Silvija Federiči govori o ženskom pokretu koji može promijeniti društvo u svim segmentma. Slavna aktivistkinja i profesorka pominje napade na reproduktivna prava žena širom svijeta, ali i grubo izrabljivanje nemoćnih, otimanje zemlje i vode zajednicama koje se ne uklapaju u kapitalističke master planove.
Federiči je bliska feminističko-marksističkoj tradiciji, jedna od začetnica kampanje ”Nadnice za kućni rad” u Italiji 1972. godine. Aktivna je u alter-globalističkom pokretu, nastupa protiv smrtne kazne u SAD, a podržava i studentske borbe protiv neoliberalnog restrukturiranja.
**
Posljednjih godina svjedočimo pokretima, protestima i očiglenom naletu feminizma. Kako tumačiti taj "politički rast"? Je li uopšte "politički rast" dobra fraza da izrazimo to što nam se dešava? Kako se postaviti prema toj uzburkanosti?
Taj rast nije nešto što je vidljivo baš svuda. Mislim da su posebno važna dešavanja koji su se dogodila i dešavaju se u Latinskoj Americi. Uticaj politike popularnog feminizma - onoga što nazivamo popularnim feminizmom - tako je snažan da je uticao i na neka dalja komešanja, recimo u Evropi.
Došlo je do porasta svijesti u diskursima i strategijama koje pokreti pokušavaju postići, ali ne mogu ih postići bez vrlo široke društvene promjene. Antikapitalizam je tokom velikog dijela istorije feminističkog pokreta bio u pozadini, ali danas je u prvom planu. Mnoge od borbi minulih godina vodile su se direktno sa korporativnim svijetom. Naročito borbe protiv privatizacije zemljišta i protjerivanja miliona ljudi sa njihovih imanja. Nametanje programa strukturalnog prilagođavanja stvorilo je masovnu štednju, ogromno osiromašenje i ekološku pustoš. Feministički se pokret danas bavi nekim od najosnovnijih pitanja. Moramo se suočiti sa tim pitanjima ako želimo stvoriti drugačiji tip društva, mimo kapitalističke zatvorske ideje života.
Videli smo feminističku perspektivu povodom ekonomskog duga, feministički pogled na ekologiju, na pravosudni sistem — nepravedni sistem— u Sjedinjenim Američkim Državama. Videli smo formiranje feminističkog abolicionističkog pokreta koji se borio protiv zatvaranja ljudi i za smanjenje policijskih resursa. Sve je jače antikolonijalno stanovište u feminizmu, borba protiv sistema, sve značajnije je mjesto crnih feministkinja...
Kombinacija masovnog i radikalnog je osobina ovog ciklusa feminizma. Ali kad masovnost izostane, kako promišljati različite obime i ritmove? Da li onda možemo govoriti o aktivnoj pozadini (retaguardia activa) ili nekoj drugoj geometriji kretanja i snaga? Možemo li na koncu govoriti o drugačijim oblicima masovnosti, koji ne moraju biti uvijek javni?
Mislim da postoje najmanje tri međusobno povezana zadatka koje feministički pokret danas mora preuzeti. Prvo je izgradnja vizije gde idemo i kakvo društvo želimo. Očigledno da nam je kolektivna mašta još vrlo ograničena svim tim kapitalizmom koji internalizujemo usred društva u kojem živimo. Potrebno je eksperimentisati.
Druga stvar je važnost strategija. Kad imamo ideju, onda dolazi na red pitanje strategije. Strategija podrazumeva razumijevanje i proizvodnju debate, istraživanja, itd… Sve to da bismo razumjeli kuda kapitalizam ide. Šta je plan kapitala, gdje je kapitalizam najslabiji, a gdje je najveća šansa za ujedinjenje pokreta, odnosno kako prevazići načine na koji smo podijeljeni.
I treće: koje su nam alati? Bilo da je riječ o časopisima, bilo da je reč o filmu ili dokumentarcima... Kako gradimo ovu mrežu? Kako da gradimo zajedničko tlo? Trenuci kada pokret nije na ulici ili se ne suočava uživo sa državom i kapitalom, to su trenuci izgradnje. Riječ je o ključnom strateškom pitanju. Borba ne smije biti samo opoziciona, mora biti pozitivna i konstruktivna. Ta pozitivnost, ta konstrukcija, predstavljaju teren za eksperiment.
Kako biste opisali otpor u trenutku ekstremnog neoliberalizma? I koje su razlike između otpora danas i onog nakon feminističkih borbi 1970-ih?
Postoje važne razlike. Ali i očigledne sličnosti. Jedna razlika je u tome što smo sedamdesetih morali da se borimo ne samo protiv desnice, već i protiv ljevice. Dosta je prošlo vremena prije nego što su muškarci sa ljevice počeli pokazivati bar neke znake poštovanja ili priznanja da imaju nešto naučiti od feminističkog pokreta.
Marš za plaćeni kućni rad, 1977; foto: Bettye Lane
Neke od prvih reakcija (muških drugova) bili su skandalozne. Žene bi bile izviždane tokom 60-ih. Odgovor na žensku akciju je uglavnom bio vrlo neprijateljski. To se sada svakako promijenilo. Ali je odgovor današnje desnice nasilniji, budući je razvoj desnice u Americi dugog vijeka. Proces fašizacije je veoma komplikovan i feministički pokret treba pažljivije da ga analizira.
U kojem smislu koristite pojam fašizacija?
