Možemo li reći da geopolitiku pokreće čovjek i njegova psiha? Ono što je sigurno, upravo u ljudskom umu nastaju državne granice, ideologije i strategije. Ali geopolitika je disciplina koja proučava odnos između prostora i politike, odnosno način na koji prostor, prirodni resursi, položaj, klima i demografija utiču na moć i ponašanje država. Možemo li akcenat staviti na psihološke kategorije?

Najpoznatija teorije geopolitike, Halforda Makindera, zove se teorija Heartlanda i po njoj onaj ko kontroliše središte Evroazije (Istočnu Evropu, Sibir i Centralnu Aziju - Turkestan) ima potencijal da kontroliše svijet, ako uspije da se odatle proširi do toplih mora. To objašnjava zašto su Britanci od druge polovine 19. vijeka ulagali ogromne napore da Rusija ne izbije na granice Indije u Aziji i da ne izađe na Sredozemlje, već da je ograniči na taj prostor Heartlenda, ili zašto je SSSR napao Afganistan, jer je na korak do Indijskog okeana, poslije Afganistana na meti je trebao biti Pakistan. 

Teorija Heatrlanda i ostale (teorija Rimlanda Nikolasa Spajkmana, npr.) daju nam osnove razumjevanja odnosa prostor — politika, ali lišene su ključnog uticaja psihologije. A o temi kako ljudska psihologija utiče i pokreće geopolitičke i političke procese pisali su mnogi sociolozi, geografi, politikolozi. Dominik Mojsi, u knjizi *Geopolitika emocija* tvrdi da savremeni svijet nije oblikovan samo vojnom i ekonomskom moći, već i dominantnim emocijama u društvima, te ističe tri emocije kao glavne za stanje društava: strah, poniženje i nadu. 

Dominik i njegova knjiga uvode emocije kao važnu kategoriju u geopolitici. Erih From je u knjizi *Bjekstvo od slobode* pokušao objasniti zašto mase slijede autoritarne vođe, nešto slično i Gistav le Bon u knjizi *Psihologija masa*. Naravno niko nije dao savršen odgovor na problematiku prožimanja ljudske psihologija i politike, pa i geopolitike, međutim važno je što su pomenuti autori uticali na svijest koliko zaista psihologija pojedinaca i masa utiče na procese donošenja odluka, i na kraju krajeva na istorijske procese.

Kada govorimo o geopolitici, obično mislimo na teritoriju, vojnu moć, granice i prirodne resurse. Međutim, iza tih pojmova stoji nešto mnogo dublje. Nepovjerenje, potreba za kontrolom i lični interesi kao i kolektivni mitovi ili strahovi često imaju presudnu ulogu u oblikovanju svjetskih odnosa. Ukratko, sve što važi u odnosima između pojedinaca ili grupa važi i u odnosima između država. Svaka osobina bilo loša ili dobra u odnosima između pojedinaca ili grupa ima isti efekat na odnose između država, sa razlikom što su posljedice dalekosežnije i jače.

Prva važna osobina je nepovjerenje. U međunarodnoj politici ono je gotovo pravilo, a ne izuzetak. Države rijetko polaze od pretpostavke dobre namjere. Strah da bi susjed mogao ugroziti bezbjednost često vodi ka preventivnim potezima. Kina je, iz perspektive sopstvene sigurnosti i teritorijalnog integriteta, učvrstila kontrolu nad Tibetom, strahujući da bi nestabilnost na tom prostoru mogla ugroziti njene ravnice i strateški važne oblasti. Rusija, s druge strane, godinama izražava nepovjerenje prema širenju NATO-a i mogućnosti da bi ukrajinska teritorija mogla biti iskorišćena za vojni pritisak na njene granice. Bez obzira na različita tumačenja ovih poteza, jasno je da percepcija prijetnje igra ključnu ulogu.

Druga snažna pokretačka snaga jeste potreba za posjedovanjem i kontrolom. U geopolitici, kontrola teritorije znači kontrolu strateških pravaca, mora i resursa, i gotovo nikada nešto strateški važno ne želite da dijelite jer time gubite kontrolu i dominaciju. Rusiji je Krim od izuzetnog značaja zbog pristupa i uticaja na Crnom moru. Sjedinjene Američke Države pokazuju interes za Grenland zbog njegovog položaja u Arktičkom prostoru i budućih pomorskih ruta, iako je riječ o teritoriji saveznice Danske od koje žele da ga oduzmu. Kina nastoji da ojača prisustvo na ostrvima u Južnokineskom moru kako bi obezbijedila kontrolu nad jednim od najvažnijih trgovačkih pravaca na svijetu, od Singapura ka njenoj obali, što je dovodi i u sporove sa susjedima, uključujući sa ideološki bliskim Vijetnamom zbog čega njoj blizak Vijetnam sada traži saveznika u SAD-u, protivniku Kine. Kada bi npr. Kina dijelila te prostore sa Vijetnamom, SAD ne bi mogle da projektuju svoj uticaj na Vijetnam i dalje u dubinu Indokine za šta je Vijetnam ključan, a Kina bi imala pouzdanog i jakog saveznika na svojim važnim južnim granicama.

