Postoje mnoge ispričane ali i brojne prešućene povijesti, poznate i manje poznate genealogije i arheologije prava na pobačaj. Povijesti se i višestruko množe ukoliko istovremeno govorimo o pregledu konzervativnih pristupa ovome pravu ili o progresivnim verzijama priče prema kojima ćemo, uostalom, i uštimati temu i ton ovoga teksta.
U vrlo zgusnutom i grubom binarnom presijeku progresivnijih pristupa mogli bismo pravo na pobačaj podijeliti na one koji inzistiraju na metafizičkom principu "prava na izbor" i one koji razmatraju ovo pravo isključivo u dodiru s materijalnim i socijalnim okolnostima koje uvjetuju njegovu realizaciju.
Potonji nas materijalistički pristupi i empirija podsjećaju da je "pravo na izbor" tek privid slobode izbora, gotovo pa ispražnjeni označitelj ukoliko ga ne ispunimo sadržajem i ne istaknemo njegov supstancijalno klasni smisao.
Drugim riječima i konkretnije, koliko političke, zdravstvene i pravedne snage i smisla ima apstraktno pravo na pobačaj npr. danas u Hrvatskoj ukoliko ono nije opće-primjenjivo, ukoliko ga se ne može realizirati jer njegova usluga nije besplatna, sigurna i javno-dostupna bez dodatnih pojašnjenja zahtjeva, svakodnevno u našim gradovima i našim bolnicama? Baš zato, ne smijemo ni na trenutak smetnuti s uma: materijalizam je algebra prava na pobačaj.
KAPITALISTIČKO TIJELO
Tijela su historijsko-materijalističke situacije u koja se upisuju određene uloge, dominacije, vrijednosti, zakoni, hijerarhije, simboli, otkloni i norme. Za grčkog filozofa Platona tijelo je "zatvor duše", za francuskog filozofa Renéa Descartesa ono je "protežna tvar" nasuprot duši kao "mislećoj tvari", za engleskog filozofa Thomasa Hobbesa tijelo je semiotička oznaka za ono što ispunjava prostor ili mjesto.
Crtež Janka Domsica
Tijelo je sjecište vlastite snage i potreba. I više od toga, filozofija Karla Marxa kritički ističe da tijelo nosi potencijale radne snage, pa mu društveni odnosi dodjeljuju vrijednost i cijenu. Egzistencijalistička filozofija Mauricea Merleau-Pontya ističe kako se čovjek realizira kao tjelesno biće i kroz svijet drugih, a feministički egzistencijalizam Simone de Beauvoir poručuje da je tijelo povijesna zamisao, tijelo nije tek biologija. U epistemološkom ubojstvu subjekta Michela Foucaulta tijelo je biopolitička jedinica populacijskog izračuna. Ono je prema potrebi i jezik birokracije, tijelo ovog i onog odbora, kao i jezik politike, glasačko ili neko drugo političko tijelo.
Tijela su i vidljivi signali ispravnog, poželjnog, zdravog, elitnog, bezvrijednog, lijepog, požudnog, beznačajnog, dobnog. Na neki način, tijela su vitalne enciklopedije ili arhivi u kretanju. Čak i kada su sa smanjenom pokretljivosti, ona su svjedoci vremena koji nam mnogo govore o tome što se od tijela očekuje u određenom historijskom trenutku kako bi efikasno i bez greške doprinijela političkoj ekonomiji glavnog toka pa tako i načinima kako se utvrđuje i proizvodi rod.
Ono što nam se možda danas čini potpuno nevjerojatnim jest da je najteža i najnemilosrdnija eksploatacija ženskih tijela započela tek s kapitalizmom (negdje od sredine 15. stoljeća nadalje). Dakle, ne u tzv. "mračnom srednjem vijeku" kako nam to obično serviraju mitologije koje konfabuliraju o feudalističkim eksploatacijama prije kapitalizma.
Psaltir Luttrell, XIV vijek, Engleska
Tako, primjerice, u feudalizmu je kućanstvo bilo i mjesto proizvodnje, rekli bismo "radno mjesto", i u njemu se rutinski (uglavnom ženski) svakodnevni rad poput kuhanja, pranja odjeće, čišćenja i brige o drugima cijenio baš kao i svaki drugi.
