Modna dizajnerka Aleksandra Lalatović u svom radu povezuje tradiciju i savremeni dizajn, a pod svojim brendom AKKA kao da traga za idealnom linijom koja povezuje ličnu i društvenu emancipaciju žene. Moda i arhitektura iz koje Lalatović svojim obrazovanjem potiče, u njenom su radu izraz društvene svijesti i estetskog istraživanja koje ne prestaje.
Poznati ste po ekološki svjesnom pristupu stvaranju, ali i kreativnom izrazu na polju tradicije i baštine. Kako ste došli do ta dva pravca djelovanja?
Institucionalno se bavim zaštitom nepokretne kulturne baštine, pa na taj način kanališem potrebu za očuvanjem i njegovanjem tradicije. U projektovanju i dizajnu se neminovno polazi od lokalnog naslijeđenog konteksta, bilo da ga afirmišemo ili negiramo. Ja sam odabrala afirmaciju, jer naš kulturni identitet se razvijao, usavršavao i njegovao kroz vrijeme i izazovne istorijske prilike, pa nam je dužnost da ga sa pažnjom interpoliramo u savremene okvire, i tako mu omogućimo kontinuitet. Savremeni društveni kontekst, dominantno tehnološki determinisan, radije navodi na kulturnu eutanaziju nego na preispitivanje stava prema baštini. Vjerujem da ovim primjerom doprinosimo osvježavanju tog diskursa.
Crna Gora, kao prva deklarisana ekološka država, bi trebalo da ima svoje eko pionire u svakoj oblasti djelovanja. Uzimajući u obzir trenutnu globalnu ekološku situaciju, tema održivosti postaje normativ, a ne izbor.
Crnogorska nošnja je Vaša inspiracija. Ta je nošnja raskošna, naoko u suprotnosti sa socijalnim i ekonomskim prilikama područja u kome se pojavila. Kao da je nastala u nadahnuću prirodnim elementima. Kako je vi vidite?
Svitna crnogorska nošnja je više od estetskog izraza - ona je simbol. To je jedina nošnja koja je za svoj uzor uzela vlastelinsku odoru, u vremenu kad je nošenje boje i skupocjenih materijala bilo zabranjeno. Ona je bila zagovarač slobode, simbol prkosa, istorodnosti i dostojanstva, i na tom principu je treba interpretirati i aktuelizovati. Nošenjem svitne nošnje se pokazivao bunt, samobitnost, pa je njena srž protkana osnovnom mentalitetskom crtom našeg naroda.
Kako zamišljate emotivno stanje žene koja bi u specijalnim prilikama nosila takvu nošnju? Je li to bio ponos, euforija? Je li je ta nošnja ženu emancipovala ili stavljala u kalup?
Svitna nošnja se nosila u posebnim prilikama – na vjenčanjima, za vrijeme praznika, na prijemima, u ratu, i, na kraju, u grobu. Nošnja je doslovno obilježavala sve najvažnije životne trenutke, i bila je najelegantniji i najekskluzivniji kostim koji se mogao nositi. Otuda i uzvišen osjećaj kad se obuče i uvijek sa ponosom nosi. Ona je značila i pripadnost zajednici, svijest o identitetu. Nakon nošenja se sa pažnjom vjetrila i sunčala, a potom odlagala vodoravno u škrinje koje su pravljene po dužini suknje i koreta. Nerijetko se nošnja nasljeđivala, što joj je apostrofiralo značaj.
Naličje tradicije podrazumijeva konzervatizam, ali se za vrijeme u kojem se nošnja aktivno nosila ne bi moglo reći da je sputavala slobodno izražavanje ličnog stila, jer tome se u tadašnjim društvenim okolnostima nije pridavao poseban značaj.
Je li se u novom vremenu izgubio gotovo magijski značaj odjevnih predmeta?
Masovna proizvodnja odjeće, te relatovno niske cijene i laka dostupnost posljedično smanjuju njenu vrijednost. Sve što smo u stanju da bacimo zapravo ni ne posjeduje vrijednost. Ali, bez obzira na kompulsivni konzumerizam, ono što je univerzalno u svakom vremenu je konformizam. Nekad kroz tradicijom obavezujuće odijevanje, danas kroz praćenje trendova, potreba za poistovjećivanjem sa masom ostaje konstantna.
Slobodu “od”, kako bi je Erih From definisao, smo naslijedili i kroz generacije se za nju borili, ali čini se da slobodu “za” još uvijek nijesmo stekli. U neznanju šta da radimo sa tako stečenom slobodom, iz straha od sopstvene individualnosti, radije se priklanjamo latentnijim formama autoriteta – konformizmom u kojem se osjećamo ušuškano i sigurno, bez pretjerane potrebe za kontemplacijom nad temom samosvijesti.
