Drugarica Kahr gradonačelnica je grada Graca, drugog po veličini u Austriji. Oslovljavamo je sa „drugarice“ jer to i jeste, Elke Kahr je po političkom opredjeljenju komunistikinja, a potencijale komunizma otkrila je rano, dok je kao usvojeno dijete odrastala u radničkoj četvrti Graca, među velikim porodicama zbijenim u male stanove.
Sve ovo nije melodramski uvod u srećnu komunističku priču, nego životne činjenice o kojima Elke Kahr otvoreno govori u intervjuima. A intervjua nije bilo malo, jer je 2021. upravo gradonačelnica Graca bila medijska senzacija, nakon vjerovatno najneočekivanijeg izbornog rezultata u Evropi. Te godine Komunistička partija Austrije (KPA) došla je na vlast u Gracu, a Elke Kahr postala je gradonačelnica nakon mnogo godina „terenskog“ i institucionalnog rada u svom rodnom gradu.
Razgovarali smo o razlozima za politički uspjeh KPA, poziciji ljevice u Evropi i političkim temama koje definišu sadašnji trenutak, ali i o jednoj zemlji koja je nestala...
"Sa bivšom Jugoslavijom povezuju me mnoga lijepa sjećanja na sjajna putovanja i nevjerovatne ljude koje sam tada upoznala, priča Kahr u intervjuu za Normalizuj koji smo vodili na relaciji Berlin-Grac.
Od 2021. godine gradonačelnica ste grada Graca, drugog najvećeg grada u Austriji. Za većinu posmatrača spolja to je bio politički šok. A zapravo, na „terenu“ ste prisutni već dugo. U pitanju su decenije političko-društvenog angažmana. Jeste li bili iznenađeni rezultatom?
Od 1993. bila sam opštinska odbornica u Gracu, a od 2005. gradska savjetnica. U tom periodu Komunistička partija Austrije postigla je veliku kompetentnost u lokalnoj politici i bila je uvijek dostupna za sve brige i probleme. Mnogo toga smo postigli u Gracu, od poboljšanja uslova stanovanja do očuvanja vrijednih zelenih i rekreativnih zona. Ali rezultat iz 2021. ipak je bio iznenađenje, nijedna anketa nije predviđala takav ishod.
U Gracu ste na izborima pobijedili Narodnu partiju Austrije, tradicionalno jaku, konzervativnu partiju, blisku katoličkoj crkvi i neoliberalnoj politici. Šta je bilo potrebno uraditi da bi građani shvatili da im je Komunistička partija mnogo bliža od konzervativnih elitista?
Komunistička partija Austrije ne ide gradom s ideološkim ularom na glavi, već sa otvorenim očima za dobar i manje dobar razvoj. Konzervativni i buržujski glasači takođe su bili zabrinuti da se mnoge stvari razvijaju u pogrešnom pravcu. Uvijek smo gradili politiku koja obraća pažnju na brige što je moguće šire grupe ljudi – djece i mladih, radnika, penzionera, ljudi iz svijeta ekonomije, nezaposlenih. Ali naš fokus je najsnažniji na grupama koje nemaju svoj lobi i koje ostale partije često previđaju. To je posebno važno u ekonomski teškim vremenima.
Šta je uopšte današnja Komunistička partija Austrije? Koje su njene veze sa istorijskim komunizmom i ostalim Komunističkim partijama u svijetu, da ne kažem – sa „komunističkom intrenacionalnom“?
KPA je politička partija sa najdužim kontinuitetom postojanja u Austriji. U periodu nacističkog režima podnijela je mnoge žrtve za slobodnu i nezavisnu Austriju. Stvorila je mnoge ličnosti koje su oblikovale Austriju – čak i kad su ih rado skrivali pod tepih. Ipak, KPA je decenijama bila pod snažnim uticajem politike Sovjetskog saveza, zauzimala je stavove nekritički i predugo ćutala o pogrešnom razvoju i zločinima. To je nanijelo mnogo štete partiji i ugrozilo povjerenje. Za mene, komunizam danas mnogo više predstavlja ono što je bilo originalno značenje riječi: društvo koje stvara zajednički, u opštem interesu za suštinske osnovne potrebe kao što su stanovanje, obrazovanje, zdravlje, briga, mobilinost i još mnogo toga, društvo koje ono što je svakom čovjeku potrebno ne prepušta takozvanom „slobodnom tržištu“.