Treći element je interes – politički, ekonomski i lični interesi vladajućih elita. Rusija prodaje gas Bjelorusiji po povoljnijim cijenama, čime jača svoj uticaj i zadržava je u sopstvenoj sferi uticaja. U kontekstu rata u Ukrajini, ratne okolnosti omogućavaju vladajućim strukturama dodatnu konsolidaciju moći, jer je svaka opozicija eliminisana i svaka buduća kritika će se veoma lako ućutkati pod izgovorom nacionalne bezbjednosti. Jedan od razloga što rat u Ukrajini traje duže od četiri godine i što će trajati dalje, jeste upravo produžetak nesmetane vlasti Ruske vladajuće garniture. 

Slično tome, interes velikih sila često je povezan sa energentima i globalnim finansijskim sistemom. U Američkom slučaju, stabilnost dolarskog sistema i energetskih tokova ima važnu geopolitičku dimenziju. Posebno je značajan koncept petrodolara – sistema u kojem se nafta na svjetskom tržištu dominantno obračunava u Američkim dolarima, čime dolar zadržava centralnu ulogu u globalnoj ekonomiji. U tom kontekstu treba posmatrati i interes SAD-a za uticaj u Venecueli, kao jednoj od zemalja sa najvećim rezervama nafte. Iako je većina stanovnika SAD nezainteresovana za Venecuelu (ili Grenland), vladajuća struktura smatra svojim interesom da ovlada tim naftom bogatim područijem. Uostalom nije narod Amerike stvorio petrodolar već finansijska elita i bankarski sektor.

Takođe neke države između sebe sklapaju saveze jer imaju interes u udruživanju, radi odbrane od jačeg protivnika i radi jačanja privreda jer veće tržište daje veće šanse za prosperitet.
Pored odluka vladajućih elita, značajnu ulogu ima i kolektivna svijest naroda. Nacionalne ideje, istorijski mitovi i kolektivni strahovi često podstiču političke procese. Ratovi devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije ne mogu se objasniti samo interesima velikih sila. Kolektivni strahovi, mitovi i nacionalne iluzije dodatno su produbili sukobe i uvećali patnju. Strah srpskog stanovništva u Hrvatskoj zbog sjećanja na strahote Drugog svjetskog rata bio je zloupotrijebljen od strane vlasti iz Beograda kojima je taj prostor i stanovništvo služilo da odvuku vojne snage Hrvatske od Bosne, kako Hrvatska ne bi svoje kapacitete upotrijebila u Bosni i Hercegovini koja je Beogradskim vlastima bila glavni cilj, za šta su se djelimično i izborili (49% Bosne i Hercegovine čini entitet Republika Srpska), a odbrana Knina bila je manje bitna.  

Geopolitika, dakle, nije samo igra mapa i granica. Ona je i ogledalo ljudske prirode. Iza strateških dokumenata i vojnih saveza stoje emocije, percepcije i interesi ljudi koji donose odluke – a upravo ti psihološki faktori često presuđuju o pravcu svjetske politike. I još jedna bitna stvar, sa stanovišta naših kratkih života, prostor je nepromjenjiv, planine će ostati gdje jesu, ravnice i mora takođe, ali ljudska psihologija je promjenjiva, otuda se i interesi mijenjaju, pa neprijatelji danas, sjutra postaju prijatelji. Zato je važno raditi na jačanju školstva i obrazovanja, da sjutrašnje generacije Crnu Goru vode bolje nego mi danas, da budu složniji, i da obezbjede pravednije i naprednije društvo, te da društvu podare plemenitije osobine. Kad govorimo o geopolitici, neke stvari ostaju iste kroz vjekova, male zemlje samo sloga i mudrost mogu spasiti i održati. 


Geopolitika, dakle, nije samo igra mapa i granica...

Geopolitika kao ogledalo ljudske prirode