Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, Samjuel Vilson Fasel, mladić koji je tek završio koledž, zatekao se u Njujorku - sam, dezorijentisan, uplašen. Napisao je o svom iskustvu knjigu Mišić: ispovjesti jednog neuspjelog bodi-bildera, koja govori o njegovoj težnji da stvori utopijsko tijelo. Put kojim je krenuo, bodi-bilding, povezan je s mnogobrojnim postmodernim kulturnim aktivnostima koje su usmjerene na spoljašnji izgled, od izbora za mis do kozmetičke hirurgije.
U prvim decenijama XX vijeka bodi-bilding je bio na marginama američke kulture, nastrana razonoda u memljivim, ozloglašenim fiskulturnim salama; ali tokom posljednjih godina je oživio (poput tetoviranja) kao suštinska postmoderna popularna umjetnost koja prevazilazi klasu i pol. On je slikovito poprište za proučavanje mogućnosti potpunog preoblikovanja tijela u skladu s mračnim podsticajima utopijske želje.
Želja za lijepo oblikovanim tijelom, iako je sugeriše i neprestano nameće postmoderna reklama, više je od artefakta fantazije današnjice. Džordž Hersi u knjizi Evolucija očaravanja primjećuje da se, s biološkog stanovišta, seksualna selekcija zasniva na specifičnim odlikama jarke boje perja kod nekih mužjaka ptica, recimo, i tvrdi da je jedan od načina na koji pripadnici bilo koje vrste stiču genetsku prednost taj što uvećavaju te specifične osobine, kao što to čine mužjaci ptica čije je perje jačih boja. Uspješno uvećavanje postaje dio psihologije vrsta. Tako su veliki mišići kod muškaraca u nekom trenutku ljudske preistorije imali važnu ulogu u seksualnoj selekciji, pa čak i sada dobro izvajana muška tijela imaju značajnu ulogu u medijskom prikazivanju seksualne privlačnosti.
Faselovo svakodnevno vježbanje u fiskulturnoj sali (ako je Hersi u pravu) povezuje ga sa biokulturnom istorijom mnogo dublje nego što bi prosječan bilder to mogao da pomisli. Ironično je to što opsesivno vježbanje Faselu ne donosi seksualnu prednost, već poništavanje libida i umanjenu seksualnu sposobnost. Seksualni susret koji opisuje (s bodi-bilderkom) značajan je po tome što u njemu nema erotskog naboja. Mišić ne daje uputstvo za privlačenje seksualnih partnera, već opisuje kako se biologija i kultura prožimaju, u ovom slučaju, da bi izazvale stanje koje se ne razlikuje od bolesti.
ŽIVA GLINA
Eksplicitni motiv Faselovog uranjanja u potkulturu bodi-bildinga manje je bila seksualna želja a više strah. Nasilje gradskog života u Americi toliko ga je preplašilo, dok je hodao ulicama Njujorka, da je odlučio da se zaštiti bildujući mišiće. Ipak, imao je i manje eksplicitne motive. Njegovi roditelji su prošli kroz neprijatan razvod, raskidajući „ogorčeno i javno". Njemu su opsesivne navike i svakodnevna posvećenost bildovanju pružale bar neku vrstu kontrole usred dezorijentisanosti zbog iznenadnog rasturanja porodice. Vidljive promjene na tijelu, štaviše, postigle su upravo ono čemu se nadao: saradnici i nepoznati ljudi počeli su da se ophode prema njemu s oprezom i poštovanjem.
U njegovom smišljenom činu samokreacije vodič i uzor bila je knjiga koja se nalazi u središtu popularne kulture, Arnold: Obrazovanje bodi-bildera (1977), Arnolda Švarcenegera, koga su talenat, želja i snažni, razvijeni mišići preobrazili u Mister univerzuma (a zatim u bogatu filmsku zvijezdu, biznismena i međunarodno slavnu ličnost).
Švarceneger, ikona postmodernog tijela
Faselov četvorogodišnji tjelesni bildungsroman - osnovni zadatak bodi-bildera, piše on, jeste ponovno kreiranje sebe - prati njegovu sopstvenu transformaciju od plašljivog, nespretnog novajlije sa istočne obale u agresivnog, napumpanog, 120 kilograma teškog, po svim propisima upakovanog finaliste takmičenja za kalifornijsku titulu Mistera Zlatne doline.
Utopijski impuls skriven u njegovom bildovanju odražavaju i ogledala na preklop koja Faselu pomažu da odmjerava svoje napredovanje ka idealnoj formi, kao i redovna, zvanična takmičenja gdje sudije i publika preuzimaju ulogu onih koji pružaju odraz. Na ovim se takmičenjima ne mjeri snaga. U dokazivanju snage takmiče se dizači tegova, dok bodi-bilderi oblikuju svoje mišiće samo zato da bi ih pokazali. Kada bi bodi-bilderima pod kožu mogao da se ubrizga i pravilno rasporedi silikon, poslužio bi isto tako dobro kao i mišići. Cilj je vizuelna simetrija – uz izraženu i izuzetno razvijenu muskulaturu.
Ovaj cilj takođe može da odražava nejasne biološke porive: Debora Blum u knjizi Seks u mozgu navodi simetriju kao jednu od osobina koje po svoj prilici utiču na seksualni izbor kod ljudi. Neposredni scenario bodi-bildera, međutim, kulturološke je prirode. Tijelo postaje živa glina u koju treba utisnuti proporcije (ideal apolonske ljepote) direktno preuzete iz grčke skulpture.
