Nedavno ste na svom Fejsbuk profilu postavili vrlo znakovit status „Borba je duga, ali zato uzaludna“. Je li ta uzaludnost borbe nešto s čim moramo računati, ali uprkos tome nastavljati? I šta za Vas predstavlja borba danas u vreme histerične kompetitivnosti, kulta individualizma i potpune društvene atomizacije? Na koje vidove kolektivne borbe još možemo računati?
To sam vjerovatno napisao tokom jedne od brojnih kriza kada se pitam da li je ikakav angažman smislen. Takva kriza se javlja obavezno tokom predizbornih kampanja, kada na plakatima iznova vidimo ljude koji već decenijama parazitiraju na slabostima društva i očigledno ne misle odustati. Pisao sam nedavno i tekst o jednom takvom primjerku. Gledao sam njegov predizborni plakat i suočio se sa saznanjem da decenijama uzaludno pišem o njegovom kriminalu. Nimalo mu nisam naudio, čak je i napredovao u političkoj karijeri. To je prilično poražavajuće saznanje.
Ali, istovremeno, nemoguće je odustati, to mi je protuprirodno. Svako nepristajanje je borba, najmanji otpor je nekakav vid borbe... Sve je bolje od mirenja sa sudbinom, na ovim prostorima to je slično dehumanizaciji. Kolektivna borba, na sreću, još uvijek postoji, najbolji primjer su grupe građana koje štite rijeke. Oni to rade vrlo efikasno, spremni su da tijelima brane rijeke, konsultuju pravnike, planiraju naredne poteze, pozivaju građane i javne ličnosti da im se pridruže...
Zenica ima posebno mesto u Vašim romanima. Reprezent je mnogih nekadašnjih jugoslovenskih gradića koji su od kasabe postali industrijski i infrastrukturno razvijeni gradovi i multikulturalni centri. Danas svedočimo getoizaciji i potpunom urušavanju ne samo radničkog nasleđa u njima, već i samog urbaniteta. Šta biste odgovorili na cinične konstatacije da radnička klasa više ne postoji i kako se snalazite u današnjim postjugoslovenskim „gradovima“ koji više nisu po meri čoveka?
Rekao bih im da ne budu cinični i da se ne prave mutavi. To što i dalje uživamo u civilizacijskim pogodnostima najbolji je dokaz da radnička klasa postoji, te pogodnosti ne bi mogla održavati samo menadžerska elita. Činjenica da postoje takve cinične konstatacije također je dobar dokaz u kakvom stanju se trenutno nalazi radnička klasa na ovim prostorima. Potpuno je dezorjentisana, sluđena, izmanipulisana, ispražnjena od bilo kakve ideologije, sindikati su pod kontrolom vlasti, radnici su svedeni na ljudske resurse... Ali, ovakvo stanje ne može još dugo da traje. Naši radnici odlaze tamo gdje će biti vidljivi, njihov izostanak se osjeća do te mjere da u Bosni i Hercegovini trenutno imamo više ministara, kantonalnih i entitetskih, nego vodoinstalatera.
Što se tiče drugog dijela pitanja, svaki grad svodim na svoju mjeru. Biram s kim se družim i gdje pijem kafu, posebno pelinkovac. Imam sreće, svuda pronalazim sagovornike i dobre ljude.
Vidite li mogućnost za nova internacionalna povezivanja u regionu koja neće biti samo izolovani pokušaji malobrojnih organizacija i inicijativa, već jedan širi pokret solidarnosti koji bi u nekom trenutku mogao imati i svojevrsnu političku artikulaciju? Da li su podele i zidovi među ljudima na ovim prostorima stvar prošlosti ili je to, na čemu ratnohuškački mediji i politikanti neumorno rade, permanentno stanje limba koje nas i dalje parališe i truje?
Ljudi se umaraju, odlaze, umiru, odustaju... jer, potrebno je mnogo energije da bi čovjek istrajao, a rezultati su minimalni. S druge strane, neprijatelj je brojniji, neprestano uvodi svježe snage i ima brojne mogućnosti da ih motiviše. Mogućnost šireg pokreta solidarnosti uvijek postoji, ali mislim da mu je u nekoj fazi neophodna politička artikulacija ukoliko želi da bude održiv. Vratiću se na primjer zaštitnika rijeka, njima je jasan cilj i način kako da dođu do njega. Mnogi protesti kod nas su zamrli zato što nisu jasno definisali jedno od to dvoje, ili nisu imali precizan cilj, ili nisu znali način kako da ga ostvare. Samo su rasipali energiju.
