Kad je prije četiri godine Milka Delibašić dobila Lubardinu nagradu, bilo je to iznenada - mlada umjetnica iz Nikšića nije ličila na tipičnog dobitnika visokih državnih priznanja. Sugestivnim video radovima i tematizovanjem odnosa tijela i novih medija, Delibašić je sasvim udaljena od lokalnih likovnjačkih umovanja. Njena umjetnost je uslovljena savremenim, ona je živi i stvara bez kompromisa, što u prevodu znači - bez zaposlenja u struci.
Jedna od rijetkih autorki koja se ne ustručava govoriti o ovozemaljskim temama, Delibašić otvara razgovor pričom o statusu umjetnika u zemlji:
Nagrade su skoro pa bile moj jedini izvor finansija. Kažem kao neko ko za svoje 33 godine nema dana radnog staža. Često sam bila bez novca. Nakon završenih studija i svih studentskih nagrada među kojima je i Plaketa Univerziteta Crne Gore za studenta iz oblasti umjetnosti, radila sam kratko vrijeme kao konobarica. A dok sam radila taj posao, živjela sam paralelne živote konobarice i mladog “uspješnog” crnogorskog umjetnika.
I kakvo je to bilo iskustvo?
U trenucima kad nisam radila smjene u kafiću, davala sam intervjue i aktivno sudjelovala na umjetničkoj sceni. A da ilustrujem situaciju, jednom prilikom sam učestvovala na artist talk-u u Nikšiću gdje me je intervjuisao lokalni novinar koji je bio pod utiskom nakon moje prezentacije... Tu smo završili intervju, a sjutra sam već bila na svom radnom mjestu u kafiću gdje sam uslužila gosta kojeg u prvi tren nisam prepoznala, kao ni on mene, kao da smo u kontekstu nove situacije dobili drugi identitet. Naravno, u pitanju je bio novinar koji me je dan prije intervjuisao i koji me je prepoznao tek u drugom navratu, zbunjeno me pitavši: ,,Pa čekaj, zar ja tebe nisam sinoć intervjuisao, šta ti radiš ođe?’’
Situacija za mlade umjetnike nije sjajna, ali ipak, rijetki otvoreno govore o svojim iskustvima…
Problem je što nisam bila nečije privilegovano dijete, kao ni član neke partije, kao što nisam ni danas. Ja sam morala da se borim protiv te realnosti na neki način, a to je bilo svojim radom. I to je sve što sam ikada imala i što imam u životu – svoj rad. To mi niko nikada nije mogao uzeti. Sve nagrade i svi rezultati ovdje nikada nisu bili dovoljni, a i sada nije ništa drugačije. Nevolje mladih ljudi u ovoj zemlji služe samo za popunjavanje novinskih stranica koje niko ne čita, a dalje za političko prepucavanje kada određene partije to nađu za shodno, pa i za manipulisanje zarad dobijanja glasova na izborima.
Delibašić
Problem je što nemamo svi borben duh. Zna biti jako bolno i frustrirajuće, stoga ne mogu a da se ne zapitam šta je sa onima koji se ne mogu nositi sa tim stanjima i svojim otkazanim budućnostima.
Usavršavali ste se u Kini. U nekoliko navrata javno ste govorili o tome da vaše poimanje umjetnosti umnogome bilo drugačije nego njihovo…
U Crnoj Gori govoriti o svojim osjećanjima je nekako jednako važno kao i ono što radimo, jer je usko vezano. U Kini sam naišla na drugačiju situaciju, imala sam potrebu da komuniciram emocijom ali sam naišla na neku vrstu barijere, što me je vodilo u zabludu da njih emocija ne zanima. Ta situacija me je zbunjivala jer njihova poezija, a i umjetnost uopšte, je toliko ispunjena emocijom što često možete čuti i u njihovim razgovorima o umjetnosti. Tek sam čitajući o njihovoj kulturi shvatila da unutar te kulture nema ekscesivnosti, emocija je uvijek u nekom balansu sa razumom.
Možete li dati neki primjer te “kineske drugosti”?
Yuk Hui, filozof iz Hong Konga, u svojoj knjizi Art and Cosmotechnics, govori o različitim iskustvima umjetnosti. Tom prilikom on navodi analizu kineskog filozofa Li Zehou-a koji objašnjava kinesku estetiku tvrdeći da, dok se zapadna umjetnost bazira na grčkoj tragediji, kineska kultura nije Dionizijska, pa ne posjeduje katarzu o kojoj govori Aristotel. U njoj nema pretjeranosti u osjećanjima i na taj način se postiže harmonija u društvu.
