Ima li ljepše i važnije, a u mnogim dijelovima svijeta – u koje spada i ovaj naš veseli prostor – zapuštenije odaje od klozeta? Klozet je naličje kuhinje, njen fiziološki i logički nastavak. I on je suštinski vezan za iće i piće: što pojedemo tamo, isporučimo ovamo. Ali nikako da se naviknemo na činjenicu da je riječ o relevantnoj ustanovi, koja traži investicije, pažnju i čak – sljedeća riječ vjerovatno će izazvati masovnu porugu – ljubav.

Kad ga se tretira kao banalno mjesto na kojem se prazne crijeva, kao nešto prljavo što treba ignorirati i što prije preskočiti u slijedu dnevnih aktivnosti, onda toalet završi kao takozvana nus prostorija – prljavo, zapušteno i smradno okruženje. A, ustvari, govorimo o izuzetnom, posvećenom prebivalištu, mjestu susreta sa samim sobom, ishodištu meditacije, kontemplacije i autorefleksije, svojevrsnoj čitaonici novina, časopisa i reklamnih sadržaja, prostoru koji je oduvijek imao važnu ulogu u životima ljudi. Ali svjedočimo ogromnim prostranstvima civilizacije na kojim čovjek nikada nije znao, ili zbog siromaštva nije mogao, da prepozna niti adekvatno vrednuje, odnosno uredi ovu vitalnu instituciju.

Ne postoji neozbiljan posao ako se radi ozbiljno. Krajem 2001. godine, tačnije – 19. novembra, osnovana je [Svjetska organizacija klozeta](https://worldtoilet.org/) (World Toilet Organization). Osnivači su to uradili s namjerom da međunarodnoj javnosti ukažu na potrebu obezbjeđenja adekvatnih sanitarnih uslova za sve stanovnike planete. Organizacija koja okuplja 215 institucija iz 57 zemalja, 2005. je osnovala prvi Svjetski koledž klozeta, koji pruža obuku u dizajniranju i održavanju toaleta i javnih sanitarnih sistema. Oni klozet definiraju kao “jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća sitog i situiranog čovjeka.” Problem je što je danas više od polovine čovječanstva gladno i nesituirano u svakom pogledu, pa i u ovom.

Zato stručnjaci traže način da stanovništvu najsiromašnijih zemalja omoguće makar minimalne standarde u javnim toaletima. Minimalni standard bio bi – da nema smrada i zaraze, da ima vode i papira. Osnivači Svjetske organizacije klozeta tvrde da su “toaleti najbolji pokazatelj institucija i kriterija, o čemu bi trebalo posebno da povedu računa države koje namjeravaju da se prikažu kao moderne, napredne i usmjerene na zaradu od turizma”.

Toaleti imaju zanimljivu povijest. Dug je i trnovit bio put od proste rupe u zemlji do najnovijeg tehnološkog dostignuća, japanske kompjuterizirane šolje, svojevrsne kućne laboratorije koja analizira otpadne materije iz čovjekovog organizma i trenutačno dijagnosticira njegovo zdravstveno stanje. Cijena ovog dijagnostičko-tehnološkog čuda je oko 5.000 dolara. I tu nije kraj japanskog doprinosa kulturi toaleta. Evo podatka za uzor: tokijski metro, iako jedan od najprometnijih na svijetu, s više miliona putnika dnevno, redovno obezbjeđuje papir za 220 javnih nužnika u 68 stanica, na osam glavnih podzemnih linija.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f047a873-ceb4-4b82-a232-f747cece9f07)
Instalacija Nade Sehnaoui{.caption}

Ali do ovih zadivljujućih dostignuća prošla su stoljeća sporog napretka i konsenzualnog neshvatanja važnosti klozetske problematike. Štampa bilježi da je prvi klozet s vodom izumio, odnosno instalirao, Britanac John Harrington 1596. i da je čovjek od strane savremenika brutalno ismijan. Zato je klozetska šolja u široj upotrebi tek od druge polovine 19. vijeka, i u njoj su prvi uživali, pogađate, pripadnici više klase.

