Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Lino Veljak mislilac je i aktivista koji decenijama uporno stvara filozofsku bazu za oporavak samog pojma političkog na prostoru bivše Jugoslavije. Veljakovo djelo i angažman rijetka su vertikala u vremenu koje je prekinuo rat rušeći svaku ideju o kontinuitetu. Upravo taj kontinuitet vidimo u Veljakovoj misli i akciji, kroz borbu za humanističke vrijednosti, odnosno povratak čovjeka u centar zbivanja i politike. Veljak je poznavalac političkih dešavanja u regionu, pa smo ovaj razgovor počeli kompleksnim pitanjem Crne Gore.
Kako doživljavate Crnu Goru danas, gledano iz blizine, dakle, iz Zagreba i Beograda?
Ako izuzmemo 1973, kad sam prvi puta bio u tadašnjem Titogradu, sudjelujući na konferenciji Saveza studenata Jugoslavije, Crnu Goru redovito posjećujem od 1996. Tako sam bio u prilici da direktno promatram proces emancipacije crnogorske države i društva od zloćudnih učinaka „antibirokratske revolucije“. Nema sumnje da je Crna Gora uspješno krenula putem europeizacije, iako je čitav niz problema ostao nerazriješen (od sistemske korupcije, pa do partijskog zapošljavanja i sprege države s organiziranim kriminalom). Čuo sam u Crnoj Gori više puta kako svaka država ima mafiju, ali u Crnoj Gori mafija ima državu. No, istu sam tvrdnju čuo i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini (odnosi se na oba entiteta), a navodno to govore i u Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Albaniji… Komparirajući odnos države i mafije u spomenutim zemljama mogu ustanoviti da je Crna Gora u boljoj poziciji od Hrvatske a osobito od Srbije (tj. za Crnu Goru ta ocjena o mafijaškom karakteru države važi u nešto manjoj mjeri nego za druge zemlje u okruženju).
Imao sam priliku i da pratim recentne procese, koje su započele s litijaškim pokretom i koje su rezultirale značajnom regresijom: u mjeri u kojoj Crna Gora postaje dijelom „Srpskog sveta“ (a to znači: "Ruskog svijeta") ona se udaljava od svojih postignuća i (da nije članica NATO-a) prijetilo bi joj pretvaranje u koloniju. Volio bih da EU i NATO intenzivnije koriste mehanizme kojima raspolažu kako bi onemogućili zloćudan utjecaj putinovskih agentura na političke, privredne i kulturne procese u Crnoj Gori. To, međutim, ne znači da se slažem s onima iz Beograda i (u manjoj mjeri) iz Zagreba koji – ponekad i dobronamjerno – dociraju što je dobro za Crnu Goru (tu prepoznajem određeni imperijalni mentalitet).
Mislite li da su granice između naših regionalnih državica obavezujuće? Može li još govoriti o jednom prostoru, sa istim problemima i traumama?
Granice su obavezujuće, bar dok su u pojedinim državama i državicama na vlasti autoritarni poludiktatorski režimi. No, u kulturnom pogledu riječ je o jedinstvenom prostoru, problemi i traume su veoma slični, a s druge strane ovo je jedinstven prostor i s obzirom na iznimno uspješnu prekograničnu suradnju organiziranog kriminala (u što su uključene i mafijaške organizacije u zemljama koje su već postale članicama Europske unije, mislim tu i na Sloveniju i na Hrvatsku).
Granica sa Evropskom Unijom odnosno između Hrvatske i Crne Gore čini se nešto ozbiljnijom. Zašto je tako slabo prohodna za nove ideje, ljude, političke i ekonomske šanse?
Ne bih se složio s ocjenom da je ta granica slabo prohodna, iako bi trebalo i moglo i bolje. Doduše, najnoviji degenerativni procesi u Crnoj Gori smanjuju šanse za rast prohodnosti.
Crna Gora je dva puta bila regionalni politički faktor. Jednom kad je Miloševiću pridržavala ratnu kabanicu, i drugi put kad mu je uskratila povjerenje. Kako sad vidite odnos između Srbije i Crne Gore i kamo on vodi?
