Sve knjige napisane na crnogorskom jeziku koje su od 2000-ih do danas uspjele da „pređu granicu“ i dođu do čitalaca u inostranstvu, to su uglavnom učinile zahvaljujući engleskim prevodima Willa Firtha. O tome kako je boriti se na inostranom tržištu za književnost zemlje koja se sama ne bori za predstavljanje svojih autora u svijetu, o iskustvima prevodilačkog rada, o esperantu, o „prevodima zločina“ na sudu u Hagu, i mnogo čemu drugom, iz Berlina za „Normalizuj“ govori nam prevodilac Will Firth.
Nedavno je roman „Anomalija” Andreja Nikolaidisa dobio nagradu engleskog PEN-a za prevedenu književnost. Možeš li nam reći nešto o tvom utisku nagrade, kao i o utiscima romana i procesa prevođenja?
Nagrada je jedna od važnijih za prevedenu književnost u anglosferi. Dodjeljuje se nekolicini dobitnika dva puta godišnje. Premija se plaća izdavaču, ne pokrije nužno ni troškove prevođenja, ali nagrada itekako nosi prestiž. To primjećujem po neobičnoj količini čestitki.
Roman je moderan, maštovit i mračan na vrlo inteligentan način. Narativna perspektiva je dvojna: u prvom dijelu, „Toccata“, u devet poglavlja pripovijeda đavao, iako nije odmah jasno da je to on. Drugi dio, „Fuga“, napisan je iz perspektive bošnjačke muzikološkinje, koja pokušava dokučiti tajnu sadržanu u srednjovjekovnom muzičkom rukopisu. Roman obiluje kulturno-povijesnim detaljima i citatima, koji znaju predstaviti izazov prevoditelju.
Najteže kod ovog djela, kao i kod skoro svakog drugog, za mene je bilo dočaravanje autorovog glasa i narativne perspektive: stvaranje uvjerljivog „tkiva“ glagolskih oblika koje će nositi narativ. Zašto? Glagolski oblici i narativne tradicije naših jezika snažno se razlikuju. Dat ću jedan primjer: vaši pisci često koriste sadašnje vrijeme kada govore o prošlom događaju. Toga ima i kod nas, na engleskom se to zove „historijski prezent“, ali tvrdim da to može zvučati čudno na engleskom, pa se znatno rjeđe koristi. Zbog toga, kod svakog prijevoda mnogo truda ulažem na podešavanje glagolskog i narativnog sustava. Pravi košmar u „Anomaliji“ bio je poglavlje u kojemu se, i pored spomenutih uobičajenih poteškoća, sudara nekoliko vremenskih razina, a nisu označeni u tekstu.
Crna Gora je nagradu engleskog PEN-a za roman „Anomalija“ proslavila spaljujući lutku sa likom Andreja Nikolaidisa na karnevalu u Herceg Novom. Kako ti je to izgledalo i kakva je bila tvoja reakcija?
Bilo mi je potrebno neko vrijeme da shvatim kontekst. Znam da se na karnevalskim manifestacijama širom svijeta rado teatraliziraju teme, a da su Novljani 2022. spaljivali apstraktnog „Bananamena“, koji je proglašen krivim za sve nevolje u protekloj godini (visoke cijene, privatizacije itd.) To je bezazleno. Ali da se spali lutka živog čovjeka, i to jednog od najboljih pisaca i najbritkijih kritičara prilika na Balkanu, čovjeka koji je godinama na meti uvreda i prijetnji iz prosrpskog bloka – to stvara atmosferu koja miriše na linč. Organizatori festivala bi trebali hitno da se izvine. Sigurno ne bi željeli da se digne međunarodni bojkot Herceg Novog kao turističke destinacije...
Tvoja avantura sa crnogorskom književnošću počela je romanom Ognjena Spahića „Hansenova djeca“. Kako se, iz tvog prevodilačkog ugla, kretala crnogorska književnost od tih književno burnih 2000-ih do danas?
