„Molim, pazite na moga Pola, naročito da ne nazebe. Nadam se da je ponio sa sobom svoj džemper. Još mu poručite, ako idete u Crnu Goru, neka Pol obavezno obiđe Lovćen i Cetinje. Tamo sam bila još prije onog rata. Kakve divlje planine, kako lijepi ljudi!“
Brižnog, majčinski toplog glasa, dok je boravila u pariskom hotelu „Anjilon" na Bulevaru Raspal, madam Nansi, majka jednog od najuticajnijih mislilaca prošlog stoljeća, Žan Pol Sartra (1905-1980), ovim riječima je prenijela svom sinu poruku, preko njegovog prijatelja Vladimira Dedijera (1914-1990), kod koga je Sartr tokom aprila 1968. godine boravio u kući na Bohinju, poslije jednonedjeljnog odmora u Dubrovniku.
Madam Nansi je još dodala da nikada u životu nije vidjela ljepših ljudi nego u Crnoj Gori, u kojoj je narod i tada živio kao u homerskim vremenima. Sartrovu majku je posebno impresionirao jedan isposnik, monah Cetinjskog manastira.
Sartrova majka umrla je januara 1969. a obaveze njenog sina spriječile su ga da za njenog života posjeti Crnu Goru. Dogodilo se to nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto iste godine, kada je Sartr po čevrti put posjetio Jugoslaviju, opet kao Dedijerov gost, zaštićen od ceremonijalnog cirkusa i protokolom nametnutih obaveza, u čijem znaku se odvijala njegova posjeta Jugoslaviji 1960. godine, kada ga je primio i Josip Broz Tito.
Poslije devet godina, Sartr je opet bio u Jugoslaviji. Bilo je ljeto 1969. a dvojica prijatelja su sate i dane provodili u razgovorima o istoriji Crne Gore, njenim ljudima i običajima. Onda su krenuli, zajedno sa Simon de Bovoar i Sartrovom poćerkom Arletom El-Kaim, ka Crnoj Gori i Cetinju.
Želja Sartrove majke, naravno, nije bila jedini, a još manje glavni razlog da se na taj put krene.
Sa Titom, posjeta iz 1960.
Još aprila 1969. godine jugoslovenski reditelj Fadil Hadžić latio se posla da za Jadran-film iz Zagreba, a na osnovu Dedijerovih knjiga, sačini dugometražni dokumentarni film Jugoslavija, zemlja jeretika. Kostur scenarija bio je već sačinjen. Obuhvatao je i osvjetljavao istoriju Jugoslavije iz ugla jeretika i buntovnka, od vremena srednjevjekovnih bogumila do studentske pobune 1968. godine. I sam buntovnik svoje vrste, Sartr je učešeće u ovom projektu prihvatio sa zadovoljstvom.
U mnogim razgovorima koje sam s njim vodio, Vladimir Dedijer se često podsjećao momenata iz rada na ovom projektu, zbog koga su on i Sartr mnogo vremena provodili u dugim raspravama. U njima je francuski pisac i filozof naročito insistirao na pitanju odnosa izmedu Tita kao buntovnika- državnika-buntovnika (protiv Staljina) i Milovana Dilasa kao buntovnika-državnika-buntovnika (protiv nove države koju je sam stvorio).
Ovakve diskusije trebalo je voditi i pred Hadžićevim kamerama, što Sartru i Dedijeru nije bilo teško. Od rasprave da li je bilo nekakvih veza između francuskih neomanihejaca Albižana i bosanskih bogumila, do pitanja unutražnjih protivrječnosti u zapadnoevropskim zemljama, kao i u zemljama tadašnjeg socijalističkog lagera, ili nijansiranog videnja odnosa Tita i Dilasa.
Snimanje je obavljeno u Radimlju, na terenima na kojima se nalaze neki od najljepših bogumilskih stećaka. Rad na filmu trebalo je da bude nastavljen, a do Dedijera je stigao glas da se neki od najviših jugoslovenskih rukovodilaca pitaju: šta bi rekao Sartr ako iz filma budu izbačeni djelovi o studentskom buntu 1968. i o Dilasu?
Rekao sam glasonošama, svjedočio mi je Dedijer, da će Sartr pristati ako mu prenesem traženje naših glavara, ali da će zahtijevati promjenu naziva filma. Umjesto Jugoslavija, zemlja jeretika da se film zove Zemlja moralnih kurvi.