Sjećam se velikih protesta u Bosni i Hercegovini, kada su protestanti ušli u kabinet jednog ministra i zatražili njegovu ostavku. On je uzeo papir i olovku, napisao ostavku i predao im je. Oni nisu znali šta da rade s tim papirom, nisu imali ideju koga da smjeste u njegovu fotelju. Kada su se protesti smirili, on se vratio u kabinet. Niko nije znao kod koga je završila ona ostavka.
Mislim da je u posljednjih nekoliko godina stanje nešto gore nego ranije, više se insistira na podjelama i razlikama. Zapaljive izjave koje slušamo bile su nepojmljive prije samo desetak godina. Danas na javnim emiterima svakodnevno slušamo najave novih prekrajanja granica pa čak i mogućnost izbijanja oružanih sukoba. Ali, bez obzira što se mnogo novca u posljednje vrijeme troši na oružje i vojne parade, ne mislim da može doći do neke eskalacije na ovim prostorima. Mislim da se sve to čini samo zbog daljeg raspirivanja straha koji nas parališe i koji održava stanje limba koje ste pomenuli.
Mada, mojim procjenama ne treba vjerovati, ja ni devedesetih nisam vjerovao da će doći do rata. Kao ni tada, ni sada nemam nekakve povjerljive obavještajne podatke, sudim po zdravom razumu a to nije pouzdan metod za naše prostore.
Vaši romani su prepoznatljivi i po galeriji krajnje živopisnih i pomalo grotesknih likova. Iako su neretko u pitanju tzv. „gubitnici tranzicije“, ljudi sa PTSD-jem, depresivni, manični, sujeverni i preplašeni, postoji neko jezgro ljudskosti u njima koje im ne dozvoljava da budu samo stereotipni, karikaturalni skup simptoma. Koliko je teško u današnjoj opštoj društvenoj simptomatologiji i psihopatologiji videti i čuti običnog, i od svih napuštenog čoveka, njegove potencijale, snove i nadanja?
Nije teško, treba samo gledati i slušati. Takozvani obični ljudi su bolji od naših takozvanih elita. To se ponovo najbolje vidjelo tokom posljednjih poplava. Poznajem veliki broj ljudi koji su se direktno angažovali da pomognu unesrećene. Ništa nisu tražili za to, najmanje medijsku pažnju. S druge strane, poltičari su vidjeli zgodnu priliku da prekrše dan predizborne šutnje tako što će se fotografisati na mjestima stradanja.
Tokom prošle predizborne kampanje svjedočio sam primjeru karikaturalne političke manipulacije. U glavnoj ulici bili su smješteni predizborni štandovi, bio je kraj kampanje i svi su bili već umorni od tog cirkusa u kojem se govorilo o svemu samo ne o konkretnim problemima. Aktivisti su bukvalno vukli prolaznike za rukav ne bi li im utrpali propagandne letke. Ispred samoposluge stajao je mladić s harmonikom i svirao. Imao je dobru poziciju, mušterije koje su izlazile iz prodavnice ubacivale su kusur u njegov kofer. Ali, onda je harmonikašu prišao jedan politički aktivista, rekao mu da to nije dobro mjesto, da poznaje bolje, pored kojeg prolazi više ljudi. Odveo ga je do svog štanda. Mladić je svirao, aktivista mu namigivao, za pola sata tokom kojih sam ih posmatrao iz bašte kafane, niti jedan novčić nije pao u kofer.
Vaš junak u romanu Sedam strahova pravi popis strahova – od smrti, bolesti, siromaštva, gmizavaca, velike vode, visine, i najveći strah – da ne bude živ zakopan. Miran, protagonista romana Kap veselja, ima sudbinu preživelog za koga svi veruju da je u nekoj od masovnih grobnica. Među retkim ste piscima koji o teškim temama pišu bez gorčine, gneva i resantimana. Kako Vam to polazi za rukom i koji su Vaši najveći strahovi?
Ne znam kako mi to polazi za rukom, znam samo da sam, kao i svi, često gorak, bijesan i razočaran. I uplašen. Moji strahovi su, vjerovatno, slični vašima, spisak odstupa tamo gdje se razlikujemo. Pripovjedač u romanu kaže da ako imamo manje od sedam strahova da smo manje ljudi. Ne znam kako sam došao do tog broja, ali i danas mislim da je tačan.