Potpisnik ovog teksta ima nastranu naviku da obilazi ćenife po Bosni i Hercegovini i na osnovu inspekcijskog uvida – poput bivšeg ministra turizma u Hrvatskoj, Nike Bulića – onako za svoj račun prati civilizacijski razvoj i kulturološka dostignuća dobrih Bosanaca i uvažene im braće Hercegovaca. U tom pogledu moramo u ovaj tekst unijeti izvjesnu dozu optimizma i konstatirati da nam se suverena, jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva, a uza sve to još i demokratska, te humanistički orijentirana, sporo, ali ipak vidljivo kultivira. 

Posljednjih godina pojavilo se mnogo ugostiteljskih objekata, novih hotela, benzinskih pumpi, čak i javnih ustanova u kojima su toaleti evidentno osviješten prostor, vrhunske čistoće, modernog dizajna, ugodnog mirisa, a sve to nekada je bilo rijetkost. Kao jedno od najgorih životnih iskustava, rečeni inspektor navodi sad već više od 15 godina staru vizitu klozetu na autobuskoj stanici u Sarajevu. Tada smo već bili duboko u 21. stoljeću, a aromatska i vizualna strava koje je isijavao taj grozomorni prostor ne mogu se mjeriti ni sa čim poznatim. Čak ni u opsjednutom Sarajevu, gradu bez vode i struje, nije bilo takvih paklenih iskustava. To je bila aromatska i estetska agresija koja štipa za uši, spaljuje obrve, prži trepavice, poput kakvih spoljnih oksidansa nagriza serotonin, hormon sreće, i uništava zdrave ćelije u organizmu, a čovjeka baca u viševijekovnu depresiju. Nažalost, mnoštvo bosanskohercegovačke djece će nakon osnovne i srednje škole izrasti u zauvijek traumatizirana bića, jer pouzdani svjedoci tvrde da su mnogi naši školski klozeti – školski primjer zločinačkog i antiustavnog djelovanja protiv mladih naraštaja.

Ugledni mostarski dizajner Miro Raguž tvrdi, a tu ocjenu nećemo komentirati, samo je ovdje navodimo kao inspirativno mišljenje, da je u pogledu dizajna, ljepote i čistoće toaletnih prostora, Hercegovina daleko ispred Bosne, ali da i jednoj i drugoj treba još mnogo rada, učenja, novca i napretka. Jedna od Raguževih opservacija zaslužuje da ostane zapisana: “Kako se neko može usuditi, kako smije i pomisliti da se okiti časnom titulom ugostiteljskog pregaoca, a da klozetu ne posveti dužnu pažnju, da od njega ne napravi hram higijene i poprište svakojake miline?” 

Eto, priključujemo se ovom pitanju, nema ništa iznad toga. Neuredan i zapušten javni toalet ljude tjera da fiziološke potrebe obavljaju u, kako napisa jedna beogradska novinarka, “ponižavajućem skijaškom položaju iznad sanitarija”. Koliko smo, gdje sve i na koje načine ponižavani, o tome vjerovatno svako ima autentična i nezaboravna iskustva.

Za skeptike koje ništa od ovih argumenata nije ubijedilo u relevantnost klozetskog pitanja, evo na kraju intrigantnog podatka: Bindeshwar Pathak, indijski ljekar, “smatrajući da je zahod jedna od najvažnijih invencija u ljudskoj povijesti”, u New Delhiju je 1970. godine otvorio Međunarodni muzej klozeta. U muzeju radi više od 80 profesionalaca iz cijelog svijeta i jedinstvena je institucija koja nudi presjek razvoja klozeta dug 4.500 godina. Pa ako vas put i život nanesu u New Delhi, možda ne bi bilo loše da…

[analiziraj.ba](https://analiziraj.ba/)

Osnivači Svjetske organizacije klozeta tvrde da su “toaleti najbolji pokazatelj institucija i kriterija, o čemu bi trebalo posebno da povedu računa države koje namjeravaju da se prikažu kao moderne, napredne i usmjerene na zaradu od turizma

Kultura toaleta