Evidentno je da aktualni režim u Srbiji vidi Crnu Goru kao mlađeg partnera u realizaciji projekta „Srpskog sveta“, koji je u neposrednoj funkciji imperijalnih ambicija Ruske federacije. Ako putinovska agentura u Crnoj Gori uspije u svojim namjerama – eto Crne Gore kao „drugog oka u glavi“!
Na koji način region učiniti otvorenijim za zajedništvo? Je li iskustvo Jugoslavije u tom smislu sasvim neupotrebljivo?
Problem vidim u agresivnim manjinama radikalne desnice, koje su nerijetko u direktnoj funkciji autoritarnih i populističkih vlasti (a ponegdje izravno sudjeluju u obnašanju vlasti). Te manjine – medijski prisutne i politički glasne – inzistiraju na narativima koji se mogu svesti na širenje vjerovanja kako smo „mi“ žrtve, kako su tobožnji zločinci iz redova „našeg naroda“ zapravo heroji koji su se borili za očuvanje našega ugroženog naroda, dok su „oni“ genocidan narod, kojemu ne treba vjerovati čak ni kada nude pomirenje. „Mi“ nismo činili zločine, pa je tako primjerice Srebrenica bila pravedna osveta za sve ono što su „Turci“ činili nama od osmanlijskog osvajanja Balkana pa do Drugog svjetskog rata i ratova 90-ih godina prošlog stoljeća.
Obični ljudi ipak nisu zadojeni mržnjom. No, zahvaljujući spomenutim manjinama (ali i problematičnom obrazovanju), stječe se dojam da ni tri decenija od svršetka ratova neće biti dovoljno da se rane zaliječe. Dok svatko ne prizna zločine koje su pripadnici njegovog naroda počinili i isključi one koji su te zločine činili iz duhovne zajednice vlastitog etnosa (svakako, bar one zločince koji se iskreno nisu pokajali) – šanse za potpuno normalizaciju su minimalne. Često se navodi primjer njemačko-francuskog pomirenja, koji bi mogao poslužiti kao model.
Valja, međutim, reći da do tog pomirenja nikad ne bi došlo da su u Francuskoj na vlasti ostali Petainovi nastavljači a u Njemačkoj umiveni nacisti. Može li iskustvo Jugoslavije koristiti za zalječenje rana? Nisam siguran: da je jugoslavenski model „bratstva i jedinstva“ bio valjan, ne bi se zemlja raspala na onako krvav način.
Foto: Saša Zinaja/NFOTO
Kako tumačite veliko interesovanje naučnika, društvenih istraživača, pa i angažovanih umjetnika za novo čitanje perioda SFRJ?
To što se jugoslavenski model ispostavio kao neadekvatan ne znači da u Jugoslaviji nije bilo dobrih – dapače, odličnih – postignuća: od preobrazbe nerazvijene poljoprivredne zemlje u srednje razvijenu, preko zdravstvenog i obrazovnog sistema (koji je omogućio veoma visok stupanj socijalne mobilnosti), pa do relativno visokog stupnja autonomije umjetničkog, kulturnog i znanstvenog stvaralaštva. A s druge strane, najmlađa generacija gotovo i ne može zamisliti da smo nekad živjeli u zajedničkoj državi (prije nekoliko godina dječak iz unutrašnjosti Srbije, uključen u neki humanitarni projekt ljetovanja za djecu iz socijalno ugroženih porodica, javlja se negdje iz Slavonije majci na putu prema hrvatskom Jadranu: „Mama, ja razumijem hrvatski! A bojao sam se kako ću se s njima sporazumijevati“), pa im se može prodati i priča kako se u Jugoslaviji (odnosno u „komunizmu“) teško živjelo: „Nismo imali ni mobilne telefone niti Internet“. Stoga je istraživanje tog perioda više nego važno, mora se valorizirati sve ono što danas predstavlja nedosegnute domete u raznim oblicima stvaralaštva (pa čak i na estradi, upućujem u tom smislu na film „Toma“), a ujedno i razotkriti sve korijene onih tendencija koje su rezultirale civilizacijskim sunovratom u 90-im godinama.
