Većina od nas mora da radi da bi preživjelo. Rad je zapravo suštinska ljudska aktivnost. Od kad postoji homo sapiens, a to je 200 do 300 hiljada godina, ljudi su veći dio vremena živjeli u grupama lovaca i sakupljača. Koncepcija "rada" nije im bila poznata. Članovi grupe učili bi zadatke dok bi starali. Važila je rodna podjela rada, pri čemu su dječaci učili određene zadatke, a djevojčice druge, iako to nije bilo uklesano u kamen. Na primjer, antropolozi su otkrili da su žene ponekad lovile kad je trebalo prevaliti velike razdaljine.
Zadaci poput izrade kanua značili su da moraš ovladati različitim vještinama, poput odabira i obaranja drveta, te oblikovanja čamca. Isto je važilo za svaki drugi posao. Čovjek bi naučio da rješava “podzadatke” kako bi mogao da stvori proizvod od početka do kraja (oružje, korpu, odjeću, čamac, alat). Rad nije bio nastojanje koje otuđuje, već intimni dio života. Radilo se uz kolektivne rituale, na primjer, grupa bi se okupila da izvede ceremoniju za uspješan lov. Po istom principu važila su i pravila za raspodjelu svega što se proizvede. Opšta jednakost bila je pravilo, s određenim izuzecima, poput trudnica koje bi dobijale više hrane. Svako ko bi tvrdio da mu pripada više od poštene raspodjele bio bi ismijan ili izopšten. Rad i distribucija plodova rada bili su kolektivne aktivnosti.
U modernim kapitalističkim društvima rad je nešto sasvim drugačije od gore opisanog. Zapravo, ne može biti više drugačije. Ako uzmemo samu riječ i pratimo njeno značenje u mnogim jezicima, doći ćemo do onoga što je novinar Jeremy Seabrook napisao u Gardijanu:
“Riječi koje kazuju rad u većini evropskih jezika nastale su da iskažu prisilu, mučenje, patnju i proganjanje. Francuska riječ travail (i španska trabajo), poput engleskog ekvivalenta, potiče od latinske trepaliare, što znači mučiti, nanositi patnju ili agoniju. Riječ peine, koja znači kazna ili kažnjavanje, takođe se koristi da označi teški rad, nešto što se postiže velikim naporom. Njemački pojam Arbeit sugeriše napor, teškoće i patnju; srodan je slovenskoj riječi rabota, iz koje Englezi (preko češkog, prim. ur) dobijaju "robot", riječ koja izvorno znači prisilni ili kmetovski rad.
Engleski izraz work dolazi od indoevropskog werg, preko grčkog ergon, što znači djelo ili aktivnost bez kažnjavajućih konotacija; i latinskog urgere, što znači pritisnuti, oboriti ili natjerati. Srodan je gotičkom wrikan, proganjati, i staroengleskom wrecan. Dakle, u riječi work nasilje je latentno i pojavljuje se u obliku wreak kad je riječ o o razaranju ili osveti. Izraz toil (rintati) potiče od starofrancuskog i znači raspravu ili spor, borbu i sukob."
Tako mi radimo a novac nam isplaćuju poslodavci, koji misle da je sve unutar radne satnice njihova svojina. Za mnoge zaposlene to znači da rade skoro cijeli dan, jer moraju biti dostupni u svako doba. Bez kontrole smo praćeni sve grubljim tehnološkim špijuniranjem. Ništa ne izrađujemo u cjelosti, niti pružamo potpunu uslugu, već smo zaduženi za mali dio ukupnog proizvodnog procesa. Naš rad je stresan, a plaćeni smo nedovoljno. Poslodavci nas vide kao trošak proizvodnje kojeg treba smanjiti, ali zato očekuju da naše zalaganje na poslu stalno raste.
U sakupljačkim i lovačkim društvima o kojima smo govorili, nije bilo eksploatacije jer nije postojala klasa ljudi koja je kontrolisala resurse za preživljavanje svih u zajednici. Tek u društvima koja su uslijedila formirala se mala izrabljivačka klasa koja je mogla prisiliti ljude da rade i proizvode višak za tu vladajuću grupu. Ipak, u društvima zasnovanim na eksploataciji prije kapitalizma, oni koji su radili znali su ko ih izrabljuje. Eksploatacija je bila bjelodana. U sistemima proizvodnje zasnovanim na ropstvu, robovi su znali ko su im gospodari. Vlasnici robova držali su ekonomsku i političku moć; nisu bili samo vlasnici plantaža, već su donosili i zakone. U feudalnim društvima, plemićki gospodari kontrolisali su široku zemlju, dok su seljaci (kmetovi) radili na svojim malim parcelama. Za parcelu su plaćali najam u naturi (dio onoga što su proizveli) i radili na odvojenim njivama za gospodara. Poznavali su identitet svojih gospodara i znali su da je zakon na imanju (gospodarevom posjedu) potekao od istih tih plemića. Eksploatacija je bila očigledna u svakom džaku žita koje su kmetovi dali feudalcu, u svakom satu rada na njegovoj zemlji.
Sa kapitalizmom, eksploatatorska suština sistema sakrivena je činjenicom da kupujemo i prodajemo na tržištu. Kupujemo majicu, plaćamo je gotovinom, kreditnom karticom, ili čak pametnim telefonom. Ne znamo ko je napravio majicu ili pod kojim uslovima. Tržište deluje kao zavjesa koja krije proizvodnju majice. Isto tako prodajemo svoj rad.
Prijavili smo se i prihvatili ponudu za posao, što nam izgleda kao fer razmjena. Vidimo, na primjer da nastavnici u tom i tom kraju ostvaruju određenu prosječnu platu. Naš budući poslodavac kaže da je to trenutna plata, i mi je prihvatamo. Čini se da je to oblik jedne poštene transakcije. Na kraju krajeva, tržište kaže da je plata baš takva za sve nastavnike na rečenom području. Niko ne preuzima odgovornost za to. Kada počnemo s poslom, možda osjećamo da nešto nije u redu, da bismo nekako morali više zarađivati a manje se mučiti. Ali ne znamo šta se tačno dešava. Stoga je ključno da osoba koja želi da bude branitelj radničke klase zna kako ekonomski sistem funkcioniše.
Prvo se zamisli nad rođenim životom. Recimo da si nezaposlen, ili na margini, ili si što bi se reklo „sam svoj gazda“, tezgaroš, ili slično... Šta misliš zašto je tebe tako zapalo? Batali da okrivljuješ sebe. Čak i tokom Velike depresije u SAD ljudi su bili skloni da krive sebe. Ali kad je postalo očigledno da postoje milioni sličnih sudbina, postalo je jasno da u društvu djeluju neke druge sile. Koje bi to sile mogle biti? Ako možeš, pronađi ljude slične sebi i otvorite temu - šta se dogodilo, zašto živim ovako?
Članak je dio šireg intervjua, priređen i opremljen redakcijski