Taj magijski značaj odijevanja, kako ste naveli, podrazumijeva holistički odnos prema sopstvenom biću i sredini u kojoj živimo, a odijevanje je jedan od aspekata sveukupne kulture življenja.
Iako je tradicija vidljiva kao predložak, vaše linije su moderne i samosvojne. Kako nastaju vaši crteži?
Polazim od analize tradicionalnog kroja, materijala, ornamentike, siluete, i cjeline kao sinergije svih ovih elemenata. Odatle izvlačim osnovne principe, nekad i pojedinačne aspekte – kroj, boja, tekstura, materijal, ukras, pa na tome baziram svoj dizajn. Ornamentiku sa narodne nošnje, recimo, svodim na nivo asocijativne prepoznatljivosti, pa ona često ima i praktičnu svrhu – da bude spoj, otvor, kačenje i sl. Moderan dizajn ne priznaje ornament, zar ne? Ovo je svakako tema koja zavrjeđuje preispitivanje...
Nošnja kao polazni motiv
U zavisnosti od odabira inicijalnog parametra - materijala, tehnike izrade ili kroja, ostali parametri se prilagođavaju i tako proces postaje dinamičan i nepredvidljiv. Ponekad pojedini materijali nijesu pogodni za lasersko rezanje, pa se pribjegava drugim načinima proizvodnje. Nekad određeni kroj ne trpi predviđeni material, pa je i tu neophodno prilagođavanje. Neizvjesnost konačnog rješenja omogućava spontanost i neočekivana rješenja, što je možda najuzbudljiviji dio procesa.
Svedenost i geometrijsko oblikovanje ste prenijeli iz iskustva savremene arhitekture?
To je više način razmišljanja koji steknete usmjerenim obrazovanjem, koji poslije primjenjujete na sve sfere dizajna. Uviđam da nekad predstavlja problem jer je isuviše determinisano, pa i takav pristup često preisputujem. Kao arhitekta se naviknete na set ograničenja u odnosu na koje postavljate koncept, pa je gotovo nemoguće, a ujedno i apsurdno izraziti se iz potpune slobode. Vjerujem da je ta težnja za izvlačenjem maksimalnih kapaciteta iz zadatog okvira ono što me motiviše u procesu.
Crnogorsku nošnju vidimo kao gotovu cjelinu iz udžbenika. Jeste li tokom proučavanja pronašli različite varijacije te nošnje, sa nekim lokalnim, klasnim ili geografskim posebnostima?
Crna Gora, i Balkan šire posmatrano, je aglomeracija različitih istorijskih, kulturnih, društvenih, religijskih i političkih uticaja koji se konstantno mijenjaju, pa otuda formiraju vječito fluidnu i promjenljivu strukturu. Poznato nam je da smo uticaje mnogih kultura koje su provijavale kroz ove prostore filtrirali i postepeno dodavali u svoj fundus, i tako konstantno dodavajući i izbacivajući pojedine elemente vremenom dostizali određeni estetski izraz, koji je, u odnosu na podneblje, imao varijacije na temu. Tako u Crnoj Gori imamo bokešku nošnju, svitnu crnogorsku, spičansku i malisorsku. Meni je naročito interesantna džubleta – ilirska ženska haljina od vune, danas prepoznata kao dio albanske narodne nošnje. Crnogorsku svitnu nošnju posmatram kao japansku sofistikaciju kineskog nasljeđa, smatrajući je stilski najsvedenijom i najelegantnijom interpretacijom orijentalne nošnje.
Koliko je važno tradiciju mijenjati i promišljati da bi preživjela. Često vidimo konzerviranje i doslovno kopiranje starine. Kako biste objasnili vaš pristup ovom problemu?
Tradicija se održavala sve dok su je tehnološke mogućnosti podržavale, odnosno, ograničavale. Sa druge strane su to bile društvene norme, a i postignuti kriterijum od kojeg se dalje nije htjelo odstupiti. Kroz razvoj tehnologije ona se postepeno “prevazilazila”, dajući prednost globalizaciji i unifikaciji. Danas tradiciju poistovjećujemo sa hermetički zatvorenim sistemom prema kojem imamo romantičan stav i bojazan da uopšte preispitujemo njegovu revitalizaciju. Iz te bojazni i pukog romantizma nastaju eklektične kopije, seciranja, svođenje pojedinih elemenata na aplikativnost, i, generalno, jednu lošu interpretaciju, upravo zbog toga što se posmatra kao preparirana životinja a ne kao živi organizam.
