Postoji ona čuvena anegdota Velimira Čukića (dobri duh pozorišta, rekviziter, pionir, pregalac Gradskog pozorišta Podgorica) o kamenu temeljcu za ovu teatarsku kuću.  Kada je rupa za kamen temeljac prvi put iskopana (prije dvadesetek god, do tada se GP selilo iz podruma u barake i na kraju završilo u KIC-u), sve je to od gradskih moćnika najavljeno vrlo pompezno. Presječena je vrpca, čuo se aplauz, glumci su došli da se dive, a Vanja Popović je simbolički ubacila sat u rupu. Učinila je to valjda ne sluteći da simbolika, kao i batina, ima dva kraja. 

Završila se ceremonija, razišao se  svijet, razmaknule su se kamere, glumci nastavili da glume u zgradi KIC-a, a Čuki je u njegovom stilu zaključio: "Vidim nekog pijanca kako se gega do rupe i da oprostite, piša u onu rupu, nema od ovoga ništa…" 

Još tada je dragom Čukiću bilo jasno da su stvari po zlu krenule za Gradsko pozorište, ali je nama glumcima trebalo vremena da shvatimo isto - da je simbolika bila obrnuta, a sat donio odugovlačenje umjesto  da ubrza gradnju. 

Ili je do sata, ili je to do pijančeve vradžbine, par godina kasnije iskopali su rupu na novoj lokaciji, u centru grada, jer prethodna nije poslužila za gradnju već kao kao tal za ugradnju. Opet su pozvali glumce kao pomične objekte, da se slikaju iznad rupe, iskoristili ih za još jednu političku kampanju, a glumci prihvatili svoju ulogu ukrasa na svetkovini. Jedna osoba iz tadašnje uprave pozorišta, kada je čula koja firma je dobila novi tender za gradnju, tužno je prokomentarisala: "Đe ga dadoše (misli se na tender, jer ovdje se tenderi daju) njemu, nikad ga neće završit..." Njega, glavnoga u firmi koja godinama bezuspiješno gradi Gradsko pozorište u Podgorici, a zove se Cijevna komerc, u međuvremenu su čak i saslušavali u tužilaštvu, no i to je prošlo bez nekog značajnog uspjeha.                

Ove godine, poslije kašnjenja završetka zgrade od par desetina godina, bivši gradonačelnik Vuković je građanima poslao virtuelnu razglednicu pozorišne sale pred izbore. Valjda da se pohvali kašnjenjem, ili time da nije ispunio predizborno obećanje. Ono što nije stajalo u tekstu razglednice je da pozorište nije ni blizu upotrebne dozvole i da će se na prvu premijeru čekati možda i do sledećih izbora. U nedovršenom pozorištu stvari se već moraju popravljati prije nego je otvoreno, ako popravak uopšte bude moguć, jer je u podrumu na kišni dan voda do članaka. U kakvom je stanju ta zgrada možemo samo naslućivati jer direktori čak ni na insistiranje tadašnjeg gradonačelnika, nisu htjeli da potpišu preuzimanje. Elem, pijanac je izgleda bio vrač. Da oprostite, popiša nam se u pozorište.  

A dio pijančeve vradžbine izgleda se odnosio i na repertoar. Čak se i repertoar ovog,  nikad završenog pozorišta urušio, valjda pod pritiskom politike i političkog zapošljavanja. Predstava na lutkarskoj sceni  gotovo da i nema na repertoaru pozorišta koje podstanariše u zgradi sale za vjenčanja. Na večernjoj sceni igraju se mahom predstave koje prethodnom direktoru pune buđelar, sklapaju se koprodukcije koje će nekome donijeti ovu ili onu korist, i  sve ide u rok službe, partijske i drugarske. 

Zgrade pozorišta nema, barem ne u upotrebi, a ovo što su sazidali, niko ne zna hoće li se moći privesti namjeni. O tome se uglavnom govori ispod glasa, jer niko nije kriv. Direktori nisu, gradonačelnici nisu, ministarstva nisu. Krivi smo mi, koji kažemo da nam je do pozorišta stalo, a dopuštamo sve ove godine da se pišaju u njega.

Penzioner Čukić glumci i drugi pozorišni zanesenjaci i dalje rade svoj posao, bez kašnjenja, bez laži i prevara, ljudski - vedro, bodro, umetnički, kako je govorio čuveni prof. Glume M. Dedić. Rade ga gdje stignu, jer na sreću ili žalost, pozorište je tamo gdje su glumci i pozorišni radnici, a ne gdje moćnici obećavaju. 

U međuvremenu “prolaze ratovi, padaju vlade”, Čukijeve ruke više nisu mlade. To je ona druga slika, jedina važna, jer za mene Čule i ljudi slični njemu čine pozorište, pa makar i na livadi. Ipak, ako bismo da mislimo o sebi kao o nekakvom građanskom društvu onda, 75 godina pozorišta za djecu, bez zgrade, jeste snažna simbolika. To je znak. Poprilično jasan znak da nam, kao društvu, ono suštinski ni ne treba.



Zgrade pozorišta nema, barem ne u upotrebi, a ovo što su sazidali, niko ne zna hoće li se moći privesti namjeni

Nikad u dom