Kad sam u srijedu, 02. septembra poslije odgledane pretpremijere Aladinove čarobne lampe podgoričkog Gradskog pozorišta stupio na plato ispred KIC-a, rekao sam svom đetetu i prijateljima s kojima sam bio: “U redu, o ovome nećemo nikad razgovarati”. 

Toliko je iskustvo gledanja predstave ličilo na traumu i poniženje kojima treba kolektivno potiskivanje. Danima nakon toga, shvatam da o ovom događaju i dalje govorim, dodatno isprovociran izvještajima sa press konferencije i premijere, te izjavama da predstava označava “povratak izgubljenim vrijednostima” zbog čega “će se dopasti i djeci i roditeljima”. Pa kad već nije moguće ovaj uradak ugurati i zaključati u kakav udaljeni i mračni dio psihe, ajde onda da ga izvedemo na svjetlo dana i svojski pretresemo.

Zamlaćivati se neću pozorišnom kritikom. U Crnoj Gori postoje ljudi koji to mnogo bolje rade, a domaća pozorišta imaju uvježbanu taktiku kojom svaku kompetentnu kritiku diskredituju naručenim i/ili uvezenim tekstom nekoga navodno kompetentnijeg. O predstavi treba reći sljedeće: nastala je prema tekstu Nikolasa Stjuarta Greja, koji je baziran na bajci iz 1001 noći, koji je onda “dramatizovao” Igor Bojović, koji je onda dodatno adaptirao reditelj Milan Karadžić. Neka čitatelja ne zbuni ova mnogostrukost izvora; učestala je praksa domaćih teatarskih kuća da zabašure trag dramaturškom radu, čime se dijelom izbjegava plaćanje autorskih prava, a dijelom nabacuje posao prijateljima i kolegama, te napumpavaju honorari. 

**USKO I KRATKO**

Ta dramaturška papazjanija je potpomognuta scenskim sredstvima i rješenjima među kojima se izdvajaju: krajnja seksualizovanost mladih glumica obučenih u “usko i kratko”; plesne koreografije kojima je funkcija ili da dodatno pojačaju vulgarnost mladih koleginica ili da učine “bajkovitijim” potpuno šuplje dramske scene; karakteri koji podsjećaju na lica ometena u razvoju; Duh u par navrata uvredljivo imitira akcente i govor Albanaca, Bosanaca; siromašni građani se karakterišu kao smrdljivi… 

Imalo bi još štošta da se navede, ali o ovoj predstavi ne vrijedi pisati zato što je loša. To što je loša je njen najveći kvalitet. Ono zbog čega ona ovdje služi kao pokazna vježba jeste njena pogrešnost. U to ime zadržaćemo se na jednoj sceni zapleta, kojoj Duh u predstavi dâ naslov: Prva bračna noć. 

Sve i da preskočim vrišteće pitanje zašto u predstavi namijenjenoj djeci treće dekade XXI vijeka uopšte govorimo o patrijarhalnoj tvorevini kakva je prva bračna noć, ova scena je značajna zbog načina na koji Princeza najprije izvodi striptiz za Aladina, te se o njega tare, grebe ga noktima po grudima, cvili od želje, zajaše ga i slično, ali pošto nailazi na njegovu nespremnost (zbog čega će mu Duh kasnije reći da prestane da “sere”), Princeza nedojebana i bijesna odluči da se osveti i pokreće čitav niz događaja za koje se nadam da ih nikad nećete otkriti jer nećete ići da gledate predstavu. 

**STARE DOBRE VRIJEDNOSTI**

Ta uspaljena, razmažena Princeza i mrčeni, impotentni Aladin pokazuju u kojim i kakvim glavama je skuvana ova predstava namijenjena uzrastu 5+ za koju poslovni direktor Gradskog pozorišta Stevan Koprivica kaže da je “došao red na dobru, staru bajku”, a koja je repertoarski odgovor umjetničkog direktora Dušana Kovačevića na “degradirane kulturne vrijednosti”. 

Da ne budem pogrešno shvaćen – ne stojim ja ovdje kao ikakav moralni arbitar. Meni prvom bi bilo jako zanimljivo da se na repertoaru našla predstava koja tematizuje seksualnost kod najmlađe publike. Ali ovdje ništa tome slično nije bilo ni u primisli. Ova predstava je puka tiranija: opetovanje obrazaca unutar kojih se sa pozicije rediteljske moći instrumentalizuju mlada tijela da bi se neke druge mlade glave, često nazivane „publikom koju je nemoguće prevariti“, sjajem spektakla paralizovale, otupile i zaglupile, odnosno da bi ih se bezočno lagalo i varalo o snazi čulnog zajedništva koje je pozorište u stanju da generiše. 