Odvratnost svakog nacionalizma je simptom političkog varvarstva kojeg žive manje-više sve države bivše Jugoslavije. Je li velikosrpski nacionalizam opasniji po region od ostalih?
Srpski nacionalizam opasniji je od drugih iz dva razloga: prvo, njegova je baza šira od drugih a teritorijalne pretenzije znatno veće. Drugo, on je u aktualnoj konstelaciji organski vezan s ruskim imperijalnim pretenzijama. Što je nacija manja – to je nacionalizam u njoj bezopasniji – što ne znači da ne mora biti odvratan ili čak i komičan.
Ko suštinski vlada u regionu: biznismeni svojim kapitalom koji je uslovljen iz vana, sveštenici svojom dogmom koja se spušta odozgo, ili političari procedurama i službenim aparatom koji je na terenu?
Svi oni zajedno u interakcijama i dinamičnim odnosima raspodjele moći. Ipak, ključne poluge moći drži u svojim rukama famozna Služba. Naime, u „dubokoj državi“ na djelu je interakcija ovih triju sastavnica nositelja moći, bolje rečeno interakcija između relevantnih nositelja (skrivene ili, rjeđe, vidljive) moći u sferama financija, institucionalne religije i politike (time ne tvrdim da su svi biznismeni kriminalci, niti da su svi - ili većina - vladike, biskupi i muftije agenti tajnih službi, a ni da je sve političare instalirala Služba, pa bi oni imali biti tek njezine marionete, nego samo to da se oblikovanje zbiljske društvene moći posreduje u onim institucijama koje ostaju dok su vlade i države podložne dijalektici nastajanja, razvijanja, propadanja i nestajanja). Detaljnija analiza pokazala bi koliko je ova ocjena utemeljena.
Koja je uloga filozofa, ako još ima mjesta za filozofiju u javnom prostoru?
Moramo razlikovati filozofiju kao (1) akademsku disciplinu od filozofije kao (2) misaono discipliniranog i kritički beskompromisnog traganja za mogućnostima razlikovanja, emfatički rečeno, istine od laži i obmane. Ne mora netko biti profesionalni filozof da bi odgovarao definiciji ovog drugog značenja filozofije (kao što nijedan kvalitetan istraživač ovih ili onih pitanja u polju filozofije nije samom svom izvrsnošću zajamčeno u stanju razlikovati dobro od zla ili istinu od laži, ili da mu poznavanje filozofije i umješnost istraživanja problema filozofije jamči posjedovanje volje da se bavi tako opasnim razlikovanjima, opasnima već i zato što će ukazivanje na laž i nepravdu nužno izazivati reakcije onih nositelja moći koji se osjete prozvanima time što će se neka obmana razotkriti u svojoj pravoj prirodi).
Nositelji moći koji procjenjuju da bi im od kritičke filozofije prijetila opasnost činit će sve – a odavno to već i čine – da filozofiju svedu na benignu i marginalnu akademsku disciplinu. I čini se da su na tom putu prilično uspješni – no, nedovoljno da bi zatrli ljudsku potrebu za istinom i izvjesnošću, koja se utjelovljuje i u filozofiji (ili, eminentno, upravo u filozofiji).
Je li posao filozofa da bude mudar sa margine, ili poticajan u samom centru zbivanja?
Riječ je o životnim strategijama filozofa koji se uklapaju u drugu definiciju filozofije. Bilo je filozofa koji su htjeli djelovati iz centra zbivanja. Prvi takav poznati slučaj bio je Platonov pokušaj savjetovanja sirakuškog tiranina (usput: riječ tiranin nije u antici imala toliko negativnu konotaciju kao što je ima danas, danas bismo to rekli: autoritarni apsolutistički vladar), kako bi državu učinio optimalnom. A ta je avantura, poznato je, završila time što je tiranin Dionizije Mlađi prodao Platona u roblje. Platon je imao sreću što ga je na trgu robova prepoznao neki njegov učenik te ga otkupio, inače bi završio u nekom rudniku.