U poslednje dve knjige – Autobusne bilješke i Mali smakovi – opredelili ste se za žanr fragmenata, crtica, dnevničkih zapisa. Iako dokumentaristički, mnogi zapisi potvrđuju tezu da je stvarnost koju živimo nadrealnija od fikcije. Šta ste novo otkrili o našoj zbilji u pokušaju da od nje jednim delom načinite hroniku?
Autobusne bilješke su dugo pisane, godinama, bez prave namjere šta želim s njima. Imao sam folder u računaru u koji sam ih slagao i ponekad objavljivao na Žurnalu. Na sugestiju Semezdina Mehmedinovića sam objavio izbor iz tog foldera. On je majstor kratke forme, smatrao sam da se mogu pouzdati u njegov sud da su vrijedne objavljivanja. Pokušavao sam da izbjegnem aroganciju hroničara, da sudjelujem. Bilježio sam u telefon, kako ne bih skretao pažnju na sebe. Ljudi su danas podozrivi prema onima koji pišu u sveske, odmah pomisle da se radi o poreskim inspektorima ili nekim sličnim aždajama. S druge strane, možete satima kuckati u telefon i da to nikome nije neobično. U početku sam želio da fotografišem detalje koje sam uočavao na autobuskim stanicama, bifeima, peronima, ali nisam naročito vješt, ono što bih snimio nije ličilo na ono što vidim. Onda sam počeo da zapisujem. Najbolje bilješke su one u kojima sam uspijevao postići nekakvu „prozirnost stvari“, što kamera na mom telefonu nije uspijevala.
Foto: Vanja Ćeimagić
Nakon objavljivanja Autobusnih bilješki uslijedili su Mali smakovi. Pisani su tokom jedne godine, od marta do marta, kako sam dogovorio sa Mehmedinovićem, urednikom te dnevničke edicije koju objavljuje Buybook. Smakovi su, prije svega, terapeutski djelovali na mene, pisao sam ih tokom jednog teškog životnog perioda. Imao sam obavezu da svaki dan nešto zabilježim, što mi je donosilo predah, mogućnost da nešto od onoga što prolazi pored mene tokom grozničavih šetnji bar nakratko smirim i smjestim u podnošljiv okvir.
Humanistika je globalno u krizi. Verujete li i dalje u transformativno iskustvo književnosti, kao pisac i kao čitalac, i koliko često tome svedočite, uprkos agresivnim pokušajima da se knjige i celokupna umetnost svedu na tržišnu komponentu?
Vjerujem, naravno. Već sam pomenuo terapeutski proces pisanja Malih smakova. Knjige su mi oduvijek mnogo značile, vrlo često kao predah, ali i kao podsticaj. Nema u knjigama rješenja, ne vrijedi ih listati zbog toga, najviše što one mogu dati jeste zdrava sumnja, ali i to je mnogo,
U Vašim zapisima pohranjena su imena ljudi koje želite da sačuvate od zaborava, ali i da isticanjem njihovog nasleđa ponudite jednu vizuru drugačijeg, manjinskog, ali hrabrog, neretko i herojskog, mišljenja i delovanja. Trijalektika Seada Imamovića, zagovornika teze da se „zlo krije u našoj inerciji, u samom odustajanju da proizvodimo dobro“, trebalo je da doprinese širenju dobra na celom svetu. Zašto ljudi poput njega najčešće tragično završe i da li, s obzirom na opšteprisutnu apatiju i inerciju, možemo zaključiti da smo odustali od toga da sami svakodnevno proizvodimo dobro? Koje su to iskre dobrote koje su našim društvima preko potrebne?
Vrijeme je monologa, pojednostavljivanja, opšte histerije, ali to je samo medijska površina. Još uvijek ima mnogo, mnogo dobrih ljudi. Možda tako mislim zbog toga što na ova pitanje odgovaram dok se ljudi još uvijek bore sa posljedicama poplava. Svaki dan čitam o primjerima velike ljudske solidarnosti, čak i čistog herojstva, žrtvovanja vlastitog života da bi se spasio tuđi.
