Politički pokret Preokret učestvovaće na parlamentarnim izborima sa vrlo ambicioznom misijom – demontirati politički sistem koji građane drži kao taoce. Nakon neuspjeha na podgoričkim lokalnim izborima, Preokret se nastavio baviti partijskom infrastrukturom i sad je u fazi prikupljanja potpisa podrške u nekoliko crnogorskih gradova. Jedan od osnivača Preokreta Srđan Perić tvrdi da je njihova vizija sasvim drugačija od većine političkih subjekata koji dave crnogorsko društvo u partitokratiji.
Postoji li mogućnost da se zaštitimo od partijskog žrijebanja oko funkcija, poput aktuelnog na lokalnom nivou u Podgorici. Je li ugrožen ustavni poredak ako se partije tako bezočno dogovaraju. Može li se pravno boriti protiv takve prakse?
Iako nova vlast uporno govori o vladavini prava, ona je uspjela da naruši jedinstvo pravnog poretka, nerijetko u saradnji sa starom vlašću. Ustav je kršen od prilike do prilike – počev od odlaganja lokalnih izbora, preko izdvajanja opštine usred izbornog procesa, izmjena Zakona o predsjedniku, pa svih daljih dešavanja – do te mjere da su ti ljudi razumjeli da sa „namaknutim“ 41 glasom u parlamentu mogu sve. Oni su zaboravili da demokratija jeste vladavina većine, ali da Ustav i zakoni štite manjinu. Otvorili su vrata samovolji i sada „jašu“ na njoj. Teško će biti stvari vraćati u kolosjek gdje je vlast ograničena Ustavom, ali to je očito sada zadatak ne za jednu - već za nekoliko narednih vlasti.
Za sprovođenje samovolje o kojoj govorim neophodno je da imate određene resurse i mrežu koja je klijentelističkog karaktera. U cilju namicanja tog 41 glasa, vi pravite paktove od jedne do druge prilike sa partijama kojima onda dajete kadrovska mjesta „po dubini i širini“ – nerijetko obesmišljavajući zakone i procedure. Drugim riječima, našim resursima se hrani njihova zvijer samovolje.
Borba protiv toga nije ni laka, niti ona može biti brza. Jedini lijek koji vidim je istrajnost kao model borbe – ne odustajati nigdje od svojih prava – od šaltera pa sve do Skupštine.
Šta je sa zakonskom obavezom da se funkcioneri javnih preduzeća biraju po stručnosti, na konkursima. Je li partijama zaista zakonom dozvoljeno ovakvo bahaćenje?
Ustav i naši zakoni su nažalost modelovani da se opstruiraju, a ne dosljedno sprovode. Vi sada kod iole složenih pravnih situacija vidite da sve može – a ne mora. Možete odjaviti prebivalište, a ne morate, Skupština je raspuštena, ali ona zasijeda kao u sasvim redovnom stanju, predsjednik donosi ukaze, ali u Vladi misle da oni ne obavezuju – uzgred, onoj Vladi koja je izabrana glasovima partije tog istog predsjednika…
Stvar je u tome da je nova vlast umjesto raskida klijentelističke prakse zapravo istu vidjela kao jedini instrument borbe protiv prethodne. Dakle, oni nisu imali invenciju kako da transformišu sistem – krajnji domet njihovog razumijevanja sintagme „politička promjena“ je zapravo zamjena funkcionera. Da budem do kraja fer – pošto insistiraju da se ne stavlja znak jednakosti sa prethodnim vlastima u pogledu količine štete – tačno je, to su ipak drastično različite kategorije, uz opasku da ako budu vladali tri decenije – čemu streme, tek bismo vidjeli čiji bi bilans bio gori.
Kako se boriti protiv takve političke prakse?
Istajnošću. Potrebno je da se građani umrežavaju na odbrani svojih prava – koja će priznavati i drugima. To je početna tačka osvajanja slobode – one suštinske. Jedan od najozbiljnijih protivnika tome je apatija na koju, pokazuje se, poslovično računa svaka vlast. Ona se razbija znanjem kulturom, obrazovanjem, duhom. Svime onim što su nam govorili da je bez presudnog značaja.
