Kad je krajem prošle godine sveštenik SPC u nikšićkom vrtiću "Montesori Zvono" djecu [uključio u religijski obred](https://www.slobodnaevropa.org/a/nikisic-crkva-vrtic-svestenik-deca/32189467.html), podigla se medijska bura kratkog daha. Iako su vjerske aktivnosti u vaspitno-obrazovnim ustanovama  u Crnoj Gori nezakonite, one se sporadično događaju i svjedoče trendu koji je regionalan. 

**OBREDI ZABRANJENI**

Situacije je pravno jasna - u crnogorskom Opštem zakonu o obrazovanju stoji da religijsko djelovanje nije dozvoljeno u vaspitno-obrazovnim ustanovama, osim u srednjim vjerskim školama. Vrtić „Montesori Zvono“ ima licencu za rad po važećem programu Nacionalnog savjeta za obrazovanje i podleže zabrani vršenja vjeskih obreda, ali zakon nije predvidio kazne, pa se u nikšićkom slučaju čeka zaključak prosvjetne inspekcije. 

Dok se ovakva situacija u vrtiću u Crnoj Gori dešava prvi put, dotle je to uobičajena praksa u Srbiji i Republici Srpskoj, gdje privatni i državni vrtići imaju krsne slave koje se obilježavaju klasičnim verskim obredom. To se ne odnosi samo na Savindan, koji je u Srbiji i RS definisan kao praznik duhovnosti i prosvjete, u znak sjećanja na Sv. Savu, iako je njegova prosvetiteljska uloga u dvanaestom i trinaestom vijeku vrlo upitna. 

Sv. Sava se u školama Srbije i RS obilježava 27. januara, pri čemu vjerski obred nije propisan 
zakonom, ali nije ni zabranjen, tako da je uobičajena stvar u skoro svim školskim ustanovama. Na svojevremenu pritužbu Islamske zajednice u Srbiji, da je pravoslavni obred u školama akt diskriminacije prema učenicima ostalih konfesija, zaštitnik građana je odgovorio da svako može da izabere da ne prisustvuje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a76bfe0-dd28-459b-962e-78ce59bb00fe)
Bar, 2020: Djecu u Hram povela nastavnica{.caption}

Vjerske zajednice su ne samo u Crnoj Gori,  vrlo zainteresovane za učešće u nastavnim aktivnostima i vrlo su se aktivno zalagale i zalažu se za uvođenje i održavanje vjerske nastave u sistemu državnog obrazovanja. U zemljama regiona vjerska nastava postoji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa i na Kosovu, tamo gdje su Srbi u većini.

**INDOKTRINACIJA**

Zajednička karakteristika vjerske nastave u sve tri države je izrazita konfesionalnost predmeta, gdje verske zajednice organizuju nastavu, definišu nastavne programe, izdaju udžbenike i postavljaju nastavni kadar. Država je u obavezi da plaća nastavnike, čime je veliki broj vjerskih službenika finansiran iz državnog budžeta. Nastavnici ovog predmeta najčešće ne zasnivaju stalni radni odnos, čime ostaju pod kontrolom vjerskih zajednica koje mogu da povuku „blagoslov“ za rad određenog nastavnika čijim su radom nezadovoljne. Primjera radi, u Srbiji, nastavnici vjerske nastave imaju ugovore za svaku školsku godinu, koji se obnavljaju svakog 1. septembra.

Vjerska nastava u BiH i Hrvatskoj uvedena je 1991. godine i preko 85 odsto učenika pohađa predmet. Ne treba gubiti iz vida činjenicu da nema alternative za one učenike koji ne žele da pohađaju vjersku nastavu, tako da su mnogi prinuđeni da sjede na časovima predmeta koji ne žele. Mnogi roditelji, naročito u Hrvatskoj su nezadovoljni ovakvim konceptom, ističući da takva nastava ne sadrži etičku, vaspitnu i obrazovnu dimenziju u dovoljnoj mjeri, da ne upoznaje učenike sa religijskom kulturom, niti drugim religijama i stavovima ateista i agnostika, već da predstavlja vjersku indoktrinaciju koja insistira na posebnostima dotične vjeroispovesti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f3e53b02-a5ac-46df-9879-519b61332056)
Protest u Zadru, foto: Slobodna Dalmacija{.caption}