Bez naziva, 2013, crtež
Ovo me je navelo na pomisao da možda ipak nije bila problem moja emocija, već ekscesivnost moje emocije. Iako Li Zehou tvrdi da je to važilo od antičkog vremena do Ming dinastije, nakon čega dolazi do degradacije kineske estetske tradicije, ja smatram da je i dalje tako. Koliko god težili i razvijali savremenost, unutar iste se uvijek nalazi ta duboka ukorijenjenost u tradiciji tj. njihovoj antici.
Šta je to što ste prepoznali kao suštinu kineske umjetnosti?
Kroz učenje kineskog jezika i etimologiju njihovog pisma sam postala svjesna onoga što se zove logika razmišljanja jednog naroda koja se razlikuje od kulture do kulture. Logika razmišljanja kineskog naroda se oslikava kako u njihovom pismu tako i u njihovom pristupu stvarima, pa i u pristupu umjetnosti. Kinesku umjetnost često karakteriše monumentalnost, meditativnost i lijepo. Li Zehou navodi primjer kineske riječi 美 (lijepo) koja se sastoji od dva karaktera 羊(ovca) i 大(veliko), što bukvalno znači ‘’dok god je (ovca) velika, ona je lijepa’’. (Yuk Hui, Arts and Cosmotechnics) Ovo je jedan od primjera kojim sam postala svjesna duboke ukorijenjenosti estetskog iskustva u njihovom jeziku, što mi je omogućilo da kroz tu njihovu percepciju lijepog iščitavam i potrebu za monumentalnošću kineskih kako arhitektonskih objekata tako i umjetničkih djela.
S obzirom na to da je jezik umjetnosti univerzalan, šta razlikuje Nikšić i Šangaj?
Upravo si navela dvije geografske tačke koje su sušta suprotnost. U Nikšiću prostor za savremenu umjetnost ne postoji, što je apsurd jer je Nikšić iznjedrio mnogo dobre autore savremene umjetničke prakse, značajne za našu zemlju. Nažalost, skoro su svi morali napustiti Nikšić zato što ovaj grad nije pružao prostor za njihov razvoj. A, kada je Šangaj u pitanju, tamo sam imala priliku da se susretnem sa najaktuelnijim stvarima u svijetu umjetnosti. Kina je zemlja visokotehnološkog razvoja i u skladu sa tim se i umjetnost razvijala. Tamo je veliki fokus na nove medije i prostor virtualnosti. Istina da to ima i za posledicu produkciju ogromnog broja radova koji se svode na puki efekat tehnologije, ali u svemu tome se opet nađu i oni koji znaju to staviti u službu svoje ideje. Na kraju, bitna je ta atmosfera koju zajedno grade i koja stvara tlo za dalji razvoj.
U radovima se bavite odnosom tijela i savremene tehnologije, kakav je to odnos u vašoj umjetničkoj praksi?
Moji radovi duplog performansa od kojih se jedan odvija u prostoru a drugi na ekranu, kao i ekranske instalacije, nastali su iz onih odnosa koji su mi bili najupečatljiviji kada je moj boravak u Kini u pitanju. U trenutku kada sam napustila Crnu Goru, selfi kultura kod nas još uvijek nije zaživjela u toj mjeri kao danas, dok je u Kini već uzela maha. Tamo sam zapazila koliko je ta kultura fotografisanja živa, bukvalno na svakom koraku vidite ljude koji se fotografišu. Sav prostor se sveo na mjesto za fotografiju, i kao da je to postala njegova jedina svrha.
NoBody, 2017, mixed media, Foto: Raj Sahani
Prilikom moje prve posjete Šangajskom bijenalu doživjela sam neku vrstu šoka vidjevši u kojoj mjeri su se posjetioci slikavali ispred radova i pravili selfije. Imala sam osjećaj kao da je u pitanju neki zabavni park. Umjetnost je bila svedena na lijepu pozadinu za selfi.
Jednom prilikom sam prisustvovala jednom performansu. Umjetnost performansa je vezana za događaj ovdje i sada, i prilika za taj direktan pogled posmatrača. Međutim, svi su u rukama držali telefone. U tradicionalnom smislu rekli bismo snimali su, ali danas već možemo reći gledali kroz ekrane svojih telefona. Nije bilo direktnog posmatranja i doživljaja performansa. Sva percepcija prostora, događaja izmještena je na ekran i dešava se kroz ekran. I od tada sam počela da koristim taj odnos stvarne realnosti i “reprodukcije” te realnosti.
Tu dolazimo i do odnosa tijela i onog što je prikazano na ekranu…
Upravo tako, zanima me ta naša pasivnost u fizičkom prostoru i aktivnost unutar virtualnog prostora. Iako je performans bio oduvijek vezan za događaj ovdje i sada, a video shvatan kao dokumentacija performansa, ti ekrani postaju jedan vid performativnosti. Jedno ne isključuje drugo, ali opet ostaje pitanje te slike. Ta slika je oduvijek tretirana kao reprodukcija realnosti, ali moj unutrašnji osjećaj, stečen kroz posmatranje tog fenomena u našoj svakodnevici a i kroz moj rad, je da tu sliku treba posmatrati odvojeno od naše slike tijela, kao nešto što postaje samo za sebe i funkcioniše po sopstvenim principima. Moj unutrašnji osjećaj je da to više nisam ja... niti je to više samo slika...