Često u knjigama pominjem ljude za koje se plašim da ih zaboravljamo. Recimo, Sabahu Čolaković koja je tokom Drugog svjetskog rata vodila ilegalni pokret u Zenici, kada je to bilo najopasnije, kada su u gradu djelovale tri obavještajne službe. Ili, pisca Muhameda Kondžića koji je u socijalizmu zbog verbalnog delikta bio lišen građanskih prava, ali nije najbolje prošao ni u ova nazovi demokratska vremena. Imao je vrlo tragičan život koji je nazvao „uvježbavanjem bola“. Sead Imamović je jedno malo čudo. Nakon što je u samizdatu objavio knjigu To, tako i toliko u kojoj je insistirao na širenju dobra, čak postavio osnove i vlastite religije koja bi trebala pomoći tome, završio je u duševnoj bolnici. Moj prijatelj, filozof Željko Škuljević, koji također nažalost više nije među nama, prije tridesetak godina pripremio je novo izdanje Imamovićeve knjige. Tiraž je bio skroman, pa je i te primjerke danas jako teško nabaviti.
Po Sabahi Čolaković, Kondžiću i Imamoviću, da pomenem samo njih troje, ništa se ne zove u Bosni i Hercegovini, nema ničega što bi nas sjećalo na njih. Ne pripadaju ovakvome svijetu, što je nekako prirodno.
Na Žurnalu ste prošle godine objavili sledeći zapis:
"Treba konačno priznati: Izgubili smo rat/ Najbolji borci su poginuli, komesari izdali, kuriri zalutali./ Nismo uživali u borbi. Jurišali smo u tišini, bezvoljno marširali. Spavali do podne. / Zato smo izgubili rat. Ne možemo ga pronaći. Ni on nas. Toliko je gusta ova šuma./ I hladno je. Nijedna vatra ne grije. Studen se polako penje do srca./ Dole u gradovima neko slavi pobjedu. Vjetar do nas nosi reklamne balone./ Povečerje. Idemo na spavanje. Moramo sutra ponovo izgubiti rat.
Vaša reakcija na lokalnu i globalnu geopolitičku krajnje sumornu situaciju nosi veoma efektan brehtovski prizvuk. Ali nas vraća i na početnu tačku o pitanju uzaludnosti borbe. Odabir reči „moramo“ ne ostavlja nam dilemu o nužnosti borbe, čak i kad je neprijatelj, gotovo izvesno, već pobedio. Od koga to i od čega zapravo najčešće gubimo rat?
Gubimo od jačih, naravno, i to konačno treba priznati. Sjećam se, početkom devedesetih, kada su se pojavili prvi nacionalisti, bili su nam jako komični. Sve je bilo smiješno na njima, naročito je bilo arhaično njihovo pozivanje na tradiciju, religiju, nacionalne mitove. Smijali smo se, potcjenjivali ih, nismo vjerovali da njima neko može vjerovati, da će ih izabrati na izborima. Govorim iz iskustva malog kruga ljudi u kojem sam se kretao, nemam nikakvo istraživanje o stavu društva ili neke nacije. Sada sam siguran da su se i oni smijali nama. Potcjenjivali smo ih, a kao što vidimo, oni vladaju već decenijama i ne misle odustati. Bili su lukaviji, brži, snalažljiviji, bezkrupulozniji. Njihovo ponašanje više nije smiješno niti staromodno, ono je društvena matrica. Teško mi je bespogovorno pristati na tu matricu, i dalje mi je prilično smiješna. Ali, nadam se da sam naučio da više ništa ne potcjenjujem, ma koliko bizarno bilo na prvi pogled.
Vreme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za optimizam. Ratovi, genocidi, glad i sve veće siromaštvo, represija i ukidanje sloboda, depresija... Koju odgovornost u ovo doba imaju nove generacije i mi, kao potencijalno preživeli civili?
Imao sam priliku razgovarati sa srednjoškolcima i to iz manjih gradova, ne iz centara. Bila je to neka vrsta „žive biblioteke“, oni su čitali moje knjige, spremili kritike i pitanja. Sve je bilo odlično, govorim bez pretjerivanja. Fascinirala me činjenica da postoji toliko mladih ljudi koji su uspjeli sačuvati bistre glave bez obzira na činjenicu da je sve bilo protiv njih. U podijeljenim gradovima, gdje funkcionišu „dvije škole pod jednim krovom“ postoji veliki broj mladih koji postavljaju prava pitanje o identitetu, naciji, kulturi sjećanja... To je skoro pa nevjerovatno, u tim sredinama takva razmišljanja su skoro subverzivna. Zbog uslova u kojima su obrazovani, gdje sami moraju insistirati na pravim pitanjima i tražiti odgovore izvan zvaničnih institucija, zbog iskustva koje su stekli u najranijoj mladosti, zbog činjenice da im se ništa ne poklanja i da se za sve moraju boriti, mislim da su oni snažniji od naših generacija. To ohrabruje. Eto malo optimizma, za kraj.