Beč mnogo veći grad od Graca, takođe i grad sa velikom radničkom klasom i ljudima kojima bi se Vaša politika mogla obratiti. Ipak, u Beču je rezultat „tradicionalno“ slab. Šta se to posebno dogodilo u Gracu, a nije još u ostatku države? I da li će se dogoditi?
Izbori u saveznoj republici Salcburg, gdje je KPA sa Kej-Mihael Dankl bila druga u glavnom gradu regije, pokazuje da je uspjeh moguć svuda gdje je urađen dobar posao, „sa obje noge na zemlji“, i gdje kandidatkinje i kandidati mogu da se obrate ljudima. KPA ne mora da se skriva sa svojim idejama i pozicijama. Možemo biti uspješni i u Beču ako sve bude kako treba. Ali uspjesi ne dolaze od marketinga i slogana, već od korisnog rada koji pomaže ljudima u njihovom svakodnevnom životu.
U Belgiji se iste godine kao i u Gracu dogodilo političko „čudo“, u srcu evropske neoliberalne birokratije belgijska Partija rada postala je treća najjača partija u zemlji. Mislite li da se „belgijski bauk“ može raširiti Evropom?
U bauk ne vjerujem, ali veoma vjerujem u snažne pokrete radnih ljudi koji u svakoj evropskoj zemlji predstavljaju većinu. Belgijska partija radi veoma dobro i takođe je uzor, ali na kraju svaka partija mora razviti sopstvenu politiku. Mjera moraju biti konkretne okolnosti, a ne šabloni.
"Fokus na grupama koje nemaju svoj lobi"
U Evropi u kojoj već neko vrijeme jača desni populizam, ljevica često izgleda vrlo pasivno. Čak i tradicionalno lijevoj radničkoj klasi sve češće prilaze desni populisti. Kako ste Vi u Gracu „pretekli“ desnu politiku, koja je takođe naučila kako da politički profitira upravo od onih klasa koje tlači?
Mnoge grupacije i partije koje sebe definišu kao „lijeve“ imaju tendenciju da se zaglave u temama koje su daleko od potreba i interesa velike većine. To se može primijetiti u čitavoj Evropi. Tamo gdje partije ukorijenjene u radničkom pokretu vjerodostojno predstavljaju interese pokreta, ima i očiglednog uspjeha. Ali ne postoji univerzalni recept protiv desničarskih partija koje dijele društvo i preigravaju ljude jedne protiv drugih. Potrebno je mnogo ubjeđivanja. Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost iz razočaranosti tradicionalnom socijal-demokratijom, koja je u nekim zemljama (kakva je bila Njemačka pod Gerhardom Šrederom) slijedila stroge neoliberalne politike koje su oduzele mnoga prava radnicima.
Kakav je odnos stanovnika Graca koji su porijeklom iz bivše Jugoslavije prema Komunističkoj partiji? Ima li među njima Vaših saboraca? I kakav je provod na Yugo Fešti koju ste ove godine organizovali 10. put?
U našoj partiji postoje članovi koji dolaze iz bivše Jugoslavije, iz svih djelova. Fešta je zajednički planirana i organizovana sa ljudima iz bivše Jugoslavije. Nikoga ne pitam za koga glasa. Fešta je otvorena za sve, a nudi prije svega dobro jelo i dobru muziku. Za nas su svi stanovnici Graca jednako vrijedni, bez obzira odakle dolaze.