Postajemo li manje tjelesni dok koristimo ekrane?
U izvjesnom smislu, da… Ekran je poput propusne membrane koja nas vodi u neki drugi prostor. Jednom prilikom sam gledala kratke filmove uz pomoć VR headset- a. Filmovi su bili osmišljeni za virtualni prostor, računajući na direktno ušešće gledaoca. Tom prilikom sam bila unutar slike i raznih situacija poput letenja iznad planete, plutanja unutar biblioteke ispunjene vodom, pa čak i u ulozi žrtve kao jedan od aktera filma.
Leptirov san, 2019, mixed media
Kada krenete da pogledate u sopstveno tijelo, shvatite da ne postoji, da ste svedeni na jednu tačku u prostoru. Na taj način gubite osjećaj težine sopstvenog tijela, kao i osjećaj njegove stvarne lokacije. Takođe, slično iskustvo sam imala prilikom jedne meditativne vježbe na radionici performansa prilikom koje smo zamišljali sebe u obliku energije, poput vazduha oslobođeni materijalnosti sopstvenog tijela. Tada sam shvatila koliko taj prostor virtualnog, pa bilo da se radi o imaginarnoj virtualnosti ili digitalnoj, može da proizvede jak efekat kod pojedinca, djelujući na njegova čula.
Ima li u vašim radovima kritike novih medija i tehnologija koje koristite?
Ne kritikujem, prije bih rekla da konstatujem jednu situaciju tj. preovladavanje jedne realnosti koju koristim za konstruisanje poetskog odnosa u svom radu.
Danas se dosta govori o ulozi i značaju umjetnosti u tom smislu. Yuk Hui ukazuje na rigidnost naučnih tekstova koji proizvode tehnologiju. On smatra da treba inkorporirati umjetnost i na taj način tehnologiji dati notu senzibilnosti. Međutim, on navodi i sledeći problem, a to je da je umjetnost danas postala neka vrsta zabave (entertainment), i da se ona svela na tržište, stoga je potrebno vratiti se na onaj početak kada je ona značila njegovanje senzibiliteta. I ta senzibilnost je nešto što je neophodno za oblikovanje tehnologije, kako bi se izbjegao ili bar umanjio njen negativan efekat. Sumiraću suštinu kratkom izjavom umjetnice Sougwen Chung: ,,Art can help shape the technology that shape us.’’
To zvuči kao neka vrsta spiritualnog kreda... Da li ste spiritualni i kako dostižete mentalne slike iz kojih kreće vaše stvaranje?
Moj život je fluktacija stanja od pobune, ljutnje i bijesa pa do potpunog unutrašnjeg mira. Kad spržiš svoje biće do kraja, tada ti ne preostaje ništa drugo nego da budeš spiritualan. Ne znam koliko to ima veze sa mojim mentalnim slikama, jer one nastaju iz osjećaja nelagodnosti u prostoru. One djeluju kao scene iz snova, nježne, suptilne, ali opet, uznemiravajuće.
Te slike postižem čitanjem prostora, projektovanjem unutrašnjeg psihološkog sadržaja na isti, osluškivanjem medija, pokretom tijela… ’’Materijal’’ mi govori šta da radim. Sve je u prostoru, samo treba znati osluškivati njegov unutrašnji život.
Na kraju, jeste li društveno-angažovana umjetnica i što danas u umjetnosti znači biti angažovan?
Nikad nisam razmišljala o svojoj umjetnosti kao o društveno-angažovanoj umjetnosti, već samo kao o umjetnosti, i to umjetnosti o emociji. Razumijem da pojedinim svojim radovima navodim publiku na takvu pomisao, kao u slučaju moje serije crteža pod nazivom ,,Leševi i lišće” gdje se služim internet materijalom, slikama leševa sa ratnih polja, ili u slučaju video radova ,,Tijela koja nestaju” gdje je polazni motiv bilo razmišljanje pitanja emigranata i teritorija.
Moj skoriji rad ,,Poslednji ples” koji govori o samoubistvu studenta umjetnosti... To su sve spoljašnji događaji koje ja prevodim na nivo unutrašnjeg. Mene ne zanimaju precizne informacije, lokacije, imena, datumi... Ono što mi je bitno je da je to stvarno, da se desilo. Iz događaja izvlačim ono apstraktno, podacima nedefinisano, a to je emocija...