Nisam komparatist, a može se reći da ne vidim šumu od drveća. Crnogorska književnost za mene još uvijek prkosi definiciji. Osobine i snage pojedinačnih autora nadmašuju svaki stvarni ili zamišljeni kolektivni identitet. Bilo bi nepošteno da postuliram zajedničku stilsku ili tematsku osnovu, a nemam određenu agendu u svom pristupu crnogorskom književnom stvaralaštvu. Prevodim to što mi drugi nude i to što mi se lično sviđa. Uživam u raznolikosti, a nadam se da se ova svježina dopada i čitaocima mojih prijevoda.
Ima jedno upadljivo i za mene iritantno obilježje kod nekolicine muških autora. To je određena sklonost prema onome što bih nazvao „tok svijesti“, sa mega dugačkim rečenicama. To sam susreo u tvom romanu „Sampas“, u Andrejevoj „Mađarskoj rečenici“, djelomično u romanu „Vlatka“ Aleksandra Bečanovića, a najizrazitije i najobujmnije u „Calypsu“ Ognjena Spahića. Takav stil može biti privlačan za čitaoce koji to vole, ali za mene u praksi znači tešku gnjavažu, pošto su sintakse vašeg i engleskog jezika toliko različite. Možda sam staromodan, ali najviše volim uglađenu prozu s određenim brojem točki. I nagrađivani roman „Anomalija” ima nekoliko takvih pasažurina.
Dobra književnost često daje dublji uvid u društveno-političku sliku svijeta od zvaničnih vijesti ili istorijskih knjiga. Kako tebi, kao vjernom pratiocu crnogorske književnosti izgleda svijet koji se, makar u knjigama, predstavlja kao imaginarna Crna Gora?
Volim tu imaginarnu Crnu Goru s mješavinom prepoznatljivih crta i fantastičnih elemenata, često sa žustrom kritikom postojećeg društva. Mislim naprimjer na priču „Novum Testamentum“ Lene Ruth Stefanović, na antiutopijske „Oči Entropije Plamenac“ Balše Brkovića, na tvoju priču „Prema ničemu”, u kojoj, da malo pretjerujem, uništavaš rodni grad, ili na svježi i otkačeni roman Slavice Perović „Beton bluz“ koji sam upravo prevodio.
Kakvo je tvoje iskustvo sa crnogorskim institucijama koje bi trebalo da rade na promociji domaće književnosti u inostranstvu? Postoji li podrška? I ako ne postoji dovoljno snažna, što bi bio tvoj savjet promoterima kojima je, valjda, stalo da predstave svoju književnost širokom svijetu?
Moram istaknuti da, iako važim kao etabliran prevoditelj, nemam „svog“ izdavača, što znači da skoro svaki projekt moram izgurati ispočetka. Nalaženje izdavača definitivno predstavlja najteži aspekt moga posla. Ljudi iz regije često ne znaju za ovu nezahvalnu borbu, vide objavljene naslove (dok su neuspjesi prozirni!), pa zamišljaju da to sve ide glatko, da je dovoljno da izgovorim „Sezame, otvori se!” i izdavačka vrata se otvore. Gdje su književni agenti koji bi se bavili posredovanjem crnogorske književnosti u inostranstvu? Gdje su zainteresirani i proaktivni strani izdavači? Najčešće ih nema, pa teret posredovanja pada na leđa malog broja posvećenih prevoditelja.
U ovom kontekstu trebalo bi da se nudi pomoć od postojećih aktera, a posebno je žalosno što nema „institucijske“ podrške od crnogorskih ministarstva, udruženja, organizatora festivala itd. Istina, Ministarstvo kulture s vremena na vrijeme podupire neke moje prijevode, sa smiješno malim sumama, ali to je samo jedan stub. Moglo bi se puno više napraviti, sustavnije, da ne moram svaki prevoditeljski projekt izvesti od nulte točke putem dosadnih dogovaranja. Jedna mogućnost bi bila da ustanovim(o) „crnogorsku biblioteku“ – seriju romana i drugih prevedenih djela – kod izdavača u anglosferi, a baš je krajem februara jedan američki izdavač pokazao interes za takvo nešto, ali još je rano.