TEATAR BOLA
Vrat, listovi i bicepsi moraju da budu identičnog obima. Pravila takmičenja zahtijevaju od bildera da oponašaju umjetnička djela koja slave skoro bogolika ljudska tijela, poput Herkula iz palate Farneze i Mikelanđelovog Davida. Fasel, u stvari, poslušno redizajnira svoje tijelo da bi podražavao klasičnu skulpturu, koju zatim pokreće (dok sudije gledaju a publika navija), savija i postavlja poze, uz pesmu Ajzaka Hejza „Shaft!" To je spoj muzike, pokreta i skulpture; tijelo kreira savršen postmoderan multimedijalan artefakt - u potpunosti stil i površina - miješajući svoje eklektične izvore bez korijena u kinetičkom audio-vizuelnom izvođenju dostojnom najteatralnijeg rok koncerta.
Kolaž Ričarda Hamiltona
Žestok fizički trening ima glavnu ulogu u umjetnosti bodi-bildera, a sam Fasel kaže da je napredovao brže od svojih partnera s treninga zbog izuzetno napornog režima vježbanja. „Niko drugi", piše, nije bio spreman da se podvrgne takvom bolu". Međutim, njegovo samonametnuto mučenje nije se zaustavljalo na uobičajenom četvoročasovnom treningu gdje je iz benča podizao 180 kilograma ili iz čučnja 225 kilograma. Fasela su neprekidno boljela leđa zbog velikih čvorova koji su nastali od injekcija steroida; intenzivne dijete eliminisale su iz tijela toliko masti da je i samo stajanje, bez uložaka za stopala, izazivalo strašne muke. Brinuo je zbog preranih smrti bildera i dizača tegova koji su iscrpljivali srce i jetru ljekovima za bildovanje mišića. O drugim bilderima govori kao o „bolesnima", a o pomami bildovanja širom svijeta kao o bolesti koja ima „razmjere epidemije".
Iako, na prvi pogled, koncept bolesti djeluje kao metafora, to je metafora koja se opasno približava činjenici, pa on ne oklijeva da svoje uranjanje u svijet bodi-bildinga, koji potpuno obuzima i troši čovjeka, odredi kao oblik patologije: „Propustio sam da uočim simptome svoje sopstvene bolesti". Na drugom mjestu navodi cijenu koju je platio za postizanje savršenog tijela: „degenerativni artritis, ciroza jetre, hipertenzija, oboljenje srca i mnoštvo problema povezanih s dugotrajnom upotrebom ljekova".
U suštini, u areni bodi-bildinga nije bitan bol koji bilderi trpe, tj njihov dodir s bolešću, patologijom i preranom smrću, već uloga samodiscipline u stvaranju iluzije zdravlja. Tijela usavršena za takmičenje, nauljena, napumpana ljekovima i tonirana bronzanom bojom, pružaju izgled zdravlja, ali samo izgled. Kada se Fasel pita zašto se osjeća strašno loše (i pored skoro božanskog izgleda tijela koji je postigao), njegov mentor za bodi-bilding, Vini, prostodušno ga podsjeća na prećutno pravilo: „Momčino, ovdje je važno da čovjek izgleda dobro, a ne da se osjeća dobro".
MRŽNJA PREMA SEBI
Skriveno značenje Faselove težnje ka utopijskom tijelu odnosi se na njegov pokušaj da izbegne unutrašnje mučenje. Utopijsko tijelo prikriva antiutopijski duh. Neodvojiva od potrage za idealnim oblikom jeste mučnina koju osjeća zbog svojih nedostataka. „Mrzio sam nesavršenstvo, slabost i ranjivost ljudske prirode", piše on, kao što sam mrzio i Adamovu jabučicu koja mi poskakuje ispod brade. Trud da se postigne fizičko savršenstvo poticao je iz odvratnosti prema sebi". Njegovi savršeni mišići, dakle, nisu samo štit od gradskog nasilja. Oni su pokušaj da se odagna ekstremna,,mržnja prema sebi", baš kao što je ekstremna disciplina potrebna da bi se oni formirali bila posredan oblik samomučenja, način „pročišćenja" sebe. Oni su služili i kao oružje za osvetu ocu i majci, čiji ga je razvod mnogo pogodio. Znao je da će bodi-bilding, kao izrazito antiintelektualna aktivnost, sigurno pogoditi i zapanjiti njegove roditelje, ljude iz akademskog svijeta. Otac ga se privremeno odrekao. Sala za vježbanje je tada pružala izolaciju od unutrašnjeg rastrojstva koje je odbijao da prizna: „mjesto na kome nisam morao da reagujem ili da išta osjećam"
Ovaj odnos između spoljašnjeg savršenstva i unutrašnjeg rastrojstva tema je kojoj se Fasel često vraća. Jedan od uzroka svog mučenja Fasel otkriva kada pokušava da objasni zašto je jedina žena koju je sebi dopustio da voli bila (bezbjedno) nedostupna, vjerena s drugim muškarcem. To je garantovalo određenu distancu s moje strane, razmišljao je.
„Pravu ljubavnu vezu između dvoje ljudi nikada nisam mogao da izdržim. U rijetkim trenucima u kojima sam to pokušavao, bol je bio nepodnošljiv“. Ovdje je ponovo bilderski ideal fizičkog savršenstva maskirao i poricao muke koje nisu bile fizičke prirode. Tako je utopijski ideal koji se nametao tijelu bio predodređen na neuspjeh - ne samo zato što se tijela uvijek bune, neminovno bole i stare već zato što je Fasel pokušao da razdvoji tijelo od uma i osjećanja, a to je u suštini nemoguće i uvijek je autodestruktivno.
Iz knjige Bolest i kultura u postmodernom dobu; obrada: Normalizuj