Od realnog ka apstraktnom
Danas imamo mogućnost da zanatsko umijeće šivenja ošvice zamijenimo digitalnim vezom. Filigransku tehniku možemo zamijeniti 3D štampom. U ovom slučaju bi se reklo da tehnologija degradira osnovnu vrijednost jednog odjevnog komada, a to je njegova unikatnost, vrijeme i vještina uložena u njegovu izradu. Ja bih rekla da se vrijednost premješta u polje same ideje, onoga što je esencija dizajna, a to je promišljanje. Dizajn postaje srž. Sve su ovo teme koje traže diskusiju i formiranje novog diskursa jer tehnologija donosi potencijal koji još uvijek nije pravilno iskorišten.
Postoji li u vašoj krajnjoj kreativnoj viziji trenutak potpunog raskida sa tradicijom?
Radije bih to opisala kao slikarski put od realizma do apstraktnog ekspresionizma. U ovom slučaju realizam je direktno tumačenje tradicije, kopiranje, što sam ja postizala učenjem zlatoveza i šivenja ošvice. Nakon upoznavanja suštine, pravi se postepeni otklon, gdje tradicija i dalje ostaje baza oko koje se eksperimentiše. Kroz dalji rad cilj je da se dođe do faze apstraktnog ekspresionizma, koji direktno ne mora asocirati na svoje uporište, ali je zapravo posljedica tog razvojnog puta i konstantnog usavršavanja.
Kakve su reakcije ljudi iz inostranstva? Da li je balkanska folk izvornost koristan narativni dodatak vašoj modernoj estetici, ili njegova glavna odrednica?
Zapad je istorijski bio inspirisan orijentom, u koji djelimično spadamo i mi. Da je nepresušni izvor inspiracije, može se vidjeti i u kolekcijama poznatih modnih brendova. U mojim kolekcijama vidljivost tog uticaja osciluje, nekada je apstaktan do nivoa odabira kolorita.
Vunu bacamo, dok ste vi na filcanoj vuni izgradili čitav jedan svijet. Jeste li u tome usamljeni, ili postoji trend povratka izvornim prirodnim materijalima?
Postoje prakse koje se na drugi način bave zaštitom baštine, ali u kreativnom pogledu ne ostvaruju domet. Filc je arhetipski tekstil, a vuna arhetipska sirovina koja i danas ima visoku upotrebnu vrijednost. Tehnika filcanja je veoma bazična, i ima kreativan potencijal pa je pogodna za eksperimentisanje. Ja sam koristila industrijski koji je bio pogodan za lasersko rezanje, a proizvodnja sopstvenog bi zahtijevala dodatnu opremu. Mimo vune koja je zapravo alternativa, cilj je korišćenje biosintetičkih materijala – materijala koji se proizvode u laboratorijama, a za bazu imaju organsku sirovinu ili njene nusproizvode iz prehrambene industrije. Takav je bio Pinatex, tekstil od ananasa. Posljednih godina se proširila ponuda na materijale od raznog voća, kaktusa, gljiva i sl.
U svojim kreacijama koristite biorazgradive materijale i apostrofirate značaj ekoosviješćenosti u jednoj industriji koja je sinonim za potrošnju i proizvodnju viškova i otpada. Koliko su naši preci u svom siromaštvu bili ekološki svjesni i savjesni?
Tekstilna industrija, koja snosi najveću odgovornost za zagađenje, u posljednje vrijeme koriguje svoj učinak patentiranjem biosintetičkih materijala izrađenih od biljnih vlakana koja su lako razgradljiva. Tržišna ponuda takvih materijala se postepeno povećava, pa njihova dostupnost olakšava uspostavaljanje novog, održivog modela koji je usmjeren na usporavanje trenutnog tempa produkcije, brigu o korisniku i transparentnost u izradi. Za one koji se bave održivom modom, ovo je veliko olakšanje jer je do istih materijala prije samo nekoliko godina bilo teško doći.
Što trenutno radite, koji je vaš sljedeći projekat I što vas kod njega najviše uzbuđuje?
Nakon duže pauze ponovo se vraćam nečemu što sam već neko vrijeme planirala, a što uključuje nove materijale, nove tehnologije i nove mogućnosti. Saradnja se odvija sa Japancima koji rade na njihovim najsavremenijim mašinama, pa smo trenutno u fazi razvoja prototipa. Uskoro će izaći i nova kolekcija.