Jer i sada, kao već toliko puta, Gradsko pozorište angažuje mlade glumce – tek svršene studente, koji igraju uz mlade članove ansambla i tek ponekog starijeg kolegu. Ovo pozorište je poznato po “davanju šansi” mladim glumicama i glumcima. Unutar strukture same predstave, potpuno je suvišno procjenjivati pojedinačni glumački učinak. Darovitiji su se kudikamo bolje snašli, ali su se svi jednako izblamirali. U tom smislu, naročito zabrinjavaju izjave glumaca kako je rad na predstavi i pored svih napora bio lak, jer “reditelj zna šta hoće”. 

Zar je to što reditelj zna šta hoće jedino validno mjerilo? Čak i onda kada to što hoće ili nema smisla ili je duboko zabrinjavajuće? Kako to da niko od glumaca koji su učestvovali u ovom procesu nije rekao: Dosta, neću?! Zar je moguće da su svi slijepi za etičke implikacije onoga što čine na sceni? 

**ŠANSA ZA ŠTA?**

Kao što rekoh, ovo nije pozorišna kritika. Ipak, ovo jeste kritika pozorišta i pozorišnog sistema, koju osjećam da treba pisati baš zarad mladih glava i pripadajućim im tijela koji se, izgleda, uvijek iznova hvataju u mrežu “pružene šanse”; praksa u kojoj Gradsko pozorište nije usamljeno – i ostale teatarske kuće čine slično. Na ovoj činjenici možda vrijedi zadržati nešto duži pogled, jer tu možda možemo naći odgovore na gore postavljena pitanja. 

Otkako je, zajedno sa uvođenjem Bolonjske deklaracije, Univerzitet Crne Gore izvršio pritisak na Fakultet dramskih umjetnosti Cetinje da se glumačka klasa prima svake godine, te dao jasna uputstva da je njihovo da opravdaju svoju obrazovnu funkciju, a ne da se bave tržištem rada, pojavila se čitava četa mladih glumica i glumaca, čiji broj prevazilazi potrebe četiri institucionalna pozorišta, siromašne filmske i nepostojeće televizijske produkcije, nekoliko ljetnjih festivala i uspavane nezavisne scene. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d6a05489-f67c-42d6-aad0-c9b71acde964)
Foto: Br.M.{.caption}

Odjednom djeluje da je do angažmana mnogo teže doći, čime svaka “pružena šansa” treba da bude objeručke prihvaćena. U kombinaciji sa doktrinom koja se predaje na FDU Cetinje – da je glumčevo da radi a ne da misli, da je potrebno da ćutke sluša i usvaja indikacije a ne da ih promišlja i propituje, dobili smo četu poslušnika koji samo bivanje na sceni smatraju privilegijom i koji više nisu u stanju da razluče scensku istinu od najgore laži. 
	
**ZAKUSKA KRAJ AMBISA**

Na koktelu nakon pozorišne premijere, moguće je primijetiti grupicu lijepih – kako to samo mladi ljudi mogu da budu – glumica i glumaca, koji se među stolovima sa zakuskom kreću uz određenu dozu neprijatnosti (pozorišni milje još uvijek nije voda u kojoj sigurno plivaju), no ipak dovoljno samouvjereno – u dobro skrojenim kaputima i sa ulickanim frizurama, na visokim štiklama i sa večernjom šminkom – reklamiraju svoje ekstrovertne persone u nadi da će biti primijećeni i da će već na sljedećem koktelu sami biti u koži “klasića” za kojeg su ovog puta navijali iz publike. Došlo je vrijeme da im neko kaže: Ne morate toliko da se trudite, dobićete svoju priliku. 

Dar i trud, nažalost, ne igraju presudnu ulogu. I ne zbog nepotizma, protežiranja i veza (kojih ima, koliko i u svakoj drugoj branši kod nas), već zbog činjenice da njegovanje dara nije tema o kojoj krojači (i koljači) pozorišnih politika promišljaju. Mladi ljudi će dobiti svoj angažman prosto zato što su oni svojevrsno teatarsko topovsko meso – jeftina radna snaga, koja za studentski honorar (tradicionalno niži, nevezano za veličinu uloge) radi duplo više i požrtvovanije kako bi, ironično, “opravdali” šansu koja im neće donijeti ništa do zatupljenih čula i cinizma. Jer samo nekoliko besmislenih projekata od vrste koju pominjem ovdje, samo par zaludnih druženja sa starijim kolegama u bifeu, samo pokoja scenska laž, i – svakim korakom su bliži ambisu. 