Ovakav odgovor je otvorio vrata hladnih bunkera Jadran-filma za snimljeni materijal, za koji se nadati da poslije trideset godina, i svega što se u međuvremenu dogodilo, nije zanavijek uništen. Sartr se jako interesovao za pobunjeničku istoriju jugoslovenskih naroda, a novi podstrek tim interesovanjima dao je i studentski bunt 1968. godine. Sartrova neposredna interesovanja za Crnu Goru bila su potaknuta različitim motivima, mada ga je najviše interesovalo pitanje složene buntovničke ličnosti Milovana Dilasa. Kada se upoznao s Dedijerovom knjigom Sarajevo 1914, čiji je odlomak objavio krajem sedamdesetih godina u Les Temps Modernes, Sartr se uveliko zainteresovao za Gavrila Principa i druge pripadnike Mlade Bosne, kao i za misao crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša.
Simon de Bovoar i Sartr, 1929.
Bio je oduševljen riječima Vladimira Gaćinovića, jednog od vođa Mlade Bosne: „Očevi naši, tirani naši, stvorili su ovaj svijet po svome kalupu i sada nas siluju da u njemu živimo". Po Sartrovom mišljenju, ove riječi su pristajale i buntovnoj generaciji 1968. i ciljevima koje je sebi postavio tadašnji studentski pokret.
Jednako tako duboko su mu se dojmili Njegoševi stihovi „Nada nema pravo ni u koga/Do u Boga i u svoje ruke“ u kojima crnogorski vladika izvorište pobune protiv tirjanstva ne vidi jedino u božanskom pravu, već i u neposrednoj akciji pojedinca i naroda. A Dedijer mu je objašnjavao da na Balkanu nema manjeg naroda koji je kroz istoriju, u borbama protiv Otomanske imperije i protiv Napoleona, pokazivao takvu i toliku hrabrost kao Crnogorci. Tako je Sartra upoznao i s činjenicom da je Puškin bio zadivljen borbom Crnogoraca protiv Francuza, predvođenih vladikom i gospodarem Petrom I Petrovićem, između 1806. i 1813. godine. Tako je i nastala Puškinova pjesma Bonaparta i Crnogorci.
Sartr je, najvjerovatnije zahvaljujući biblioteci svoje majke, čitao i neke francuske putopisce koji su dolazili u Crnu Goru. Jedan od njih je opisivao kako su Crnogorci sjekli glave francuskim vojnicima, pa i jednom njihovom generalu. Sam francuski maršal Marmon je u jednom burnom razgovoru sa Petrom I iznio optužbu da su Crnogorci divlji i i nehumani. Vladika mu je odgovorio: "Crnogorci su od Francuza naučili ovaj varvarski običaj, s tom razlikom što oni sijeku glave svojim dušmanima, a nikada glave svojih vođa i zemljaka".
Makar i ne bilo tako, Sartr nije krio da mu se takav odgovor vladike Petra I dopao:
"Eto kako francuska istoriografija može da bude evropocentrična, Evropa hoće da čita lekcije svima u svijetu, a zaboravlja na svoje grijehe."
Kada je Dedijer htio da podigne biblioteku odmah ispod Bileća, kraj koga je Čepelica, rodno selo njegovog oca dr Jevta Dedijera (1879-1918), a s rijetkim knjigama na stranim jezicima iz naše istorije, Sartr se namjerio da za tu biblioteku daruje baš memoare maršala Marmona i putopis francuskog pukovnika Vijale de Somijera iz Crne Gore i Hercegovine. Na žalost, spomen-biblioteka koja je trebalo da bude ispunjena dragocjenim knjigama, od kojih mnoge ni do danas nisu poznate u ovdašnjoj nauci i javnosti, nikada nije podignuta. Ostvarenje projekta zabranila je tadašnja vlast u Sarajevu.
S mjesta na kome je trebalo da se nalazi to zdanje, pogledi Sartra i Dedijera bili su upereni oko šest kilometara dalje, ka Crnoj Gori, ka znamenitom bojištu Vučiji do. Naravno da je francuski filozof bio više nego impresioniran saznanjem da su u toj slavnoj bici jula 1876. godine crnogorski bataljoni posjekli više od 200 turskih oficira i oko četiri hiljade vojnika nizamlija redovne turske vojske, pod komandom Selim-paše.
Bio je to tek uvod. Velikog mislioca i borca za ljudska prava čiji su radikalni potezi, često i cinični dovodili do bijesa ne samo evropske buržuje, čekala su i druga iznenađenja tog ljeta 1969. godine.