Mnogi roditelji u Hrvatskoj ističu da bi više smisla imalo kada bi se vjerska nastava koncipirala kao kultura i sociologija religije, čime bi se više usvajala naučna znanja, razvijalo kritičko mišljenje kod učenika, kao i svest o legitimnosti razlika u ljudskom mišljenju i delovanju.
Vjerska nastava u BiH je uvedena kad i u Hrvatskoj u sve tri dominantne konfesije i pohađa je preko 90 odsto učenika u oba entiteta. 

Specifičnost ispoljavanja religioznosti u BiH je u njenoj izrazito političkoj dimenziji jer se na vjerskim različitostima temelji ispoljavanje nacionalnog identiteta bosanskih Hrvata, Srba i Bošnjaka. Pokušaji da se dovede u pitanje takav etnokonfesionalni pristup vjerskoj nastavi dočekuje se vrlo neprijateljski od strane političkih i religijskih autoriteta u oba entiteta.

**ĐINĐIĆEV USTUPAK**

Vjerska nastava u Srbiji uvedena je u drugom talasu retradicionalizacije društva,koji je usledio nakon 5. oktobra 2000. godine (prvi - nepotpuni, desio se u doba vladavine Slobodana Miloševića) uredbom vlade Zorana Đinđića juna 2001. Ovaj akt Đinđićeve vlade naišao je na oštro protivljenje liberalnih intelektualnih i političkih krugova, koji su ovo objašnjavali ustupkom crkvi, kako bi se amortizovalo nezadovoljstvo konzervativnog dijela javnosti zbog izručenja Milođevića Haškom sudu. 

Protivnici vjerske nastave ovo su doživeli kao udar na sekularne temelje društva i otpor ovakvom stanju konstantno traje, čemu svedoči i nedavni [Apel za sekularnu državu](https://www.danas.rs/vesti/politika/brojne-javne-licnosti-potpisale-apel-za-sekularnu-drzavu-spc-je-izvor-najkonzervativnijeg-mracnjastva/) koji je potpisao veliki broj uglednih intelektualaca i javnih ličnosti. 

Vjerska nastava je i u Srbiji sasvim prepuštena vjerskim zajednicama dok država samo plaća vjeroučitelje. Za razliku od Hrvatske i BiH, u Srbiji je od početka definisana alternativa u vidu predmeta građansko vaspitanja, ali i ovde su učenici većinski, u preko 60 odsto opredijeljeni za vjersku nastavu. I takvim procentima, poglavar SPC je nezadovoljan, pa je nedavno optužio direktore škola da djecu nagovaraju da se opredeljuju za građansko - zaprijetivši da će [objaviti njihova imena](https://www.danas.rs/vesti/drustvo/patrijarh-porfirije-razocaran-direktorima-skola-u-srbiji-najavljuje-da-ce-javno-objaviti-njihova-imena/).

**PROTIV JUGOSLAVIJE**

Pitanje uvođenja vjerske nastave počelo se ozbiljnije postavljati i u Crnoj Gori nakon promjene vlasti avgusta 2020. godine. Uvođenje vjerske nastave u zemljama bivše Jugoslavije prati istu tendenciju klerikalizacije koja je nastupila sa raspadom SFRJ, gde su dominanatne vjerske organizacije nametnule narativ da se zapravo radi o vraćanju školskog predmeta koji je postojao u nastavi do Drugog svetskog rata. 

Insistira se na obnovi nekakvog kontinuiteta sa „starim dobrim vremenima“, gde se istorija socijalističke Jugoslavije posmatra kao diskontinuitet, čije posledice treba otkloniti u što većoj mogućoj mjeri. 

Vjerska pitanja, pa i kad se tiču djece i omladine, dio su populističkog repertoara i pogađanja većine političkih partija, i to je rijetka zakonomjernost na koju se po ovom pitanju može računati. 



Vjerska pitanja dio su populističkog repertoara i pogađanja većine partija i to je politička zakonomjernost na koju se može računati

Vjerska nastava podvlači etničke granice u regionu