Onima kojima ovakav stav djeluje kao cinizam svoje vrste, preporučujem da u Aladinu obrate pažnju na jednu od darovitijih glumica svoje generacije, studentkinju prve generacije glumaca sa Cetinja, koja je nakon diplomiranja sa Strindbergovom Gospođicom Julijom, uskočila u lake komedije i vodvilje Gradskog pozorišta, da bi sada – u svojim četrdesetim – i pored izuzetne snage i prisutnosti na sceni, igrala majke i babe, ogrnuta ponjavama. Onima kojima ovakav stav djeluje paušalno, predlažem da potraže gdje su i čime se bave silni “daroviti i perspektivni” glumci, koji su u studentskim danima bili nezaobilazni dio svake podjele. Onima kojima ovakav stav djeluje nekolegijalno, upućujem molbu da se zapitaju nad sudbinom glumaca koji su nekada nosili repertoare naših pozorišta, da bi danas – u srednjim godinama, kada bi glumački sokovi trebalo da su na vrhuncu – skliznuli u poroke, ludilo i ine druge autodestruktivne oblike ponašanja. 

**KONTINUITET**

Jasno, ovo nije tek odgovornost Gradskog pozorišta. I ostale teatarske kuće služe se elanom studenata ne razmatrajući ih kao suštinski zalog budućnosti crnogorske pozorišne scene, i ne prihvatajući odgovornost koju to sa sobom nosi. 

Tako u predstavi “Omladina bez Boga” Crnogorskog narodnog pozorišta gomila njih šetka bez ikakvog suštinskog zadatka na sceni, pjeva, skida se, a da nikad u predstavi ne dotaknu ni djelić teme rastućeg fašizma društva u kojem žive, već svojski učestvuju u besmisleno mrtvačkoj paradi mizoginije i homofobije, koju – da stvar bude gora – ovog puta nije režirao brat Mime Karadžića, već mlada žena koja i sama predaje režiju na fakultetu u Beogradu. 

Kraljevsko pozorište Zetski dom i dalje na repertoaru ima značajnu predstavu o sprezi političke moći i ekonomije, i o neravnomjernoj raspodjeli bogatstva, za koju je reditelj plaćen 22,5 (slovima: dvadeset dva i po) puta više od mladih glumaca na čijoj energiji izvedba počiva, a da se u predstavi „bez dlake na jeziku“ to ne pomene, a kamoli problematizuje.

Ovo nije ni skorašnja pojava. Posjetioci pozorišta sa nešto dugotrajnijom memorijom će se sjetiti da je za vrijeme umjetničkog direktorovanja CNP-om, Branimir Popović u svaku predstavu gurao svoje studetne da u formi horova, bez ikakvog dramaturškog opravdanja, đipanjem popunjavaju scenski prostor i čine mizanscen atraktivnijim, dok su oni bili ubijeđeni da ovim činom bivaju inicirani u profesiju i kako nema ničega korisnijeg što bi mogli da rade. Možda se sjete i koprodukcijā CNP-a i KPZD čija je jedina svrha bilo iskorištavanje glumaca koji su u tom trenutku, u sklopu Programa stručnog osposobljavanja, angažovani u jednom od pozorišta, zbog čega mogu da – za platu od 270€ (znači: za platu koju im ne daje pozorište, znači: besplatno) rade pripremu predstave. 

Sve, naravno, vuče svoje korijene u obnovi CNP-a, koje se poklopilo najprije sa osnivanjem odsjeka za glumu pri Fakultetu likovnih umjetnosti, a onda i punokrvnim osnivanjem FDU-a na Cetinju, gdje je trebalo stare amaterske prakse jednog pozorišta koje je izgorelo, drugog koje je nefunkcionalno, i trećeg koje ni dan danas nema svoju zgradu, poslati u daleku prošlost i dokazati da se u Crnoj Gori kuva nešto posebno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b2c8984-2d4a-49f4-ab0d-e6235462ffa4)
Foto: Br.M.{.caption}

Tada se počelo sa eksploatacijom glumaca i nije se stalo. Poneko bi imao sreću da učestvuje u projektima koji su ga/nju nadograđivali, ali oni su bili rijetki, zato što glumačke podjele i uloge nisu uzimale u obzir godine, osobenosti i potencijale pojedinaca; repertoarske politike nisu krojene sa i prema glumcima. Pada na um intervju Ingmara Bergmana u kojem on kaže da su jedan od osnovnih motiva za inscenaciju Hamleta bile godine i veliki nos glumca Petera Stormarea. 