Na šta konkretno mislite?
Dakle, protiv ove prakse se možemo izboriti samo ako budemo ono što jesmo i ne dozvolimo da nas oblikuju prema njihovim potrebama. Da li će to neko činiti kroz intelektualni stav, kolumnu, književno djelo, kulturni sadržaj, građanski aktivizam ili političku borbu – manje je važno, neka svako radi ono što mu je prirođeno. Ako bude saradnje među građanima, može se relativno lako stvoriti brana samovolji političara, a ako ne – to će biti zadatak za nove generacije, jer ćemo morati priznati da nama sujeta i čuvena crnogorska pizma to nije dala.
Šta nam gorepomenuto govori o kvalitetu promjena koje su se se dogodile na podgoričkim i predsjedničkim izborima?
Od promjena smo dobili najmanje, a ne najviše moguće. Ne želim negirati da ima određenih personalnih rješenja ili inicijativa koje bi mogle biti dobri primjeri, ali se one ne vide i ne čuju od poplave partijske demagogije i potrebe za političkim spektaklom – koji opet ima svrhu skretanja medijske pažnje na sebe. U toj galami mi smo zaboravili šta je bio cilj promjena i tako smo dobili prepakovanu političku scenu u kojoj je fasada promijenjena, a suština ostala ista.
Je li onda bolje da je DPS ostao na vlasti?
Vlast predvođena DPS-om se morala smijeniti, jer je ona već ušla u terminalnu fazu korupcije u kojoj je sve bilo podređeno samovolji uske grupe ljudi ispred koje je uvijek stajao jedan. Smjena vlasti je bila nužna i potrebna da se desi. Problem je što smo mi umjesto jedne samovolje dobili drugu, samo preoblikovanu.
Otud cijenim da je u odgovoru na pitanje ovdje bitno naglasiti da je od suštinskog značaja ne dozvoliti da se samovolja razvije i ustali. Jer ako se to desi, onda će svaka naredna vlast smatrati da joj to pripada. Sada se „bije bitka“ za karakter zajednice i kako će se njome upravljati – ili ćemo postati istinsko građansko društvo ili politički feud čije se međe utvrđuju različitim alatima.
Kako procjenjujete šansu Preokreta na parlamentarnim izborima?
Vjerujem u uspjeh na parlamentarnim izborima – to ne kažem zato što sam subjektivan, već zato što nam konstantno prilaze građani različitih profila sa porukom da vjeruju i računaju na nas. Sa druge strane, od rezultata Preokreta mnogo je bitnije nametnuti ono za što se Preokret zalaže u svom temelju – javni pregovori u stvarima od opšteg značaja, mjerljiva obećanja i podnošenje odgovornosti za njihovo (ne)ispunjenje, rad na održivosti ekonomije i zajednice kroz modele socijalne integracije, oslonjene na, ideološki gledano, onom što bi se moglo nazvati “lijevo” i “zeleno”.
Foto: Preokret
Vjerujem da su ovo trenutno jedini mogući i ostvarivi postulati kako možemo doći do društva u kome je ustanovljena ravnoteža efikasnosti i pravednosti. Za nas će biti najveći izazov da budemo vidljivi i da razbijemo spinove koji se odnose prije svega na našu političku snagu. To su naša dva najveća izazova. Ako ih prevaziđemo, nemam ni minimum dileme u vezi sa tim da ćemo tada imati sasvim solidan rezultat.
Neki su vam zamjerili da ste bili previŠe “diskretni” u kampanji na lokalnim izborima u Podgorici…
Nemam problema sa prigovorima te vrste. Govorili smo i radili nešto iza čega možemo mirno stajati i što je potreba ovog društva ako želi postati dugoročno, ponavljam, održivo. Ujedno, Preokret nose ljudi iz „običnog života“. Nije bilo za očekivati da oni pričaju priču blaziranih politika ili da pristaju na isprazne borbene usklike. Sama struktura je osmišljena da možeš doći, učestvovati u kampanji, i da nakon nje možeš kritički sagledavati rad. Taj pristup nije skrojen za jednoumlje i uniformnost, koja kada je dovoljno puta ponovite, nažalost, daje veću prodornost.
