Poprište filma jedna je od najstarijih prijestonica stare Evrope koju nalazimo u ruševinama svjetskog rata, okupiranu od savezničkih sila. Slavni grad Beč obezglavljen je i podijeljen kao plijen novih vlasti. Stari poredak je pokidan fizičkom silom, ideologija poražena - potrebno ju je nadomjestiti novom, dok gradom hodaju gladni, pobijeđeni, demoralisani ljudi. 

Na ulicama se zbijaju nacije, njihove državne sile komuniciraju, jedne su pored drugih i jedne nad drugim, kao pod staklenim zvonom, u nekom novostečenom eksperimentu. Ratna igra je odigrana, ali u ruševinama tinja bitka. Stranci su prisilno i neprirodno jedni pored drugih. Niko od likova nije u svom mjestu, ljudski habitat nije u ravnoteži, već u rasulu, svi su izmješteni, uključujući i lokalce koji bukvalno hodaju po srči. Vlada napetost, ozlojeđenosti i mogućnost težnji koje otvaraju potencijal nasilja.

U enciklopedijama ćemo pronaći sažetak radnje filma Treći čovjek, (Kerol Rid, 1949). Protagonista Holi Martins, američki pisac šund-romana na poziv prijatelja Harija Lajma dolazi u Beč, ali tamo saznaje da je Lajm poginuo u nesreći, a potom da je bio upetljan u mrežu crnoberzijanskih trgovaca penicilinom i hladnoratovskih zavjera i spletki. Po scenariju Grejema Grina i sa glumom Orsona Velsa, ovaj noar je uveličala i fotografija Roberta Kraskera, te muzika Antona Karasa. Ipak, ima nešto u dinamici likova, u odnosima i gotovo filozofskoj postavci filmskog narativa,  što ovaj klasik čini nezaboravnim iskustvom. Zato ne želim ni da prepričam osnovni zaplet, nego ovaj prikaz upravo ostavljam namjerno u lelujavom štimungu otkrivanja i zakulisnog obrta koji gledalac cijelo vrijeme očekuje. 

Taj osjećaj koji ne moramo nužno definisati, počinje stupanjem na scenu Martinsa, čovjeka koji dolazi na sahranu svog prijatelja. U sahranjenom gradu (jedinstvo mnoštva) jedan čovjek dolazi drugom na sahranu (jedinstvo jednog). Kroz dualitet (sahranjen grad-društvo - sahranjen čovjek) film od samog početka otvara pitanje dvojne prirode svijeta. Tek što je počelo, nešto je već završeno i odigrano. Kao da se sugeriše pitanje rekonstrukcije, rasvjetljavanja, najprije jedne sumnjive smrti, a potom u drugom dijelu filma, mnogo važnije, sudbine, bljeska i tragike jednog života. 

Lik koji nas vodi kroz film nije niko drugi nego pisac vesterna i lakih krimi romana, pomenuti Martins. On dolazi u svijet sazdan od jedne misteriozne smrti, jednog nestanka, čime ujedno stupa i na svoj ''poznati'' teren, gotovo literarno predodređen za zavjeru i intrigu. Taj i takav Holi Martins oličava pitanje ogledanja: 1. Na jednoj strani pisac, konstruktor svojih romana, naspram prividno slične stvarnosti filma misterije u kojoj je protagonist; 2. Stvarni život naspram svijeta literature, pozorišta i filma (radnja se barem u tri navrata smješta u pozorišnu salu, na književno veče i u bioskopsku salu). 

Prvi dio filma određen je Martinsovim (i našim) traganjem za odgovorom na pitanje šta se desilo. Ulazimo u svijet tajanstvenih aktera Lajmovog nestanka. Naglašeni su motivi jezičke barijere, pripadanja starom i novom svijetu, svijetu žitelja grada i pridošlica. Kad konačno saznamo o Lajmovoj lažnoj smrti, opet premalo o njemu samom možemo pouzdano reći. Lajm je nalik bljesku,  iako će njegov život biti centralna tačka filma. “Mogao je sve da popravi'', ''Hari je bio stvaran, a ne samo moj ljubavnik ili tvoj prijatelj'', kaže gospođa Šmit Martensu, tonom žene koja u ljubavni trokut povezuje dva muškarca.

Ključno prisustvo dešava se postepeno, kroz nagovještaje. Lajmov duh se namah javlja, a pojava nagovještava kroz lik dječaka odjevenog u crno. Dječak se triput ukazuje sa širokim, cerekavim osmjehom, zagonetno govori i na Martinsu nepoznatom njemačkom jeziku objavljuje Lajmovo prisustvo. Možda je sam dječak njegova personifikacija, ili simbolički reinkarniran Lajm. Dječak je Lajm u malom, a važna odlika Lajmovog lika i važan motiv filma jesu pitanja igre, životne autentičnosti i djetinjeg. No Lajm će do trenutka pojavljivanja postojati više kao objekt intrige, nagoviješten, prisutan tek kao zagonetka sopstvene smrti. Na scenu će ući kao malo ko u filmskoj istoriji. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1df8d04a-b565-425f-a955-18e1aa00ad02)

Zadržavajući nas u narativu hapšenja i obrta koncentrisanog oko Martinsovog istraživanja i susretanja sa šarolikim likovima Lajmovog  okruženja, reditelj će nas namjerno navoditi u smjeru misterije, sve dok ne postane očigledno da je misterija Lajmove smrti zapravo sporedna, samo dio Lajmovog tragičnog plesa. U trenutku kada se pojavi, sve što se dešavalo ranije već je duboko u sjeni.  

O mnogim sjenkama ovog filma bi se moralo ponešto reći. Radnja se uglavnom dešava noću, sa kratkim pauzama blagog olakšanja dnevnog svjetla. Scene su obasjane direktnim udarima ulične rasvjete. Stvarni izvor svjetla uvijek je artificijelan, neprirodno postavljen sasvim nisko, oštro prorijeđujući tamu pustih ulica. Ono što je osvijetljeno, osvijetljeno je oštro, a ono sto nije, gotovo je u potpunom mraku. Time ljudska figura u pokretu baca duge lelujave sjenke po fasadama. Pred nama su utvare: grad-utvara i čovjek-utvara. Bivši sjaj pustih trgova, statua, širokih prolaza u kontrastu sa apsurdnim razvalinama šuta urušenih zidova.

Sam trenutak Lajmovog pojavljivanja koincidira sa formiranjem veze između Martinsa i gospođe Šmit, čime se pojačava metafora trećeg čovjeka, koji tada postaje dio ljubavnog odnosa. Centralni lik filma svakako je Lajm, glavni ugao tog trougla, koji na ekranu neće provesti mnogo vremena. On ostaje više čovjek-koncept, čovjek-ideja, nego lik koji će se psihološki objasniti i istražiti. Njegova mala minutaža zapravo pojačava prisustvo. Pojavljuje se slučajno obasjan upaljenim, pa zatim odmah ugašenim svjetlom iz susjedstva. On se objavljuje, nalik utvari.

Zapravo slika postaje prvi put obasjana dnevnim svjetlom prilikom susreta dva glavna junaka kod ringišpila, što je jedna od ključnih scena cijelog filma. Na dnevnom svjetlu Lajm opstaje samo kroz dvije dimenzije: dimenziju dječijeg infantilnog svijeta igre i luna parka,  ili u visini pokretnog točka, dakle ''iznad''. 

Lajm šeretski prolazi pored pokretnih konjića, on i Martins sjedaju u kabinu točka, njihov je susret prostorno kondenzovan kabinom, a značenjski  infantilizovan povratkom u ''prošlo''. U toj regresiji kao da na kratko ponovo postaju prijatelji iz djetinjstva. Ali nema pomena o svetom prošlom, jer će Lajm svom drugu prijetiti smrću. Jasno se očituje kontradiktorna, dualna i enigmatična priroda ovog lika.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9e92c499-5b6b-4676-a092-7d2681cb29ac)

On govori o moralu, o dozvoljenom i zabranjenom, dobru i zlu, i da li zabranjeno nužno znači zlo. I čije zlo? I da li dozvoljeno koincidira i reflektuje dobro? Treći čovjek progovara o pojedinačnom zlu, zlom činu pojedinca, prirodi samodistanciranja zločina od samog sebe, od ''kolektivne kategorije'' svih, drugih, od moralnog suda.

Lajm kaže da ''niko više ne priča o ljudima, samo o narodu'', u množini, istovremeno upadajući u kontradiktornost nihilističkog stava u kome mu ''sa visine kabine točka'' ljudi izgledaju kao male bezvrijedne tačke. ''Da li ti je žao ako prestanu da se pomjeraju?'' 

Oličavajući životnu vatru i igru, Lajm je čovjek u crnom kaputu svog nedjela koji jednako ubjeljivo nosi obije svoje prirode. Svom prijatelju saopštava sudove o civilizaciji, demokratiji i tehnološkom društvu, pa kaže da je ''petsto godina demokratije dovelo samo do ''*cuckoo clock-a*''. Sve što je imao reći, kondenzovano je u tom susretu i posle toga neće više govoriti. Pažnja je opet na Martinsu, tj. na njegovim dilemama. Lajm će se samo još jedanput pojaviti kroz motiv djeteta, kada starac sa balonima priziva njegovo pojavljivanje. To je i posljednji put da se pojavljuje u svom dualnom karakteru: čovjek-dijete i čovjek u crnom.

Čini se kao da junak poput Lajma ne može postojati u sve tri simboličke ravni: pod zemljom, na zemlji i nad zemljom. Tri dimenzije za trećeg čovjeka. Na svjetlu dana on moze postojati samo u svijetu visine, u infantilnom kontekstu kabine luna parka, iznad drugih. Pod zemlju je prinuđen da bježi. U podzemlju je, ali ne nužno i u zlu. Prostor na zemlji ostavljen je drugim likovima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f291f4e-96c1-4e94-bf18-795758159c2c)

Posljednji Lajmov dodir slobode čujemo u huku vjetra koji struji iznad šahta kroz koji ne uspijeva da pobjegne.



O mnogim sjenkama ovog filma bi se moralo ponešto reći. Ono što je osvijetljeno, osvijetljeno je oštro, a ono sto nije, gotovo je u potpunom mraku

Treći čovjek i tri simboličke ravni