Posljednji značajan slučaj filozofskog angažmana u politici nije završio tako sretno: Zoran Đinđić je odlučio da realizira svoju liberalno-demokratsku (postanarhističku) koncepciju i na toj osnovi normalizira Srbiju, ali je time stao na put „dubokoj državi“ o kojoj je već bilo govora. Iz ova dva primjera ne slijedi zaključak da se filozofi pod svaku cijenu trebaju čuvati praktičke (operativne) politike (kako proizlazi već iz Platonova Sedmog pisma).
Među filozofima koji su bili mudri s margine bilo je i onih koji su prošli i gore od Platona, da spomenem samo Sokrata i Giordana Bruna. Tu je bitno sljedeće: politika je umijeće mogućega, a njoj je filozofija nužna ukoliko se ne želi svesti na perpetuiranje igara moći lišenih ambicija da politika bude ono što bi po klasičnoj aristotelovskoj definiciji imala biti: praktička djelatnost usmjerena na dobrobit zajednice.
Važno je naglasiti da se aktivnom politikom ne bi trebali baviti filozofi (i drugi intelektualci) koji ne razumiju ili ne žele razumjeti logiku politike: takvi i iz najboljih namjera mogu proizvoditi samo zbrku i štetu, te time zapravo indirektno služiti održavanju (ili čak i pogoršavanju) zatečenog stanja. Jer, podsjetimo se Hegela: istina namjere je sam čin (u narodu bi se to formuliralo riječima „dobre namjere kojima je popločan put u pakao“). Filozofi mogu i intencionalno (a ne samo svojom nespretnošću) služiti – a to često i čine – pragmatičnoj (pa i zločinačkoj) politici. Mogu se, na drugoj strani, distancirati od aktivnoga političkog angažmana te se opredijeliti da istražuju probleme kojima se kao filozofi bave, a ti problemi ne moraju nužno imati izravne političke implikacije, ali kao građani/ke (jer svaki je filozof ujedno i građanin/građanka) podliježu istom imperativu kao i oni koji nisu filozofi: taj imperativ građanskog angažmana proizlazi iz odbacivanja uloge podanika.
U slobodnoj državi svatko ima pravo da – ako baš hoće – bude podanik. Nezgoda je to što dominacija podanika ukida i samu mogućnost slobode, pa se država u kojoj podanici čine većinu nužno pretvara u autokratsku diktaturu. Na filozofima je da sudjeluju u širenju antiautoritarne svijesti i pomažu – svim preprekama unatoč – suzbijanju duha autoritarnosti i izgradnji demokratske atmosfere (koju samo zlonamjerni brkaju s populizmom i s podilaženjem masama).
Kako ste se osjećali gledajući npr. Žižeka na Frankfurtskom sajmu knjiga gdje govori o izraelsko-palestinskom sukobu. Gotovo da je izbio skandal, a zapravo bilo je to samo iznošenje stava?
Moram reći, suglasan sam s najvećim dijelom Žižekovih ocjena izraelsko-palestinskog sukoba. To što su reakcije na njegov nastup na Frankfurtskom sajmu bile takve kakve su već bile više govori o kombinaciji njemačke krivnje za holokaust i prikrivenog (pa stoga i sistematski potiskivanog) antisemitizma, koji ide ruku uz ruku s islamofobijom (s time da islamski fundamentalizam direktno podupire rast islamofobije, kao što afirmativna identifikacija židovskog naroda s državom Izrael, a ove s aktualnom vladavinom radikalne desnice u Izraelu, direktno – u skladu s formulom antitetičke solidarnosti – doprinosi rastu antisemitizma).