Foto: Paratakse digital
Pozitivan pomak u smjeru sustavnije promocije crnogorske književnosti bio je „Projekt demo prijevoda“ koji je krenuo 2018. godine i uživao u financijskoj podršci Sekretarijata za kulturu i sport Glavnoga grada... dok ga nije samovoljno prekinuo partner Vladimir Vojinović. Čovjek je iz nejasnih razloga upropastio obećavajući projekt. Od tada i dalje nastojim promovirati i plasirati vašu književnost, no nažalost i dalje na „ad hoc“ način. Nedostatak institucijske podrške ocjenjujem kao sramotno nekorištenje mojih i drugih potencijala.
Prevođenje je, kao i pisanje, usamljenički posao. Ipak, to te ne sprječava da budeš vrlo aktivan u raznim društvenim i sindikalnim akcijama. Kaži nam nešto o tvom anarhističko-sindikalnom angažmanu, i kako se kao anarhista boriš sa kapitalizmom koji i u tvom poslu pritiska sa svih strana?
Od 1985. angažiran sam u anarhističkom pokretu, od 1988. pretežno u njegovom anarho-sindikalističkom krilu. To je međunarodna struja samoorganiziranih borbenih sindikata, bez centralističkih struktura. Do kraja nultih godina bio sam dosta aktivan u njemačkom sindikatu FAU, posebno u njegovoj grupi za suradnju sa sindikatima u istočnoj Evropi. Posljednjih godina jedva imam vrijeme za sindikalni aktivizam, ostao sam redovan član. U sindikatu postoji mreža jezičnih radnika (prevoditelji, tumači, učitelji njemačkog jezika za strance itd.). S početka 90-ih godina više sam puta uživao u pomoći sindikalnih kolega u konfliktima s bezobraznim i eksploatatorskim klijentima (među njima bio je i jedan izdavač i jedan autor), a sa svoje strane pomažem kolegama. Osim toga, kroz članstvo u stručnom udruženju književnih prevoditelja VdÜ automatski sam član i reformističkog sindikata Ver.di koji objedinjuje djelatnike u uslužnim granama privrede i navodno ima skoro 1,9 milijun članova. I njegove sam usluge koristio da ostvarim svoja prava.
Ti si, između ostalog, i esperantista. Za one koji ne znaju, kaži nam nešto o tom jedinstvenom jeziku. Na koji način je esperanto povezan sa tvojim anarhističkim iskustvom?
Esperanto je planski kreiran jezik koji je nastao 1887. Ima rječnički fond utemeljen na romanskim korijenima i gramatiku skoro bez izuzetaka, a tokom svoga postojanja i korištenja razvijao je jedinstvenu međunarodnu kulturu. U svijetu ima između pola milijuna i dva milijuna govornika („esperantista“) ovisno o procjeni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća radnički pokret u mnogim zemljama otkrio je da esperanto može služiti za međusobno sporazumijavanje običnih ljudi koji nemaju pristup kvalitetnom obrazovanju i priliku učiti strane jezike. Dakle, postoji suštinska bliskost između „internacionalistčkog“ jezika esperanto i osloboditeljskih težnji anarhističkog pokreta. Doživio sam tu sponu u praksi i ubijeđen sam da je sjajna stvar.
Neki neupućeni vjeruju da je esperanto „neprirodna“ tvorevina, pa mora biti bezdušna i siromašna pojava. Protivim se, ali ignoranciju je teško pobijediti. Činjenica je da esperanto ima svoju književnost i čak i neke svoje običaje. Moja je prva cura bila mađarska esperantistica, pa znam iz prve ruke da je esperanto podesan za komunikaciju na svim razinama. Usput, esperanto ima živu povijest i na Balkanu, a u Hrvatskoj je zvanično priznat kao zaštićeno kulturno dobro.