Postoji vrsta okoštale predstave o tome šta je desnica. Stvaramo šeme preuzete iz fašističkog perioda, nacističkog perioda i tako dalje, gdje postoji desnica, pa onda centar. Ali danas je to mnogo komplikovanije, i ova dva elementa su više pomiješana nego što se može činiti.
Desila se fašizacija ekonomije. Fašizacija je strategija i politika koja sve više daje moć kapitalu, a smanjuje investicije u reprodukciju i prostor moći radničke klase. Istovremeno stvaraju se nove i dublje podjele među ljudima duž linija klase i rase.
Ideja o dva bloka, dakle, centar - ili lijevo - i desno, Demokrate i Republikanci, to može da nas obmane. Opšta fašizacija se dešava u svim državama. Na primjer, u Italiji žene mi govore da je situacija vrlo loša. Vlada je desničarska, a svakodnevni život militarizovan. Policija zaustavlja žene na javnom mjestu, traži dokumenta od žena koje hodaju same na željezničkoj stanici... Moraćemo sagledati ovu fašizaciju kao nešto što se neprekidno i neraskidivo proizvodi ekonomskim politikama.
Sa druge strane, vi govorite o “radosti militantnosti”. To ne znači da su uslovi za organizaciju laki?
Radosna militantnost je još jedan način da se razgovara o tome zašto se revolucija dešava sada. Dosta više s tom idejom da će revolucija doći u budućnosti, pa će jednog dana djeca moje djece živeti bolje. Ne. Revolucija je sada. Imamo jedan život. Svaki dan je dragocjen. Ne možemo razmišljati o revoluciji u budućnosti. Ako se borimo, to je zato što je život koji imamo nepodnošljiv i bolan.
Moraćemo razumjeti šta je to pozitivna vrijednost, a to znači izlazak iz izolacije. Borba znači povezivanje sa drugim ljudima, a ne suočavanje sa sistemom, bolom i patnjom u svom životu. Dakle, morate osjetiti da imate neku zaštitu. To je ideja generisanja nove osjećajnosti, dalje od gušenja i usamljenosti nuklearne porodice. Sticanje novog znanja, sticanje novih ljubavnika, ne samo u seksualnom smislu, već u ljudima koje volite i koji vam daju snagu. To postaje vezivno tkivo među ljudima. To je revolucija i ako to nemate, onda nema smisla ni boriti se.
Još jedno centralno pitanje je pitanje reproduktivne pravde...
Pitanje pravde u reprodukciji zaista je vrlo, vrlo važno. Vrhovni sud SAD je eliminisao zakon Roe v. Wade, ali to je poslednji čin u dugom, dugom, dugom procesu koji ima toliko elemenata, toliko epizoda i toliko faza. Ubistvo ljekara koji pružaju abortuse, uvođenje zakonodavstva koje ograničava pravo na abortus u više država. Čak i prije nego što je Vrhovni sud intervenisao, u mnogim mjestima abortus je već bio ukinut. Stvoren je pokret koji progoni žene koje traže abortus, pokret onih koji idu do vrata klinika i viču: "ubistvo, ubistvo, ubistvo"…
Pitanje abortusa u istoriji kapitalizma povezano je s pitanjem izgradnje radne snage. Država polaže svoje pravo da kontroliše proces prokreacije kako bi prisilila žene da se reprodukuju i obezbijedila odgovarajući broj radnika.
Foto: Gallup
Poslednjih godinama vidjeli smo i drugu stranu ove priče. Danas imamo međunarodnu kapitalističku klasu koja ima na raspolaganju mnogo više radnika nego što je to bio slučaj, na primer, u 16. vijeku, zbog toga što je mnogo ljudi protjerano s njihovih zemljišta i dobili smo masovne migracije. Danas je dostupnost radne snage mnogo veća. I takođe vidimo drugu funkciju abortusa i državne kontrole prokreacije ženskih tela, ženskog ponašanja, koja se odnosi na pitanje seksualne disidencije. Negiranje abortusa podrazumijeva disciplinovanje ženskih tijela i seksualnosti. To je moć koja se daje muškarcima. Muškarci postaju policajci nad tijelima žena.
Ne možemo se uspješno boriti za abortus ako se ne borimo i za pravo žena da imaju djecu. U Sjedinjenim Američkim Državama, videli smo da je nalik negiranju abortusa jednako moćno osporavanje prava majčinstva, posebno crnih žena koje su od ropstva do danas zaista bile uskraćene za majčinstvo. Za crnu ženu danas, posebno onu siromašnu, trudnoća je rizik. Postoji stvarni rizik od hapšenja, zatvaranja i progonstva.
Stvoren je sistem nadzora koji povezuje bolnice, ljekare i medicinske sestre s policijom, tako da ako nešto izgleda neobično tokom medicinskog postupka kroz koji žena prolazi čim je trudna, odmah je izložena riziku kriminalizacije.
Mnoge države su usvojile zakone o zaštiti fetusa. Neki su otišli u krajnost pa kad zatrudnite možete na osnovu trudnoće dobiti poreske olakšice. Jako je važno izbjeći poziciju žena iz sedamdesetih, kad su feministkinje bez razmišljanja proglasile pravo na abortus kao pravo na izbor. Potrebna nam je sloboda u oblasti reprodukcije, ali ta sloboda znači moći imati djecu i moći ih nemati. Prava kontrola nad našim tijelima leži u obje mogućnosti.