Mala družina se u Crnu Goru uputila iz Dubrovnika, a na putu ka Cetinju prošli su kroz Boku Kotorsku. Prelijepi krajolik je učinio da se ozari čak i lice Simon de Bovoar, jedne osobene ličnosti koja je Dedijeru sve do tada izgledala kao "mašina za razmišljanje", bez smisla za humor. Kada je vidjela ružičastu boju rascvalog cvijeta badema, lice Simon de Bovoar na kome gotovo nikada nije bilo osmijeha odjednom se ozarilo posebnom toplinom koja će učiniti da Dedijer ono umnogome promijeni mišljenje.
Krenuli su i u obilazak bojišta iz Drugog svjetskog i ranijih ratova, u uvjerenju da će autentični tereni biti idealni za snimanje kasnije zabunkerisanog filma „Jugoslavija, zemlja jeretika".
Na putu od Podgorice (onda Titograda) do Cetinja zaustavili su se u selu Košćele. Kada smo tamo stigli, govorio mi je Dedijer u jednom razgovoru, pozvao sam se na svjedočenje mog ahbaba, legendarnog partizanskog generala Peka Dapčevića o početku ustanka u Crnoj Gori u julu 1941. godine. Pod njegovom komandom, gerilski odred u kome su bili seljaci iz okoline, vodjeni idejom oslobođenja od okupatora, uništio je jedan samostalni motorizovani bataljon italijanske divizije Mesina.
Oni su pohitali da pomognu slabom italijanskom garnizonu na Cetinju, ali su bili opkoljeni. Peko je komandovao svojim gerilcima da naprave zasjedu u obliku potkovice. Bataljon je upao u zasjedu, započela je osmočasovna borba. U njoj je ubijeno 70 italijanskih vojnika, više od sto ih je bilo ranjeno, gotovo 300 zarobljeno. Gerilski plijen je bio ogroman: četiri topa, 16 mitraljeza, šest minobacača i 30 kamiona. Podigao se tada sav narod, stari Crnogorci su dolazili s puškama i pitali „što i nas nijeste zvali da se bijemo za slobodu".
Ove moje riječi Sartr je slušao u velikom čudu, utoliko većem jer u istorijama Drugog svjetskog rata do tada nije naišao ni na kakav pomen ovih činjenica.
Tokom posjete Crnoj Gori, Žan Pol Sartra i Vladimira Dedijera primio je i tadašnji prvi čovjek Crne Gore Veljko Milatović, narodi heroj, koji je ostavio snažan utisak na Sartra. Milatović je potanko upoznao uvaženog gosta iz Francuske o ustanku crnogorskog naroda 13. jula 1941. godine. Onim što je čuo od Milatovića, Sartr je bio duboko impresioniran. Hitler je jula 1941. munjevito napredovao u ratu protiv Sovjetskog Saveza, sva okupirana Evropa drhtala je od straha. A u ustanku u Crnoj Gori ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno oko pet hiljada fašističkih vojnika. Hrabrost pokazanu u Drugom svjetskom ratu, saznao je i to Sartr, Crnogorci su platili visokom cijenom.
Od oko 417 hiljada stanovnika prije rata, do njegovog okončanja, izginulo ih je ili bilo strijeljano oko 40 hiljada. Tokom okupacije, Cma Gora je bila načičkana sa šest koncentracionin logora i 32 zatvora. U njima, kao i u internaciji, bilo je zatočeno oko 90 hiljada ljudi. Upoznao ga je Dedijer i s činjenicom da je od osamdesetak ratnih generala bilo 30 Crnogoraca, 29 Srba, 17 Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pet Slovenaca, jedan Makedonac i jedan Rus.
Moje shvatanje metodologije istorije, često mi je govorio Dedijer, jeste da istoričar treba da sumnja u sve istine, a naročito u sopstvene. A sve će istine jednom izaći na vidjelo. Ništa u istoriji nije samo sjaj, stalni pratilac toga sjaja je i bijeda. Tako je od faraonskih vremena do danas, pa to važi i za naše glavare, baš kao i za ovdašnja plemena i narode kroz istoriju.
Dedijer i Slobodan Kljakić
Zato su Sartr i Dedijer tokom pripremnih razgovora za Hadžićev film puno pažnje posvećivali kulturološkom elementu, položaju žene u crnogorskom društvu, etičkom kodeksu, krvnoj osveti, uticaju geografije na formiranje karaktera i drugim pitanjima. Ove probleme će, pozivajući se i na zaključke Jovana Cvijića, ponajbolje obraditi francuski pisac Fernan Brodel u svojoj knjizi Mediteran i mediteranski svijet, nedavno objavljenoj i kod nas...