U Berlin si se doselio 1991. i tu ostao do danas. Kako si se našao u tom gradu i kakvo ti je iskustvo donio život u ranim danima ujedinjenja Njemačke?
Došao sam u Njemačku 1990. nakon studijske godine u Moskvi. Supruga mi je istočna Njemica. Pošto sam 1990. postao otac i pokušavao stati na noge kao mladi prevoditelj u novoj sredini, „burne 90-e“ u Berlinu doživljavao sam iz perspektive pelena, dječjih igrališta i radnog stola, dok je većina mojih vršnjaka slavila, putovala ili se bacila u neograničeni aktivizam.
Nikada nisam posebno volio Berlin, ali tu sam gdje sam. Dio grada u kojem živimo od 1990. godine se polako pretvorio od poluoronulog proleterskog kvarta – s bohemskom scenom i nekoliko skvotova – u šetalište za novopečene bogataše, lijepe i uspješne...
Zapadni izdavači uvijek su imali određena očekivanja, da ne kažem zahtjeve, od pisaca iz Istočne Evrope. Kako gledaš na tu pojavu tržišnih očekivanja koja se nameću autorima iz „manjih kultura”?
Kada je riječ o zapadnim izdavačima, osnovni je problem nedostatak otvorenosti koja bi omogućavala upoznavanje s vašim književnostima izvan prizme nekih očekivanja. Ne znam kakva su trenutna tržišna očekivanja. Ako ih ima, nisu nigdje formulirana. Možda zvuči surovo, ali ponekad mi se čini da bi samo novi rat ili razarajući zemljotres mogao probuditi interes - za kratko vrijeme, dok se ne vrati prevladavajuća ignorancija.
Osim savremenih pisaca, uspio si i da „proguraš” kod engleskih izdavača prevode „Romana o Londonu” Miloša Crnjanskog i „Izleta u Rusiju” Miroslava Krleže. Upravo su to dva pisca za koje je Danilo Kiš tvrdio da su, zajedno s Andrićem, na nivou najvažnijih evropskih pisaca njihovog vremena, iako ih je Evropa uglavnom zanemarivala. Je li bilo teško zainteresovati izdavače za prevod klasika jedne nepostojeće zemlje?
Izuzetno teško. Morao sam maksimalo tražiti, nagovarati i gurati dok nisam udomio ta dva djela i osigurao sebi barem neka sredstva za prevođenje. Nezahvalan trud u oba slučaja, ali rezultati mogu da se vide.
Spomenutom nizu moram obavezno dodati makedonskog klasika Petreta M. Andreevskog (1934-2006), zanemarenog od svih nemakedonaca, čiji sam najpoznatiji roman „Пиреј“ ko-prevodio 2009. Trenutno radim, s prekidima, na prijevodu drugog romana istog autora, „Небеска Тимјановна“, dragulja svjetske književnosti zaboravljenog skoro od svih, čak i od mnogih Makedonaca. Izdavača nema na vidiku, naravno, ali potraga se nastavlja...
Dio tvog obrazovanja vezan je i za ruski jezik i rusku kulturu. Upravo ovih dana ulazimo u treću godinu rata u Ukrajini. Pratiš li događanja na ruskom jeziku i kako ti izgleda ono što vidiš?
Ne toliko intenzivno koliko bih želio. Često mi nedostaje vremena, a k tome se doda izvjesno gnjusanje kada dođem u dodir s režimskom propagandom. Tako, prestao sam pratiti državne i ostale proputinske kanale. Srećom, ima još puno zdravo mislećih ljudi koji se angažiraju politički, u kulturi, i koji rade za drugačiju Rusiju. Drago mi je što sam primljen u prevoditeljski kolektiv platforme #FreeAllWords koja prevodi djela autora iz Ukrajine i Bjelorusije, uključujući i ruskojezičnih.
U Zagrebu si usavršavao jezik koji se tada zvao srpsko-hrvatski. U međuvremenu, na papiru si postao ekspert za četiri jezika nastala iz onog koji si zvanično studirao. Kako se u svijetu međunarodnog književnog prevođenja gleda na našu jezičku zbrku, na takozvani BHSC jezik?
Većina se ljudi u književnom svijetu ne razumije u problematiku, normalno. Rekao bih da ih ta zbrka najčešće i ne zanima. Redovno treba objasniti situaciju, dakle da se radi o četvoroimenom zajedničkom jeziku. U svijetu slavistike ta je pozicija, srećom, široko prihvaćena. U Australiji, odakle potičem, nacionalistički krugovi (posebno desničari porijeklom iz Hrvatske) uspješno su utjecali na vladinu jezičnu politiku, tako da su sada bosanski, hrvatski i srpski prihvaćeni kao kompletno odvojeni jezici. Kao što su mongolski i portugalski odvojeni. Ludilo. Želio bih da se tamo vrati zdrav razum i da se ustanovi neki kompromis, kakav se već nazire u praksi, ili kao što se prakticira u Berlinu, čije ustanove nemaju sredstava za izdavanje osnovnih informacija na 3-4 jezika, pa se često koristi svima razumljiva varijanta na osnovi latinice i ijekavice.
Upoznavanje prostora bivše Jugoslavije upotpunio si i prevodilačkim angažmanom na sudu u Hagu. Možeš li nam reći nešto o tom iskustvu? Kakav je osjećaj prevoditi užase jugoslovenskog građanskog rata, ali u ovom slučaju realne, a ne one obrađene u književnosti
Prijavio sam se kod haškog tribunala kao slobodnjak već 1998. Položio sam unutrašnje prevoditeljske ispite za tri glavne varijante zajedničkog jezika, ali nikada me nisu angažirali u tom svojstvu. Možda nisu imali hitnu potrebu ili možda sam bio previše „no name”. Punih sedam godina kasnije je tribunal shvatio da prevodim i sa makedonskog jezika. U to se vrijeme pripremalo suđenje bivšem makedonskom ministru unutarnjih poslova Ljubetu Boškoskom i njegovom adjutantu Johanu Tarčulovskom za surovo obračunavanje s ustankom u zapadnim i sjevernim djelovima države 2001., pa između 2005. i 2008. prevodio sam nekoliko stotina stranica relevantnih dokumenata – „policijsku prozu”, kao što se našalio jedan kolega. Da, bilo je nemalo užasa u tim sudskomedicinskim i balističkim ekspertizama, u izvještajima o zlostavljanju...
Sudjelovanje u sudskom traganju za „istinom” pokazalo mi je da su granice između stvarnosti i njezinog jezičnog oblikovanja, granice između objektivnog i subjektivnog, često nejasne. Najzahtjevnija mi je zadaća u tom razdoblju bila prevođenje 30-straničnog izvoda iz političkog manifesta glavnog osuđenika s naslovom „Мојата борба за Македонија”. „Мојата борба” znači „Mein Kampf”, a sličnost s naslovom Hitlerovog djela vjerojatno je namjerna, jer se kod Boškoskog radi se o desničarskom populistu. Osjećao sam se kao glumac koji se pretvara u ulogu. Bilo mi je neprijatno, ali fascinantno iskustvo.
Možeš prevoditi sa ruskog i njemačkog na engleski, takođe možeš prevoditi i na njemački. Vrata za rad u literaturama „velikih jezika” su ti otvorena. Kako si odlučio da neizvjesnu prevodilačku sudbinu vežeš za jezike bivše Jugoslavije? Je li to eskapizam i otpor „glavnom toku”, ili jednostavno jezička strast prema slavistici?
