svijeta…ali imajte na umu da su mnogi imigranti došli u Ameriku odlučni da što dalje ostave “stari svijet” – moji ukrajinski djed i baka su se svakako tako osjećali.
Ne bih pridavao previše pažnje trenutnim protestima u SAD-u u vezi sa dešavanjima na Bliskom istoku. Tokom mog života, mlađe generacije okupljale su se oko važnih međunarodnih pitanja: protivljenje Vijetnamskom ratu 1960-ih i 1970-ih; okončanje aparthejda u Južnoj Africi 1980-ih i ranih 1990-ih. Strastveni pokreti su se takođe pojavili u vezi sa domaćim pitanjima, uključujući građanska prava i borbu “Black Lives Matter” protiv rasizma i rasnog nasilja 2013. godine. Već sada, nakon završetka akademske godine na američkim kampusima, talas pro-palestinskih protesta se smirio. Vidjećemo kakav će uticaj ovaj pokret imati na američke izbore. Bijes mladih usmjeren prema Bidenovoj administraciji mogao bi se prevesti u manju podršku u novembru – i to bi moglo značiti gubitak Michigana, doma najveće etničke arapske populacije u SAD-u i ključne države za eventualnu Bidenovu pobjedu.
Ankete pokazuju da većina studenata favorizuje neki oblik socijalizma. Slično, hipici su to govorili, ali su preko noći obukli japi odijela. Kako vidite enigmu nove ljevice u Americi?
U sovjetsko vrijeme, kada su Rusi još imali smisla za humor, pričali su ovaj vic: Amerikanac i Rus raspravljaju o tome koji je sistem bolji, kapitalizam ili socijalizam. Nakon duge rasprave, Rus kaže: "Naravno da je socijalizam bolji. Pod kapitalizmom, čovjek eksploatiše čovjeka. Ali pod socijalizmom, to je sasvim suprotno!" Moja poenta: ne trebamo se zamarati "izmima" i drugim etiketama. Ništa nije "čisto" u stvarnom načinu na koji različiti sistemi funkcionišu. Kada je riječ o novoj ljevici u Americi, ne čini se kao nedosljednost težiti boljem životu za sebe i cijeniti društvo u kojem su svi pravedno tretirani i imaju mogućnosti da poboljšaju svoju situaciju. Cilj je imati društvo zasnovano na zakonu, pravdi, poštenju, poštovanju i zajedničkim vrijednostima. Ako to funkcioniše – naveo bih Finsku kao primjer gdje to danas uspijeva – ono sadrži elemente tradicionalno povezane sa socijalizmom, ali i one povezane s kapitalizmom.
Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija