Prve dvije epizode dokumentarne serije ,,Pregaoci: Čuvari divljine“ biće premijerno predstavljene publici u Muzičkom centru Crne Gore 6. februara u 20 časova.
Reditelj te serije, Mladen Ivanović, bilježi borbu ekoloških i građanskih aktivista protiv eksploatacije prirodnih resursa i ugrožavanja zaštićenih vrsta i područja.

Serija se sastoji od osam epizoda, kako stoji u sinopsisu, gdje su protagonisti građanski i ekološki aktivisti Aleksandar Dragićević i Vuk Vujisić, članica Crnogorskog društva ekologa Jelena Popović i šef službe zaštite Nacionalnog parka ,,Skadarsko jezero“ Vuk Saičić.
Prve dvije epizode u fokus stavljaju lava Nikolu koji je pronađen 2022. godine u Budvi, ali i napore Agencije za zaštitu životne sredine da ga spasi i smjesti prije nego što ga lovci i mještani pronađu. 

U svijetu filma, kaže Ivanović, kamera može da zabilježi pejzaž, ali ga ne može posjedovati. 

“Može da zabilježi rijeku, ali ne može da je zadrži – možda je to podsjetnik da ni mi ne možemo", dodao je. 

Priroda nije nešto što nam pripada – mi pripadamo njoj, rekao je reditelj u razgovoru.
U intervjuu Ivanović govori o procesu rada na serijalu, pregalaštvu, suočavanju sa problemima, kao i o vrijednostima koje borba za očuvanje prirode može probuditi u nama.

**Svojom borbom za očuvanje prirode i radom u svijetu filma i sam bivaš pregaocem, iako si ovdje u ulozi autora serije o značajnim borcima za očuvanje naših zajedničkih prirodnih dobara. Kako se osjećaš u toj ulozi?**

Kao da sam napokon dobio ulogu koja mi više odgovara – onu koja je došla s godinama i razvojem ličnosti, odnosno s životnim iskustvom. Tu sam, uz sve te hrabre ljude; na terenu i u akciji, ali iza kamere. Nisam u prvom planu. I tako, na svoj način, za koji vjerujem da je ispravan i tačan, i u životnom i u filmskom smislu, dajem svoj doprinos tom famoznom opštem dobru, od koga ne odustajem. Težio sam da se u svakoj rečenici čuje istina. Odnosno, sve ono što smo kao društvo samocenzurisali.

Živimo u vremenu masovnih medija i postistine, gdje se od tolikog šuma ne može čuti ono osnovno i bazično: Postoji prljavi kapital, i kod nas ga ima previse – još od onog famoznog šverca devedesetih na jezeru, a kamoli danas. On nalazi put kroz sve pore društva i ruši sve pred sobom. Ne pita "od kojija si".

Tu je i naša zajednička, divlja priroda, koja pod neprekidnim pritiscima gubi svoje često najljepše dijelove i teritorije. Ova serija je mali pokušaj da se to čuje i vidi iz prve ruke – iz usta onih koji su, u svim režimima i vlastima, dokazali da im je očuvanje prirode prioritet.

**Werner Herzog je u jednom intervjuu rekao ’’Poet must not avert his eyes’’, što se, kako je dalje objasnio, odnosi i na filmske stvaraoce. Koliko je izazovno stvarati u ambijentu, gdje ako čovjek ne sklanja pogled od dešavanja, može vidjeti mnogo malih požara?**

Fora je u tome što veliki procenat ljudi, usljed svojih referentnih okvira, životnih iskustava, identitetskih odabira, a kasnije i interesnih grupacija i političko-stranačkih korporacija, biraju da ne vide. Odnosno, servira im se da vide ono što im odgovara. Tako im je lakše. Imaš jedan-dva medija kojima vjeruješ, društvene mreže ti spakuju algoritam, oko tebe u tvom balonu su isti takvi ljudi i mirna Bosna. Sve što ti malo drmne kavez smatraš neprijateljem, i ćao.

Kod mene je drugačije. Ja radim na drugo gorivo. Mene loži jedna druga Herzogova rečenica –  čak sam sebi i majicu s njom napravio: "*Every man should pull a boat over a mountain once in his life*."

**Može li se hrabrost gledanja i suočavanja sa problemima prenijeti i na filmsku publiku?**

To će biti pitanje za one koji budu gledali seriju. Ja se nadam da može – da nisam *džabe krečio*. Testna publika je imala dobre reakcije. Ima tu i dobrih i manje dobrih epizoda, kako i protagonista, tako i priča. Ali, ako išta, nadam se da ova serija neće samo ostati svjedočanstvo budućim naučnicima i antropolozima o tome kako je jedno društvo uspjelo da se samouništi.

**Kada govorimo o čistoj rijeci, bogatoj šumi, raznovrsnom biodiverzitetu, često diskutujemo o tome kome sve to pripada – investitoru koji kupi imanje na kome se ta bogatstva nalaze, mještanima koji koriste te resurse za svakodnevni život, turistima koji nas posjećuju zbog prirodnih ljepota, institucijama koje donose odluke o korišćenju tih bogatstava... Koliko smo blizu, ili daleko, od toga da prirodu uopšte ne posmatramo kroz pripadanje, već da prihvatimo da ima jednako pravo da postoji, kao i mi?**

Žan-Žak Ruso je pisao da je prvi čovjek koji je ograđenu zemlju nazvao svojom i našao druge da mu povjeruju – stvorio temelje nepravde. U Društvenom ugovoru, on ne pita samo kome nešto pripada, već kako smo došli do toga da prirodu svodimo na vlasništvo, a ne na zajedničko nasljeđe svih živih bića.

Ali šta ako se vratimo korak unazad? Šta ako priroda nije ni vlasništvo ni resurs, već biće samo po sebi? Što ako je priroda mnogo mudrija od nas? Šta ako znamo da je planeta bila čas ledena čas vatrena lopta? Milionima godina... Šta je onda čovjek u toj jednačini? Ah, avaj. 

U filmu, kamera može da zabilježi pejzaž, ali ga ne može posjedovati. Može da zabilježi rijeku, ali ne može da je zadrži. Možda je to podsjetnik da ni mi ne možemo. Priroda nije nešto što nam pripada – mi pripadamo njoj.

Možda nismo ni blizu da to zaista prihvatimo. Ali u trenutku kad shvatimo da rijeka teče i bez nas, da šuma šumi bez publike, da vuk ili riba ne zna za granice – možda ćemo biti na pravom putu. No, kad jednom zabetonirate prirodu, ona trajno gubi mogućnost obnove.

**Smatraš li važnim solidarnost, duboke i iskrene odnose i empatiju, u ovoj borbi? Da li borba za zajednička dobra može probuditi te vrijednosti u našem društvu?**

Smatram da je to ključ promjene. I mi smo to, kao društvo, imali u onoj svemirskoj Jugoslaviji. Dakle, ne izmišljamo toplu vodu, već se samo prisjećamo onoga što smo zaboravili. Ne nostalgično, kao da želimo da se vratimo u sedamdesete godine prošlog vijeka – jer to bi bio simptom nesposobnosti – već kroz traženje novih alternativa za budućnost. A upravo tome nas ovih dana uče studenti. Ne samo nas, već cijelu Evropu. I svijet.

**Da li si u toku snimanja serijala uvidio da se nešto promijenilo u odnosu na period kada si ti počeo da se baviš ekološkim aktivizmom?**

Za vrijeme bivšeg režima, prerijetki su bili ljudi poput dr Milana Gazdića kao direktora Agencije za zaštitu životne sredine. Mi tada nismo imali ljude poput Vuka Saičića kao šefa Službe zaštite NP Skadarsko jezero. Mnogo ljudi je strahovalo da kaže svoje mišljenje, a kamo li da se bori za opšte dobro.  A to znači da ne bi mogao postojati ni ovaj serijal.

Tek njihovom smjenom – koja je bila bolna i spora – uspjeli smo da u sistemu stvorimo nekoliko rijetkih ljudi koji rade po zakonu, a ne po stranačkoj knjižici i interesu.

Da se razumijemo, novi koji su došli rade isto što i njihovi prethodnici, samo što neće imati mogućnost da to rade 30 godina, niti da vladaju apsolutnom većinom. Moraju da prave neprincipijelne koalicije, a to se lakše vidi i tako sami sebi skraćuju vladavinu. I to je, valjda, taj ulazak u demokratiju iz tranzicije, za koju mislim da nas je trajno oštetila.

**Da li si u toku rada na ovom serijalu naučio nešto vrijedno i važno, što bi želio da podijeliš sa nama?**

Jesam. Da nam je država ljuštura koja počiva na plećima par pojedinaca. Da veliki postotak onih koji su plaćeni da rade za nas, radi za svoj džep ili interesnu grupaciju. Da nam je priroda božanstvena.  Da imamo divne ljude koji su loše raspoređeni. I da živimo u vremenu čuda koje je dobro za dokumentarne sadržaje.




U filmu, kamera može da zabilježi pejzaž, ali ga ne može posjedovati. Može da zabilježi rijeku, ali ne može da je zadrži. Možda je to podsjetnik da ni mi ne možemo.

Ivanović: Sistem nam počiva na plećima pojedinaca