Antitetička solidarnost predstavlja jedan od ključnih pojmova za analizu i razumijevanje procesa koji su danas (i globalno i lokalno) na djelu. Što taj pojam znači? Pojednostavljeno rečeno: u ratovima iz 90-ih godina Milošević je podržavao Tuđmana i obrnuto. Ili, recentan primjer: islamski fundamentalisti antitetično su solidarni s cionističkim neonacistima (pri čemu su žrtve uvjerene da ih „njihovi“ podržavaju i štite).
Foto: Akademski forum
Šta je danas glavni faktor ometanja pojedinca u pokušaju da misli otvoreno i slobodno?
Mnogo je tu faktora! Od obrazovanja (koje je u sve većoj mjeri - i to i na globalnom planu – podvrgnuto imperativima efikasnosti, pa tržištu rada treba isporučivati stručnu radnu snagu, čim manje sklonu kritičkom mišljenju i preispitivanju, čim više pokornu tehničkim imperativima proizvodnje – tim poželjniju poslodavcima), pri čemu je - makar u našim zemljama – ono u značajnoj mjeri ideologizirano (primarno sadržajima usmjerenima na „jačanje nacionalne svijesti“), pa do medijske produkcije poželjne društvene svijesti (a to podjednako važi i za klasične medije na čelu s televizijom i za nove medije).
Obilje novih informacijskih tehnologija svakako nije donijelo obećanu demokratizaciju, barem ne na način kako su je utopisti zamišljali. Šta je ovo što smo dobili?
Optimisti su u vrijeme pojave novih informacijskih tehnologija očekivali da će rušenje informativnog monopola dovesti do svestrane demokratizacije prostora javnosti. Dogodilo se, međutim, da se glavni učinak interneta i društvenih mreža sastoji u zagušenju informacijskog prostora. U kombinaciji s lažnim vijestima i ideologijom „postistine“ (za čije nastajanje dio krivnje snosi i postmodernistička manira relativiziranja svega što se može relativizirati) novi mediji zakrčili su prostor javnosti kaotičnom zbrkom laži koje izgledaju kao nešto vjerodostojno i predrasuda koje se više i ne mogu preispitivati (a posebno ne suzbijati), jer je kritičko mišljenje sistematski suzbijano na svim razinama obrazovanja te mladi ljudi naprosto ne posjeduju intelektualni aparat koji bi im omogućio razlikovanje obmane i predrasude od istine i vjerodostojnosti. Dokaz: broj ravnozemljaša i obožavatelja i najapsurdnijih teorija zavjere bio je donedavno nezamisliv a danas predstavlja činjenicu s kojom se ozbiljno mora računati.
Je li se izgubila kvalitativna razlika između pitanja tzv. dnevne politike i opštih važnih postuliranja koje treba da promišljamo. Čini li vam se da stvarnost u svom medijskom ubrzanju ukida tu podjelu?
Tko nije stekao sposobnost razlikovanja istine i vjerojatnoga od očigledne laži i obmane, neće biti u stanju razlikovati ni bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga, te, konzekventno, niti razlikovati floskule dnevne politike od egzistencijalnih pitanja, te će ostati u poziciji neosviještene žrtve, ovce za šišanje. A onda će mu mediji ponuditi jeftinu i zaglupljujuću zabavu, kako bi se dodatno učvrstila autoritarno-konzumeristička društvena svijest.
Kako će se ova trodecenijska kriza političkog smisla na Zapadnom Balkanu završiti. Dešava li se paradoks da se ona uliva u veću globalnu krizu koju je ne naki način anticipirala?
