Umjetnost doživljavam kao krik. Savremena umjetnost u Crnoj Gori ili, bolje, njena oskudnost, takođe predstavlja svojevrsni krik, ali ovog puta on je nečujan, munkovski, i upravo ta tišina odzvanja totalnom apatijom šire kulture. 

Ukoliko posmatramo umjetnost u čisto produkcijskom smislu, pronalazimo da su danas njeno značenje i značaj mogući uglavnom samo kao još jedan program reprodukcije neoliberalnih kapitalističkih shema, ali ako pokušamo da je mislimo u kontekstu inherentne ljudske potrebe za stvaralaštvom i potencijala da ispituje (često i transcendira) stanje svijeta i svijesti, postavlja se pitanje – gdje se nalazimo, kao umjetnice/i, institucije i publika? 

U ovom kontekstu, želim da govorimo o umjetnosti kao o sociološkom fenomenu i na koji način ona može da (re)definiše društvene kategorije postojanja (individualne i kolektivne u smislu političkih identiteta, ali i kulture kao krovnog označitelja). Ima li svijet uopšte više potrebu za umjetnošću i da li možemo da govorimo o horizontalnoj distribuciji umjetnosti (u produkcijskom, ali i semiološkom smislu).

U kom trenutku istorije Istorije umjetnosti je ona bila otvorena za cjelokupno društvo? Poslijeratna zapadna umjetnost je svakako otvorila taj prozor; Dišan je postulirao još ranije, ali koliko je taj poslijeratni prozor zaista bio trodimenzionalan a ne samo reprodukcija tzv. plohe rane moderne? Čini se da je inherentna želja čovjeka za tom nekom humanističkom premisom umjetnosti ostala samo na površini, da socio-ekonomska ustrojstva nikada nisu dozvolila da se zaista realizuje san o egalitarnosti koji bi umjetnost mogla da (iz)rodi.

Šta je onda savremena umjetnost u specificnom konktestu crnogorske scene? Da li su za njeno postuliranje neophodne, prije svega, institucije koje otjelovljuju demokratičnost, ali i novi prostori koji operiraju na nivou nezavisnosti? Ako se složimo da jesu (vođeni idejom horizontale), gdje onda pronalazimo prepreke? Ukoliko pogledamo kulturne institucije, muzeje i galerije, uviđamo da se konstantno reprodukuju isti suvi narativi koji ne uspijevaju da se otrgnu od nekih minulih vremena i da povremeni “izbačaji” bivaju tako i doživljeni od strane publike – kao isturena odeljenja koja našoj podsvijesti ušuškanoj u tradiciji prijete raskidom sa onim što nam je poznato i, stoga, sigurno i bezbjedno. Savremenost, tako, biva protumačena kao direktna prijetnja ustaljenih odnosa moći koji se kriju iza floskule  nacionalnog  identiteta. 

Problem institucija lako možemo promišljati u konktestu fenomena kulture koja se čita kao specifični društveni konsenzus oko osnovnih vrijednosti, koje se kreću od usko moralnih kapisli i ritualno obrednih shema, sve do spoznajnih kapaciteta estetskih vrijednosti i njihovih već ustaljenih, akademsko elitističkih spektralnih valera. Sa druge strane, broj nezavisnih prostora i njihova (ne)mogućnost opstajanja direktna su projekcija institucionalnih i uopste društvenih kapaciteta izlaska iz kapitalističkog matriksa, ali i poteškoće pri napuštanju sistema moći (prvenstveno konstruisanja i distribucije znanja). 

U ovom svijetlu, osnovno pitanje bi možda bilo – šta je crnogorska kultura? Koje su to vrijednosti, obredi i estetske kategorije koje su suštinski “naše”? Da li je, na kraju, kultura nešto statično a samim tim i mrtvo, ili je ona ipak nešto vječno promjenljivo, fluidno i otvoreno? 
Čini se da sami strah od nemanja specifičnog identiteta omogućava reprodukciju ništavila koje, dabome, biva razumljivo u kontekstu teške ratne istorije naše zemlje, ali ne može više biti ni opravdano time, te se problem izostanka kulture utoliko više komplikuje samom činjenicom da sve što imamo od inicijalnog potencijala krika jeste viševjekovna vibracija vazduha koju svi osjećamo u formi “nedokučive nelagode”.  

Agamben piše: “Savremen je onaj ko ima pogled uprt u svoje vrijeme, ne da bi percipirao njegova svjetla, nego njegov mrak...  Zato su savremenici rijetki i zato je biti savremen prije svega pitanje hrabrosti, jer ne znači samo sposobnost za uprt pogled u mrak epohe, nego i opažanje svjetlosti u tom mraku.” 

Shodno ovome, nameće se pitanje – gdje je hrabrost naših kulturnih radnica/ka da otvore prostor za preispitivanje onoga što jeste, sada? Gdje je hrabrost da se zaista omoguće prostori (mentalni i fizički) za glas onih koji žive ovo vrijeme (sic!) i koji, na koncu, čine glavne aktere u kreiranju kulturnog identiteta? 


Gdje je hrabrost naših kulturnih radnica/ka da otvore prostor za preispitivanje onoga što jeste, sada? Gdje je hrabrost da se zaista omoguće prostori (mentalni i fizički) za glas onih koji žive ovo vrijeme

nedokučiva nelagoda

Nijemi krik crnogorske kulture

Pomislila sam jedne noći, ima tome dosta godina, kako bi valjalo napraviti vizuelni prikaz svojevrsne mreže koja će povezivati sve tačke gdje su se nasilja nad ženama u Crnoj Gori desila i gdje se, nažalost, u većini slučajeva i dalje dešavaju. To bi bio prikaz od kojeg bi nam svima bilo u najmanju ruku neprijatno, makar ga gledali iz perspektive tamo neke ptice o čijoj slobodi maštamo.

**TRI NEDJELJE U MAJU**

Ne zadugo nakon mog maštanja, kako to obično biva, saznala sam za rad američke umjetnice koja se bavila temom nasilja nad ženama ni manje ni više nego kroz prikaz mape/mreže i to prije više od 40 godina. 

Suzan Lejsi je ime autorke, a rad o kom govorim je Tri sedmice u maju (Three weeks in May), nastao 1977. godine.

Rad je ispitivao seksualno nasilje i pokušao da privede kraju društveno ćutanje povodom silovanja. Tokom tri sedmice, Lejsi je prikupljala podatke iz policije i na različitim lokacijama na mapi grada Los Anđeles velikim crvenim slovima štampala riječ RAPE (silovanje) kako bi ukazala na sva mjesta gdje su se napadi dogodili. 

Potom je blijedom bojom ponavljala ovaj proces kako bi ukazala na lokacije gdje su se silovanja dogodila, ali nisu prijavljena. Druga mapa je prikazivala mjesta gdje žene mogu da se obrate za pomoć. Lejsi je takođe posjećivala fizičke lokacije i ispisivala crvenim slovima npr. "Dvije žene silovane u blizini od 9. i 21. maja."

Mape su bile zamišljene da se izlože u galerijskom prostoru, ali Lejsi je ubrzo shvatila da je javni prostor mnogo bolje rješenje, jer je cilj bio osvješćivanje javnosti. ‘Tri nedelje u maju’ uspješan je primjer prvenstveno ljudske pa tek onda umjetničke angažovanosti koji je doveo do značajnih promjena; primjera radi, tek nakon ovog performansa, policija Los Anđelesa pokrenula je SOS liniju za žrtve seksualnog nasilja, što jasno ukazuje ne samo na moć re-akcije (u ovom slučaju umjetničke), već i na činjenicu da promjena kreće od nas.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0266e72-1418-4e71-acec-07d7d3504c02)
Foto: Suzan Lejsi{.caption} 

Čemu pisanje o ovoj temi? 

Prvenstveno, želim ukazati na činjenicu da je umjetnost polje ekspresije koja se detaljnom analizom (konkretno kroz disciplinu istorije umjetnosti) može okarakterisati kao muška, bijela i heteronormativna, što se može lako provjeriti kroz klasično i danas već skoro svima dostupno guglanje.