Da, najprije jezička strast prema slavistici, a valjda i mrvica onog otpora ili inata. Možda će zazvučiti čudno, ali vrata za rad u literaturama „velikih jezika“ mi nisu bila otvorena. Nikada nije bilo odgovarajućih ponuda. Moje bavljenje vašim književnostima zasnivano je na nizu slučajnosti. Nikada nisam bio pravi knjiški moljac, a odao sam se pravom književnom prevođenju u prilično kasnoj fazi života, u dobi od četrdeset godina. Prije toga prevodio sam najčešće humanistiku.
Bilo je ovako: 2005. dobio sam poziv sudjelovati na seminaru za mlađe prevoditelje sa vašeg i slovenskog jezika u prekrasnoj „Literaturhaus“-u u Münchenu. Odmah nakon seminara održao se međunarodni simpozij povodom 10. godišnjice srebreničkog pokolja. Tamo je držao štand hrvatski izdavač Nenad Popović (Durieux). Popričali smo, a požalio sam se kako je teško pronaći izdavače za južnoslavensku književnost na engleskom govornom području. Popović se suosjećao sa mnom i poklonio mi primjerak „Hansenove djece“, koji je bio objavio godinu dana ranije, uz komentar: „Ako će išta ići, onda ovo”. Pokazalo se da je bio u pravu: sljedećih sam godina preveo Spahićev izvanredni roman „na dobru sreću“ i postavio jedno poglavlje na svoju web stranicu; 2011. ga je slučajno otkrio londonski izdavač Istros Books i upitao može li objaviti cijelu knjigu; krenula je suradnja s tim izdavačom koja je zapravo bila načelo moje posvećenosti vašim književnostima.
Prektretnica, roman Hansenova djeca
Ali to se ne bi dogodilo bez „faktora Nikolaidis“. Nakon seminara u Münchenu postao sam aktivan člana kolektiva prevoditelja sa južnoslavenskih jezika. Kolege su se većinom bavili književnošću iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Bilo mi je čudno što nitko od njih nije imao pojma o književnosti iz Crne Gore (što ni ja u to vrijeme nisam imao), pa smo se dogovorili da usmjerim svoju pozornost prema jugu govornog područja. Potražio sam crnogorska djela preko knjižara i interneta. „Ne sudi knjigu po korici“, kažu. U redu, ali kažem zauzvrat: „Dopusti da te inspirira odlična korica“. Kad sam ugledao sliku na korici Andrejevog romana „Dolazak“ (Algoritam, Zagreb, 2009.) – zasnježeni križ na vrhu planine – odmah sam poželio pročitati knjigu. A sadržaj mi je bio onoliko sjajan kao korica! Preveo sam roman sa sredstvima Kreativne Evrope, a objavio ga je Istros Books 2011. pod nazivom „The Coming“, prvi Nikolaidisov roman u mom prijevodu. Dakle, svuda gdje gledaš, kod mene ima puke slučajnosti.
Mnogi pisci imaju u glavi knjigu o kojoj maštaju, a koju nikako ne uspijevaju da realizuju. Da li ti, kao prevodilac, imaš svoje omiljene knjige koje bi želio da prevedeš i predstaviš čitaocima, ali za to još nema uslova?
Ima ih hrpa. Podcrtao bih spomenuto makedonsko djelo „Небеска Тимјановна“. Ima i jedan ruski klasik koji maštam prevesti, „Кара-Бугаз“ Konstantina Paustovskog. Što se vašeg jezika tiče, ima toliko dobrih knjiga da ih sada ne bih nabrojio, da slučajno ne zaboravim neku i time uvrijedim autora. Ima potencijalnih projekata za ostatak života, bez sjenke sumnje. Sa mrvicom kompetentnosti od dosad tromih crnogorskih čimbenika moglo bi se napraviti čuda. Halo Ministarstvo? Halo Gradski sekretarijat? Halo „Odakle zovem“? Zove vas dobronamjerni izvanjac!
Produkciju intervjua pomoglo je Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za pluralizam medija