Opet, razumijem da neke primjedbe treba uvažiti i vjerujem da smo temeljno analizirali šta je moglo bolje. Prije svega u smislu probitačnosti poruka. Nećemo dugo čekati da vidimo da li smo savladali lekciju.
Kako krećete u borbu za glasove, šta građani mogu očekivati, koje osnovne teme će vas voditi?
Kada je riječ o temama koje će biti ključne za parlamentarne izbore, to su: zelena ekonomija, javna stambena politika i snaženje privrede – prije svega one male. Ili još kraće: siguran posao, siguran stan, sigurna ekonomija. Razrade ove tri oblasti zadire u gotovo sve pore društva. Ovome bih dodao i polje kulture, koje nam je cilj da otvorimo na način da se razumije da ona nije nešto što je u trendu, već što je potreba zajednica - ako želi trajati i imati suštinski samosvojan sadržaj.
Mislite li da su građani prošli fazu vjernosti partijama i da će ubuduće češće mijenjati svoje izabranike?
Korak u tom pravcu bi bile otvorene liste, koje će biti jedan od ključnih postulata djelovanja Preokreta. Ali izvjesno je da ćemo moramo sačekati da dođe do toga, jer vlastodršci se ne oslobađaju lako instrumenta partitokratije. Kada vi sami određujete ko će biti poslanici, vi suštinski gradite klijentelističku piramidu - a poslanici su pri samom vrhu. Taj doživljaj politike računa i da će i dalje moći na različte načine „činjeti“ i „završavati“ ljudima – a zapravo ih držati u duboko koruptivnoj mreži koja se prostire kroz cijelu državu.
Ipak, čini mi se da svi ti mehanizmi pokazuju trošnost i da svi političari koji to promovišu pokazuju svoju anahronost. Ljudi su osvojili ovo malo slobode uprkos – a ne zahvaljući strankama vlasti. Građani postaju svjesni svojih prava i jedan po jedan mehanizam kontrole će padati čim građanka i građanin budu svjesni svoje snage.
Vlasti će se truditi da pokažu da to nije moguće – građanka i građanin imaju šansu da to preokrenu. Čini mi se da su podjednake šanse koji pristup može odnijeti prevagu. U tom odmjeravanju nijanse mogu odlučivati – zato je svaki čovjek i svaki glas značajan - pritom ne smislim samo na glas na izborima.
Šta je trenutno najveći politički problem u Crnoj Gori?
Nekad se učini da je to mesijanski kompleks jednog broja političara, nekada klijentelizam, korupcija, kronizam, međutim – najveći politički problem u Crnoj Gori je sam politički sistem kao takav, koji je kreirala tridesetogodišnja, a nastavila nova vlast. On je planiran i konstruisan 30 godina ne da bi oslobađao, već porobljavao ljude.
Postoji li šansa da se lijeve organizacije, pojedinci i građanski pokreti pridruže vašoj listi i da li se na tom planu nešto radi?
Oni su više nego dobrodošli, vrata su otvorena i imaju punu slobodu da učestvuju ne samo u kampanji, već i u njenom kreiranju. Pozivi su upućeni, očekujemo u naredne dvije do tri sedmice sve odgovore i time se naša odgovornost u tom dijelu završava. Naravno, kako će se organizacije, pojedinci i građanski aktivisti odnijeti prema tome, stvar je njihove procjene i naše kredibilnosti i političke smislenosti i umješnosti. Njihova je odgovornost, kao svjesnijeg sloja zajednice, da pomognu procese demontaže političkog korporativizma. Kako i na koji način će se odnijeti prema tome – njihova je sloboda.
Ipak, imam potrebu da saopštim da teza da se protiv političkih korporacija može boriti tako što će im se davati podrška “jer to sada tako mora” da ne bi ovaj ili onaj vladao je sasvim ne samo suštinski već i logički neodrživa. Prosto je: ili se borimo ili ne borimo protiv toga.