Pišem ovaj tekst kako bih iznijela komentare i predloge nakon protesta neformalne studentske grupe *Kamo śutra*, koji je organizovan u Podgorici 5. januara, a povodom zločina na Cetinju. 

Kao Cetinjanka nadam se da svi imamo isti cilj i mislim da bi bilo šteta da se raziđe ovo malo ljudi koji iskreno žele promjene. Da se to ne bi desilo, treba da budemo otvoreni i dobronamjerni i jedni druge učimo organizovanju političke i društvene akcije koju nije jednostavno iznijeti. 

Prva stvar koju bih naglasila je da protesti ovoga tipa moraju biti do detalja promišljeni i da nema nikakve štoperice sa kojom se takmičimo. Potrebno je više vremena da bi se razradilo sve važno, počevši od zahtjeva, preko strategije, odgovora na neispunjavanje zahtjeva, izrade postera, sve do tehničkih detalja, itd. Mislim da nema ozbiljnije teme od ove, pa se ozbiljno i uporno moramo s njom boriti, a ne sa rokovima sve brže i luđe virtualne stvarnosti koju diktiraju društvene mreže.

Ako uzmemo u obzir opseg boli i traume pod kojom Cetinje trenutno jedva diše, mislim da je trebalo sačekati da se porodice, bližnji i sugrađani žrtava koliko-toliko oproste od njih, onako kako dolikuje čak i u situacijama prirodne smrti, a ne ovog užasnog zločina. To je, po mom iskustvu i nakon razgovora sa ljudima na Cetinju, prvo što revoltira one nezadovoljne protestom. Prosto se čini bezobzirnim postavljati postere o mitingu dok nama u gradu svježe stoje plave plakate sugrađana. Mimo toga, brzanje u organizaciji se umnogome odražava na kvalitet poruke i izvedbe, što je već i organizatorima moglo postati jasno.

Druga stvar koju na žalost moram naglasiti jeste da zahtjevi protesta *Kamo śutra*, po mom mišljenju ne ulaze dublje u srž problema, koji je mnogo složeniji od smjena u policiji i građanskog obrazovanja na maturi. To je problem centralizacije *svega* u Crnoj Gori i depopulacije mnogih gradova sa izuzetkom Podgorice i nekoliko primorskih opština. Raseljavanje naših gradova vodi do devastacije svih kulturno/privredno/društvenih aspekata zajednica koje žive u tim sredinama, što se upravo dešava na mom Cetinju.

Mislim da je u ovakvim situacijama opasno promašiti suštinu, jer se od površnog i površinskog bavljenja stvarima hrane stavovi ljudi koji svode, već predugo, sve probleme u Crnoj Gori na pitanje *srpstva* i *crnogorstva*. Takvi kritikuju ovu vlast samo zato što je *srpska*, a ne zato što se u kritici traži odgovor na pitanja starija od ove ili one vlasti. 

Glavni problem Crne Gore, njen neravnomjeran razvoj, moramo da istaknemo jasno i visoko, kako bi svi koji imaju pretenzije na vlast morali njime da se bave ako do vlasti žele da dođu. Na taj način ih je jedino moguće onemogućiti da nam prodaju priče koje treba da nas zamajavaju i skrenu pažnju sa onog što je zapravo bitno.

Tako se i Cetinje predugo zamajava pričama o čojstvu i junaštvu iz nekih davno minulih vjekova, i narod se time hrani, dok grad polako umire. (Što smatram da je takođe jedan od važnih faktora koji doprinose ovakvim tragedijama: ta toksična muževnost koja se hrani stavljanjem Cetinja u ulogu *grada heroja crnogorstva*). 

Svakako da podjele koje potenciraju naši vodeći političari (i ovi sadašnji i oni prije njih) moraju prestati, ali platforma sa zatjevima da se to dogodi mora biti od solidnije građe. Razumijem da ovo može zvučati na momente apstraktno, ali mislim da nije ništa apstraktnije od zahtijeva protesta *Kamo śutra* poput "uspostavljanje policije u zajednici" i “policajaca sa kojima možemo razgovarati”.  Sve ovo treba diskutovati javno, te posložiti kristalno jasne zahtjeve koji gađaju višedecenijsku propast ovog društva, kako ne bi došlo do toga da čak i ljudi koji prisustvuju protestu, imaju prostora da ga pogrešno politizuju.

Ono što mogu reći kao Cetinjanka jeste da moj grad već odavno služi kao teren za *navijače Crne Gore*. To je grad za kojeg ti isti *navijači* nemaju ni malo empatije niti nas posmatraju kao prave ljude, sa pravim problemima, potrebama, sa pravom boli i traumom, nego očekuju od nas da, sa 12 sahrana, potrčimo kući da pišemo transparent i dođemo u Podgoricu na protest.

Posljednja stvar koju bih dodala, ali ne najmanje važna, jeste kritika postera u kojem se pozivaju *studenti i studentkinje*,  i *stručnjaci i stručnjakinje iz oblasti društvenih i političkih nauka*” da organizatorima upute svoje kritike, komentare i savjete. 

Iako podržavam želju za uključenjem i smatram da je to dobra ideja, izopštavanje ostalog naroda, smatram nepotrebnim elitizmom. Mislim da je takav pristup neukusan, s obzirom na to da je većina pogođenih ovom, a i prošlom, tragedijom dio radničke klase. A baš nam ti ljudi mogu najbolje objasniti, iz prve ruke, što je srž problema. Dakle, da se ne pišu zahtjevi iz pozicije turista na Cetinju, već kad se pomene školstvo da se ne zaboravi da Cetinju prijeti zatvaranje Gimnazije jer nema dovoljno đaka. Ili da se gradi stadion namjesto vrtića, dok svake godine nikne nova kladionica.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ca895e34-643a-452d-8fae-df305f400de2)
Više hiljada ljudi na protestu u Podgorici, foto: RTCG{.caption}

Razumijem da problem nadilazi Cetinje, ali nikako nije slučajnost  da se masovno ubistvo drugi put dešava baš u mom gradu. Baveći se izvorom možemo izliječiti i cijelo rječno korito. Ako bismo oporavili Cetinje, mogli bismo polako da krenemo, po istom šablonu, da oporavljamo druge male sredine koji su, isto kao Cetinje, decenijama aktivno devastirane. I da onda, samim tim, oporavimo cijelo crnogorsko društvo.

Saglasna sam sa organizatorima protesta da se nešto mora mijenjati, ali dajte onda da te promjene budu nešto što će uticati na sve nas, a ne samo na par privilegovanih ljudi koji su obrazovani, žive u glavnom gradu i nijesu na dnu društvene ljestvice. 

Valjda će neke od ovih iznesenih poruka biti od koristi, nadam se da ću se ośećati prijatno i ponosno da se priključim sljedećem protestu, kako ja, tako i dosta mojih sugrađana čije stavove i te kako cijenim i poštujem, iako nijesu nikad bili studenti ni studentkinje, ali su stručnjaci iz najvažnije oblasti za sve nas, čovječnosti.

Samo pametno, empatično, otvoreno, strpljivo i hrabro!



Raseljavanje vodi do devastacije zajednica koje žive u malim sredinama. To je ono što se dešava Cetinju

Pismo sa Cetinja: Naši gradovi umiru, borimo se za njih