Sudbina filma "Jugoslavija, zemlja jeretika", bila je zapečaćena, ali se Žan Pol Sartr crnogorskim temama i istoriji vratio još jednom.
Bilo je to u vrijeme kada je on slavio a Francuska obilježavala njegov 70. rođendan, 1975. godine. Ondašnji predsjednik Francuske Valeri Žiskar d'Esten. poručio je Sartru da bi bilo dobro da za drugi kanal državne televizije pripremi jednu veliku emisiju o sebi.
Umjesto toga, Sartr se latio posla da opiše sve velike revolucije i bune svog života, od ruske revolucije 1905. godine do studentskog bunta 1968. godine. Što se tiče Drugog svjetskog rata, smatrao je da njegovom u prikazu najznačajnije mjesto pripada pobuni crnogorskog naroda potiv fašizma 13. jula 1941. godine. Sartr je pozvao Dedijera u Pariz, da bi razradili scenario emisije. U prethodno poslatom pismu, Dedijer mu je predložio da poslije prikaza 13. jula bude sačinjena i paralela između Jugoslovenskog i francuskog pokreta otpora, kao i da se razmotri pitanje spontanosti i organizacije u pokretima otpora, jer je 13. juli bio tipičan primjer takvog ustanka. Sa suprugom Verom Dedijer je potom otputovao Pariz, gdje su on i Sartr, zajedno sa istoričarem francuske revolucije Alberom Sobulom, radili na nacrtu scenarija.
Ali sve je bilo uzalud. Jednom riječju, ova emisija do koje je Sartru bilo toliko stalo, kao i svim njegovim prijateljima koji su uložili toliko energije da to videnje 20. vijeka zaista bude sartrovsko, bila je zabranjena. Dogodilo se to pod pritiskom moćnog lobija francuske malograđanske buržoazije. Sasvim je jasno da je jedna takva jednostrana odluka, kojoj se morao prikloniti i sam predsjednik Francuske D'Esten, izazvala veliku buru u domaćoj javnosti. Otuda su nesrećnici francuske državne televizije, pritisnuti žestokim kritikama, pribjegli jednom mizernom objašnjenju - smislili su da ih je Sartrov projekat bacio u veliku trošak, pa oni, jadni, nemaju para da urade završnu realizaciju. Usput, tek toliko da se zna, toliko para je tih dana Sartr potrošio po francuskim bistroima darujući različite junake pariske kulturne scene u Bulevaru Sen Žermen.
Muzej street arta u Neuf-Brisachu
Sartr i Dedijer sreli su se posljednji put 19. novembra 1978. godine u Parizu, u Sartrovom novom stanu u Bulevaru Edgar Kine broj 29.
Tokom razgovora, dvojica prijatelja pričala su i o daljem radu na desetak godina ranije zamišljenom projektu enciklopedije jeretika. Već na početku saradnje dogovorili su se da jedan o drugom napišu odrednice, pa je Sartra interesovalo šta je do tada Dedijer pripremio. Kada je čuo da će odrednica ukazati i na neke njegove sitne strasti, Sartr je kroz smijeh zapitao o kojim je to strastima riječ.
„Gledao sam na Bohinju 1968. godine vaš pasoš, odgovorio je Dedijer. „Ja se u to nešto razumijem jer sam prije rata radio na falsifikovanju pasoša za naše druge revolucionare. Vi u Francuskoj imate pasoš u kome je unijeta i visina čovjeka. Ako se pogleda vaš pasoš prema svjetlosti, vidjeće se da ste vi na brojku O dodali jedan rep, tako da je ispalo da ste visoki ne 160 santimetara nego 169. Sartr se zarumenio."
A Dedijer ga je onda tješio da kod nas narod veli da se ljudi ne mjere pedljom nego pameću.
Dvojicu velikih buntovnika, saboraca iz Raselovog suda i prijatelja, vezivale su čvrsto i ovakve sitnice. Svakako su i one imale uticaja na Žan Pol Sartra da dublje pojmi i zavoli ljude ovih prostora.
Inače sigurno ne bi izgovorio sljedeće riječi: „Dinarski violentni tipovi puni su energije, vas spasavaju vaši seljački repovi u pantalonama, zato mislim da je budućnost vaša."
Članak je skraćena verzija temata "Sartr i Crna Gora" objavljenog u časopisu Montenegro Mobile Art, u Podgorici 2002. godine