Umjesto takve vrste bliske saradnje, brige i međusobnog povjerenja, naš sistem je građen na strahovladi Ź.&R. i inih autoriteta, koji su sa najviših pozicija „gromovnički“ odlučivali o sudbinama mnogih. Poznata je priča o darovitoj glumici koja nije igrala godinama jer je u besmisleno šovinističkoj predstavi koju je režirala R. odbila da pokaže svoje grudi. O zloupotrebama položajā koji bi sa sobom nosili i potencijalnu krivičnu odgovornost neću govoriti, stoga što se u Crnoj Gori ništa nalik pokretu *#MeToo* prosto nije dogodilo. 

**HONORAR KAO SPAS**

Znam, mlade kolege, da sve ovo podsjeća na trač, tu nikad prevaziđenu alatku razgovora o crnogorskom pozorištu. Svjestan sam opasnosti da ovaj tekst ostane samo jedna od kuloarskih priča, i prihvatam tu mogućnost, jer vjerujem da zajedno ipak možemo nešto da promijenimo. 
U tom smislu, možda pitanje iz naslova ovog teksta treba preformulisati, jer više stvarno nije ni važno ko je tog poslovičnog duha pustio iz boce, dok god shvatimo da je nužno da ga zajedničkim naporima vratimo nazad. 

To je jako teško, naročito u društvu koje se davno oprostilo od solidarnosti i zajedništva. Ali nekad moramo aždaji pogledati u oči i naučiti da pažljivo formulišemo svoje tri želje. Moramo biti svjesni da su ovi koji nas na scenama i u vježbaonama podučavaju ili tvorci ovog nakaradnog sistema ili njegove najreprezentativnije žrtve, i da samoproklamovani značaj i elitizam koji propovijedaju biva poslužen sa obilnom porcijom govana. I znam da je teško biti prvi koji će reći NE u sistemu koji je relativizovao svaku mogućnost etičkog postupanja – i iza mene stoje predstave kojima ne samo da sam nezadovoljan, već kojih se duboko stidim, i koje su me umalo koštale glave. 

Zato – u redu, uradite još jedan besmisleni projekat za neko od naših pozorišta, ali ovog puta uzmite tih pišljivih petsto ili hiljadu eura, i zajebite sve! Umjesto u račun za struju i menzu u domu, umjesto u nove cipele za koktel i kokain koji će omogućiti da noć provedena u gradskom provodu zaliči na uzbuđenje – zbiljski uložite novac u svoju karijeru. Pođite na vrhunsku predstavu u nekoj od pozorišnih evropskih prijestonica i tamo upoznajte neke druge pozorišne stvaraoce i ljubite se s njima. Ili nađite kakav instragram profil sa polovnim knjigama i kupite deset kompleta sabranih djela da vidite da ni najveći stvaraoci nisu uboli iz prve. Ili uplatite sebi neku radionicu za oblast koja vas zanima, a onda se predomislite i neka vas zainteresuje nešto drugo. Ili povedite klasića sa kojim dijelite stavove o pozorištu na hedonističku večeru, pa možda dogovorite da radite samostalni projekat. Ili odjebite ove savjete – pametniji ste od mene i bolje znate što vam treba i što vas uzbuđuje. 

Samo ne dozvolite da vas pozorišni *junk food* zasiti. Nemojte samozadovoljno da mljackate poslije premijere. Već zinite gladno, pa na sebe i u sebe trpajte svo znanje, vještine i strategije – sve što će vam pomoći da sperete iz usta ukus toksičnog mlijeka koje smo posisali na klasama, pri razgovorima u bifeu pozorišta i kroz nedostojne scenske zadatke.
Naoružajte se obrazovanjem i prljavo čulnim iskustvima. 

Onda možda shvatite da nema potrebe da budete ikakva elita. Već da možete da budete vrhunski radnici. 

Od one vrste koja jebe i oca i mater svima. 


Kao što rekoh, ovo nije pozorišna kritika. Ipak, ovo jeste kritika pozorišta i kritika pozorišnog sistema

Ko je pustio duha iz boce?