U proljeće 1991. neposredno nakon početka izbijanja prvih oružanih sukoba kod nas posjetio me je u Mainzu, gdje sam tada boravio, sa svojom novom suprugom Milicom Tomić (značajnom umjetnicom) beogradski filozof i ljevičarski aktivist Branimir Stojanović Trša, te mi je ispričao kako su mu neki dan prigovorili neki Austrijanci i Nijemci s kojima se sreo da smo se mi Jugoslaveni vratili u 19. stoljeće, upavši u devetnaestostoljetni nacionalizam, u davnu i prevladanu prošlost. On im je, upravo proročki odgovorio: Ne mi nismo prošlost Europe, mi smo vaša budućnost. Početak našeg milenija dokazuje, nažalost, opravdanost ovog proročanstva. A kako će sve to završiti? Ne znamo i ne možemo znati, ali ako se na globalnom planu ne dogode neke kvalitativne promjene (pri čemu imam u vidu – danas posve utopijsku – perspektivnu stavljanja središta svjetske moći, financijske i svake druge, pod demokratsku kontrolu) – loše nam se piše.
Alternativa je ona koju je početkom prošlog stoljeće formulirala Rosa Luxemburg: ili socijalizam ili barbarstvo. Pod socijalizmom, dakako, ne podrazumijevam tzv. realni socijalizam, staljinizam i njegove izdanke (uključujući tu i politiku i praksu samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji, koja se nikad u dovoljnoj mjeri nije uspjela emancipirati od nasljeđa staljinizma), nego novu emancipiranu i logike samosvrhovite proizvodnje profija oslobođenu demokraciju. Kako stvari stoje – idemo u novo barbarstvo, tehnofeudalizam ili štogod još distopičnije.
Je li kriza uopšte pojam koji je moguće prevazići? Na grčkom „crisis“ znači sud ili odluka, u teologiji to je Strašni sud. Dakle, jedna gotovo apstraktna mjera finalne preobrazbe. Postoji li filozofski gledano potencijal za djelovanje savremenog čovjeka van krize?
Kriza je permanentno stanje. Ljudsko biće već je svojim rođenjem osuđeno na smrt. I život, uključujući i najispunjeniji i najplodonosniji život, nije moguć bez stalnog prevladavanja kriza kojima smo dnevno izloženi. Dakle, krizu nije moguće ukinuti, jer se ona uvijek iznova javlja u identičnim ili raznovrsnim oblicima, moguće ju je samo trenutno prevladati, kako bismo se posredstvom valjanih odluka što ih donosimo uspješno suočili s novim krizama koje nas čekaju. Kriza je organski (ne samo u etimologiji) vezana uz kritiku: odluke koje donosimo da bismo prevladali neku kriznu teškoću smislene su samo ako se temelje na valjanom prosuđivanju produktivnoga od neproduktivnoga, onoga što će nam pomoći da nadiđemo krizu od onoga što će nas u nju još dublje uvaliti.
Staro pitanje: Ekonomska kriza izaziva političku ili obratno?
Da li je prije kokoš ili jaje? Tu se radi o međuovisnosti, ako privreda stagnira – jačat će političke napetosti. Ako se politički život raspada – to će se reflektirati i na sferu ekonomije. Ipak: ljudi prvo moraju zadovoljiti svoje elementarne potrebe da bi uopće preživjeli (pa onda i proizvodili političke krize).
Vrlo ste aktivni, protestujete, pišete, bunite se i organizujete ljude u razgovor. Publikujete i promovišete novu misao, nastupate u medijima. Odakle motiv, više decenija koje nisu donijele mnogo razloga za vedra očekivanja?
Odgovor glasi: odgovornost i nada. Odgovornost znači da sam pokušavao i pokušavam realizirati one potencijale koje sam stekao kako bih zajednici dao ono što mogu pružiti. Nada pak znači odbijanje rezignacije: možda za čovječanstvo nije sve izgubljeno, pa će se – čak i ako padnemo u novo barbarstvo – probuditi neke danas još neslućene snage za novi početak.
Lino Veljak (Rijeka, 1950). Dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i gostujući profesor na više evropskih univerziteta. U središtu njegove pažnje je kritika metafizike. Među njegovim knjigama izdvajaju se: Marksizam i teorija odraza (1979), Filozofija prakse Antonija Gramscija (1983), Raspuća epohe (1990), Od ontologije do filozofije povijesti (2004), Prilozi kritici lažnih alternativa (2010), Uvod u ontologiju (2019)...
Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija