Tipičnoj viktorijanskoj ženi iz radničke klase znanost je bila strogo čuvan misterij; onodoban društveni stav prema ženama u znanosti možda najbolje predočuje izjava uvaženog harvardskog profesora Edwarda Clarkea koji je u svojoj knjizi napisao:
“Žensko tijelo može podnijeti samo ograničen broj istovremenih razvojnih zadataka – djevojke koje troše previše energije razvijajući um tijekom puberteta završit će s nerazvijenim ili bolesnim reproduktivnim sistemom.”
Srećom, Annie Jump Cannon nije bila tipična viktorijanska žena. Njena je priča blještav primjer plodnog roditeljskog odgoja.
Cannonina majka u svoju je kći ugradila znanstvenu znatiželju, vodivši ju kao djevojčicu na redovita promatranja noćnog zvjezdanog neba. Kad je Cannon odrasla u mladu ženu, umjesto u brak, roditelji su ju poslali na studij fizike i astronomije na Wellesley Collegeu. Njena strast da se dokaže kao jedna od nekolicine žena koje studiraju u cijeloj saveznoj državi Delaware odvela ju je do eksperimentacije na tada revolucionarnim rendgenskim zrakama i putovanja po velikim europskim univerzitetima.
Za to vrijeme, na Harvardskom sveučilištu zbivalo se nešto jedinstveno. Direktor fakultetskog opservatorija, Edward Pickering, razljutio se inkompetencijom jednog od svojih diplomskih studenata. Kako bi mu ukazao na njegovi nesposobnost, odlučio je zaposliti svoju sluškinju da radi njegov posao.
Ubrzo se ispostavilo da je njegova sluškinja – Williamina Fleming – nevjerojatna genijalka. Pickering se otad zakleo zapošljavati samo žene, i okupio kolektiv ‘Harvardovih Računarki‘ kako bi mu obrađivale stotine tisuća astronomskih podataka.
Međutim, iako progresivan, Pickering nije heroj ove priče. Računarkama je i dalje bio delegiran samo ‘tajnički’ dio posla, to jest mukotrpno razvrstavanje i klasifikacija mjerenja s aparature na kojoj su radili muškarci. Uz to, plaćao ih je samo 25 do 50 centa po satu, upola manje no što su se plaćali muškarci. Također, ove su marljive žene u javnosti prozvane “Pickeringovim haremom”, terminom po kojem su, na žalost, i danas poznate.
Najsjajnija zvijezda Harvardovih računarki bila je upravo Annie Jump Cannon. Priključivši se obradi podataka, vrlo je brzo zaključila kako je dotadašnji sistem katalogizacije nepraktičan i osmislila novi. Naime, Računarke su se bavile najranijim oblikom astrofotografije: dobivši snimke svake vidljive zvijezde na noćnom nebu, njihova je zadaća bila sortirati ih i kodirati poput knjiga u knjižnici.
Cannon je osmislila shemu katalogizacije po zvjezdanom spektru, dekompoziciji duginih boja koja nastaje kada zvjezdana svjetlost prođe kroz prizmu.
Takvi spektri pokazuju brojne tamne, tzv. apsorpcijske, linije koje izravno govore o materiji od koje je zvijezda izgrađena i o njenoj temperaturi. Podijelivši zvijezde u kategorije ovisno o broju i intenzitetu tih linija, Cannon je načinila klasifikaciju koju svaki astronom zna recitirati u snu: O,B,A,F,G,K,M,R,N,S. Nadjenula joj je i simpatičnu mnemotehniku, „Oh Be A Fine Girl, Kiss Me Right Now, Sweetie“.
Njena je klasifikacija od 1910. de facto astronomski standard, međutim nikad joj nije pripisan, te ostaje u literaturi zabilježena kao ‘harvardski standard’. OBAFGKM-klasifikacija najčešće se vidi na x-osi Hertzsprung-Russel dijagrama, koji pokazuje kako su najtoplije zvijezde (O,B) najčešće najmlađe, a najhladnije (K,M) najstarije.
Osim domišljatog rješavanja problema, Cannon je imala i drugu iznimnu vještinu: svojim oštrim vidom za života je katalogizirala čak 500,000 različitih zvjezdanih spektara, više nego ikoji živući čovjek. (Za probu, biste li mogli razlikovati 16 spektara s ove slike?)
Osim toga, imala je nevjerojatnu sposobnost upamtiti tisuće od njih, te bi na upit o bilo kojoj znala izvući točno njen dosje. Pažljivim gledanjem otkrila je 300 promjenjivih zvijezda, 5 supernova i jednu binarnu zvijezdu, postavši najcitiranija znanstvenica tog doba, s čak 200,000 citata.
Svojim neumornim i skromnim radom, Cannon je otvorila mjesto ženama u akademskoj zajednici. Štoviše, postala je zagrižena ambasadorica sufražetskog pokreta, davajući brojne govore u kojima se strastveno borila protiv prekoncepcija da se žene u astronomiji mogu baviti jedino astrologijom i pisanjem horoskopa. Radila je do 76. godine, za plaću od 25 centa, do svoje smrti.
Djelomičan razlog za njenu akademsku izvrsnost bila je njena cjeloživotna gotovo potpuna gluhoća – sama je tvrdila kako joj je tišina cijeli život pomagala da se usredotoči na rad. Iako mnogi tvrde da se zbog toga teško socijalizirala, to nije bila istina, barem ne na kraju njenog života, kad je uz pomoć moćnog slušnog aparata postala omiljena domaćica na večernjim zabavama u svojoj vili, nazvanoj ‘Zvjezdana koliba’. Kako kaže site Rejected Princesses, sve biografije ističu njenu gluhoću na prvom mjestu, ali ako ona nije dopustila da ju to definira, zašto bismo mi?
Pred kraj života i početak Drugog svjetskog rata, u jednom od svojih posljednjih intervjua, Cannon je lijepo sažela svoj svjetonazor:
“U ovim danima velike nesreće i nemira, dobro je imati nešto izvan našeg planeta, nešto dobro i daleko i utješno za uznemirene umove. Nek ljudi gledaju u zvijezde za utjehu.”