Da je ovogodišnja dodjela Oskara, kojim slučajem, održana krajem aprila umjesto tradicionalno početkom godine, nema te sile koja bi mogla učiniti da najpoželjnija statueta ne sleti u ruke režisera Edvarda Bergera, autora filma “Konklava”.  U današnje vrijeme, u kojem se ciklus aktuelnosti jedne vijesti mjeri minutima, a ne satima ili kamo li danima, ipak jedna vijest – ona o smrti pontifeksa katoličanstva, odolijeva globalnom deficitu pažnje. 

Kako to nalažu protokol i tradicija, koja je u sistemima kao što je organizovana religija često sama sebi cilj, jer iz svog ritualizma crpi moć, u srijedu 7. maja počinje zasijedanje konklave – okupljanje kardinala u Sikstinskoj kapeli, gdje će vijećati i glasati koliko god puta bude potrebno, dok jednoglasno ne izaberu novog vođu najveće denominacije jedne monoteističke religije na svijetu. Pomenuti film “Konklava” djelimično demistifikuje ovaj proces (uz neizbježne primjese drame i simplifikacije imanentne Holivudu), u kojem se cum clave – pod ključem bira novi papa. 

Svaki kardinal mlađi od 80 godina može birati papu ili biti izabran. U ovoj konklavi učestvuje najveći broj papa elektora u istoriji – njih 133. I ova brojka nam već pruža mali uvid u to koliko drugačiji je Papa Franjo bio od svojih prethodnika. Naime, neki kardinali su već izašli u javnost sa komentarima da očekuju da će konklava trajati duže – iz prostog razloga što je papa u prethodnih 12 godina imenovao veliki broj kardinala, vodeći računa o ravnomjernijoj zastupljenosti teritorija, te stoga po prvi put u koledžu kardinala učetvuju kardinali iz zemalja kao što su Bruneji, Mijanmar, i mnoge druge u kojima ranije nije bilo kardinala. Prvi papa neevropskog porijekla u modernom dobu i na ovaj način je pokušao da pošalje poruku jednakosti svijetu.

Nije novost da se pokreti, koji počnu zasnovani na plemenitim idejama milosrđa, jednakosti i univerzalne ljubavi, vremenom postanu svoja suprotnost. Naprotiv, istorija je pokazala da je to skoro pa pravilo sa svim uspješnim ideologijama (ako pod uspješnom ideologijom smatramo onu koja je uspjela da se proširi i ukorijeni). 

U romanu “Braća Karamazovi” postoji jedon poglavlje “Veliki inkvizitor”. Iako napisana kao grozničava alegorija Ivana Karamazova, ova epizoda se može čitati samostalno, i kao takva je i analizirana u prošlosti od strane mnogih mislilaca. Naime, priča govori o Isusu Hristu, koji odlučuje da dođe u Španiju, u Sevilju – gdje je gorela neprikosnovena moć inkvizicije, začuđen brutalnim progonom nevjernika koje je takvima proglasila inkvizicija, i u njegovo ime organizovala lomače na kojima su oni u mukama izgarali. Veliki inkvizitor u svom monologu Isusu spočitava što je ljudima dao slobodu, i što je trebao da iskoristi čuda koja je učinio za života da im tu slobodu oduzme, jer ljudima treba hleb i autoritet, a ne nekakva sloboda volje. Inkvizicija je sada tu, da sprovodi njegovu riječ bolje nego što je on sam, i, kao što Veliki inkvizitor kaže “Što si ti došao sad tu da nam smetaš?”  I na kraju, Veliki inkvizitor, koji sprovodi vjeru čija se cijela dogma temelji na očekivanju Drugog dolaska Spasitelja – Isusu kaže “Idi, i ne vraćaj se više.”

**

Od dana kada je izabran, gdje je sa balkona Bazilike u Vatikanu entuzijastično pozdravio okupljene vjernike, pap Franjo je u javnosti djelovao i, kako sada već znamo, živio skromno, skrušeno, ponizno, u skladu sa prvobitnom hrišćanskom idejom i svojim jezuitskim učenjem. Njegovi progresivni stavovi prema homoseksualacima, ateistima i siromašnima donijeli su novi reformski duh organizaciji koja svoju vjekovnu tradiciju zasniva na teško prilagodljivoj dogmi, strogoj hijerarhiji i nepokolebljivom konzervativizmu. U posljednjim danima svog života, papa Franjo je pozivao na mir, ističući neophodnost hitnog prekida vatre u Gazi. 

Dokaz da živimo u čudnim vremenima je možda i taj paradoks – da u dobu jačanja desničarskih ideologija, progresivni vjetrovi dolaze iz Vatikana – koji je globalni (ili makar zapadno civilazijski, ako bi se pozvali na Hantingtonovu podjelu) stožer konzervativizma. To je, takođe, dokaz da vremenom načeti sistemi svoj spas mogu naći u transformaciji. Ali, da li je transformacija moguća za organizaciju čija je postojanost i nepromjenljivost u njenoj samoj srži? Iako crkveno učenje gubi na značaju i primjeni u svakodnevnim životima vjernika, uticaj crkve se ne može poreći za sve hrišćanske denominacije, a istorija dokazuje da društvo u trusnim vremenima spas i utjehu pojačano traži u iracionalnom. 

Uz neizostavnu prisutnost u medijima, izbor novog pape će, snažnije nego inače, ukazati na pravac u kojem će se crkva kretati, i da li će nastaviti u iskoraku prema najpotlačenijima, ili će se vratiti u svoje raskošne odaje da pripovijeda riječ božiju na način koji je začudio i samog Hrista, i primorao ga da se spusti u Sevilju. 


Nije novost da se pokreti, koji počnu zasnovani na plemenitim idejama milosrđa, jednakosti i univerzalne ljubavi, vremenom postanu svoja suprotnost.

Kuda će krenuti crkva?