Sva umjetnost koja nije nastala iz makar jedne od ove tri kategorije (muško, bijelo i heteronormativno) možemo nazvati angažovanom umjetnošću. Ovo, vrlo jednostavno, ukazuje na paradigmu da je umjetnost rezervisana samo za jedan dio društva (u kontekstu produkcije, ali i uživanja u umjetnosti, pitanje klase će se ovdje samo nametnuti).

**NIJE SAMO BUNT**

Angažovana umjetnost, dakle, predstavlja polje borbe i to na dva fronta – prvi je za upis u istoriju istorije umjetnosti, gdje su uključene sve umjetnice i umjetnici bez obzira na rod, rasu, klasu, seksualnu orijentaciju, vjeru, i ostale identitete koji se mogu definisati nasuprot bijelom-muškom-hetero profilu. 

Drugi front se posmatra u kontekstu kreiranje nove paradigme koja sa svoje strane uključuje društvo svjesno značaja (raz)govora i djelanja na teme od društvene važnosti, u slučaju Suzan Lejsi, feminizma. 

Angažovana umjetnost se pojavljuje u momentima kad društvene institucije zakažu u zaštiti svojih građanki i građana, kad se NVO sektor osladi dijelom kolača zbog kojeg su institucije zakazale *in the first place*,  pa odjednom zaborave zašto su se formirale. Angažovana umjetnost se javlja kad mlade generacije krenu putem onih koji su ih prije toga intelektualno i emocionalno paralisali, pa im još objasnili kako je to što nasljeđuju uspješan model.

Angažovani vid umjetničkog djelanja nije samo bunt, već postavlja temelj za revoluciju, koristeći se jezikom koji je razumljiv i dostupan svima bez razlike, tako otvarajući polje inkluzije, refleksije i re-akcije, koje vode do konkretnih promjena. Između ostalog, ovaj model je i održiv jer je dostupan, kako za naše čitanje, tako i za naš doprinos, a u svojoj osnovnoj premisi je demokratski (to je ono što nas je šaka moćnika ubijedila da već živimo).

**ZVJERSKA ZARADA**

Umjetnici Suzan Lejsi svaka čast, nego, gdje je angažovana umjetnost u Crnoj Gori i famoznom regionu? 

Kultura jednog podneblja jasno se može očitati kroz upise u javni diskurs, bilo da je u pitanju umjetnička produkcija ili medijski sadržaji. Moć medija, posebno na Balkanu, osim toga što je u biti vašarskog karaktera, takođe je i invazivna, snishodljiva, te oblikuje svijest javnog mnjenja, svodeći nas na Deborovo "društvo spektakla" To je društvo koje sa apetitom proždire sve bez pitanja, jer je odavno izgubilo ukus i smisao za vrijednost. 

Biti dio vremena gdje se silovatelj intervjuiše, kao nedavno u Srbiji, bez ikakve svijesti izdavača o tome kakvu poruku šalje, osim što je udar na brojne žrtave seksualnog nasilja,  poražavajuće je za cjelokupno naše postojanje. Upravo takvi zvjerski *izbačaji* vođeni ničim drugim do zaradom, dakle kapitalom, dovode do akcija i reakcija koje mijenjaju jedno vrijeme. Naše vrijeme je zrelo za mijenjanje. I mi smo spremne.

Kakav vid istupa je neophodan da bi se stalo na put perverznim i kapitalom vođenim medijskim kućama koje besramno daju glas silovatelju? Na koji način da kreiramo prostor koji je siguran za današnje žene i sve djevojčice koje nam dolaze u susret? Koje su to akcije koje su nas dovele do toga da kao društvo ne zaboravimo npr. ubijenu Šejlu Bakiju i da osiguramo da se takav zločin više nikada ne ponovi? Ili nas se to ne tiče, jer je Šejla bila Romkinja u predominantno bijeloj kvazihrišćanskoj Crnoj Gori? 

Slobodno odgovorite na ova pitanja i učinite to naglas. Nalazite se u polju borbe.


Biti dio vremena gdje se silovatelj intervjuiše, kao nedavno u Srbiji, bez ikakve svijesti izdavača o tome kakvu poruku šalje, osim što je udar na brojne žrtave seksualnog nasilja,  poražavajuće je za cjelokupno naše postojanje

Nijemi krik crnogorske kulture

Umjetnost može odgovoriti na nasilje