Vratimo se malo unazad. Vi potičete iz radničke porodice. Vaši roditelji su vas usvojili kad ste imali tri godine i Vi javno govorite o tome. Svjedočili ste od malena klasnim i socijalnim razlikama u najbližem okruženju. Da na trenutak pojednostavimo stvari – mislite li da se komunista rađa, ili se komunista postaje?
Moji roditelji su me ohrabrili da sama stvorim svoju sliku svijeta i rano sam počela da se interesujem za šire pokrete i da pokušavam da shvatim šta se događa sa svijetom. Tako sam se našla u Komunističkoj partiji Austrije i tamo otkrila svoju političku domovinu. Ali to je prije svega povezano sa ljudima koji tamo rade i sa njihovim stavovima.
Javno je poznato da od Vaše plate koja iznosi 8.000 eura, zadržavate 2.000, ostatak dajete onima kojima je to potrebnije nego Vama. To ste radili i dok ste bili u Gradskom vijeću od 2005. do 2017. Kakav je osjećaj davati tri četvrtine svojih prihoda? Je li to komunizam, populizam ili „samo“ ljudskost? I da li se od „ljudskosti“ može izgraditi politika?
Visoku zaradu nikad nisam smatrala „svojim“ novcem. Visinu iznosa ne određuje grad Grac, već zakon. Nije u redu da političari i političarke zarađuju toliko više od, recimo, kvalifikovanog zanatskog radnika. Ako zvanični predstavnici zarađuju toliko mnogo da ne moraju ni da razmišljaju o stanarini ili računu za struju, nije čudo što su njihove politike tako daleko od problema mnogo većeg broja ljudi.
Proslava izborne pobjede u Gracu, foto: KPA
U evropskom javnom diskursu dugo se radi na tome da se komunizam i fašizam izjednače kao dva ista totalitarizma. Kako spriječiti izjednačavanje komunizma, marksizma i staljinizma, ukoliko se na javnu scenu želi stupiti sa marksističkih ideoloških pozicija? Kako ste se Vi na početku borili sa tim predrasudama?
Nažalost, u ime komunizma počinjeni su mnogi teški zločini, to se ne može poreći i mora se dobro promišljati u svemu što komunističke partije rade danas. Zbog toga nije lako uvijek prevazići predrasude. Koministička politika ne smije biti kopija prošlosti, već mora iz svakodnevice stvoriti realne kontra-modele vladajućoj politici, koji odgovaraju potrebama ljudi. Za tako nešto ne postoje udžbenici i tajne formule. Predrasude se najbolje mogu savladati postizanjem stvarnih poboljšanja.
Kako se iz Komunističke partije Austrije gledalo na Titovu Jugoslaviju i na njen raspad? I kako Vam danas, iz komšijske perspektive, djeluju ostaci te nekad velike države?
Ne gledam na Jugoslaviju sa šarenim naočarima, politički sistem imao je, naravno, mnogo grešaka i slabosti. Ali bio je mnogo bolji od sistema koji je stvorio Staljin. Do danas kod mnogih ljudi iz svih republika postoji osjećaj zajedništva i zajedničke istorije. Jugoslavija je bila zemlja sa mnogo kulturoloških i geografskih različitosti, zemlja sa velikim mogućnostima. To što se zemlja raspala uz toliko nasilja i toliko mrtvih, jedno je od najmračnijih poglavlja bliske prošlosti. Ostaci zemlje ostaju jednim dijelom u srcima ljudi koji su devedesetih napustili svoju domovinu i danas žive po čitavom svijetu, pa i u Gracu.
Za kraj, imate li savjet za one koji bi takođe željeli da utiču na svoje okruženje, a kojima kapitalistički status quo još uvijek djeluje neuništivo. Odakle početi kad se zajednica želi učiniti solidarnijim, boljim mjestom za život?
Uvijek u svojoj okolini, u komšiluku, u svojoj zajednici u kojoj se razgovara sa čovjekom, gdje se iskreno shvataju njegove potrebe i gdje ga se može čuti.