Rani prijelaz iz feudalističkog načina proizvodnje na kapitalistički obilježen je brutalnim procesima specijalizacije rada i rodne podjele rada, snažnim razdvajanjem kućanskog života i javnog radnog mjesta, gubitkom običajnih komunalnih prava, pojavom privatnog vlasništva i monogamne nuklearne obitelji. To je prijelomna točka u kojoj se po prvi puta u povijesti na ženska tijela počelo gledati kao na neku vrstu "uloga". Ona su otada istovremeno produktivna i reproduktivna. Ženska su tijela "korisna" i "nešto znače" (da se poslužimo riječima američke filozofkinje Judith Butler) samo ako su zdrava, pokorna, u stanju proizvoditi višak vrijednosti, ako su cis, normativna, heteroseksualna, ako požrtvovno brinu o domu te ako rađaju.
Tek s kapitalizmom počinju i prve rigorozne kontrole ženskih tijela i biološke reprodukcije, progon "vještica" koje su odbijale biti isključivo majke i pokorna tijela. Talijanska marksistička feministkinja Silvia Federici spominje kako je u 16. st. po prvi puta u povijesti pravno formuliran i fenomen "reproduktivnog zločina", kada je počelo strogo kažnjavanje kontracepcije i pobačaja. Situacija je odlazila toliko daleko da su u to vrijeme u Njemačkoj i Francuskoj primalje (babice) obavljale posao "državnih uhoda”, čiji se zadatak sastojao u tome da prijavljuju žene kod kojih bi primijetile znakove laktacije.
Naime, morao se znati status majke, doji li i taji li rođenje djeteta. Jedna od posljedica takvih politika odnosi se na progon velikog broja žena, što je dovelo i do toga da je tijekom 16. i 17. stoljeća više žena bilo pogubljeno zbog "čedomorstva" nego zbog bilo kojeg drugog "zločina".
KULT SMRTI
Pravo na pobačaj jedno je od najmlađih i najfragilnijih prava na Zapadu. Staro je jedva četrdesetak-pedesetak godina, s iznimkom boljševičke Rusije u kojoj su žene ovo pravo izborile još 20-ih godina prošloga stoljeća. Međutim, i tamo gdje je ovo pravo izboreno, ono zapravo nikada nije u stanju trajne garancije jer je uvijek ograničeno najrazličitijim limitacijama, ovisno koju zemlju razmatramo. Njime se uvijek licitira, ono je otvoreno, njime se politički trguje i po potrebi ga se ukida. Kao ilustraciju ovih tendencija, izdvojit ću tek nekolicinu recentnijih primjera.
Nakon što je Poljska nedavno uvela gotovo potpunu zabranu pobačaja, liječnici u ovoj zemlji sada moraju voditi "registar trudnoća", policijski bilježiti sve podatke o trudnoći, uključujući sva prošla ili trenutna oboljenja trudnica, njihove posjete liječniku, terapije, tretmane i slično. Posrijedi je potpuno utapanje u kult smrti, a to znači rađanje pod svaku cijenu, pa i cijenu života. Na snazi je prisila da se moraju rađati teško izlječiva, uopće neizlječiva pa čak i mrtva djeca.
Ilustracija, Oreofe Morakinyo
Ne treba posebno isticati činjenicu da se mnoge europske zemlje ugledaju na Poljsku, Mađarska je prati u stopu, uvodeći i novo pravilo koje propisuje ženama da prije pobačaja moraju slušati otkucaje srca fetusa (da se razumijemo, "otkucaji srca" uopće nisu otkucaji srca, zvukove stvara ultrazvučni aparat), Irska od referenduma iz 2018. pleše po rubu, u Italiji preko 67 posto liječnika odbija raditi pobačaj pozivajući se na prigovor savjesti, i taj je fenomen uskraćivanja zdravstvene skrbi uz klerikalizaciju ginekološke struke sve masovnija pojava u zemljama gdje je pobačaj legalan.
Podsjetimo se i primjera Malte u kojoj je pobačaj u potpunosti zabranjen, čak i u slučajevima silovanja, incesta, fetalnih abnormalnosti ili ugroženosti zdravlja majke. Kao što rekoh, zabrana prava na pobačaj zbiljsko je utjelovljenje kulta smrti.
Izdvojimo i aktualni američki slučaj. Nakon punih pedeset godina, Vrhovni sud poništio je jednu od globalno najpoznatijih sudskih presuda Roe protiv Wadea iz 1973. godine koja je jamčila Amerikankama pravo na pobačaj. Međutim, ovdje se ne radi tek o američkom događaju. Ovaj politički akt treba sagledavati u kontekstu europskih primjera koje sam netom spomenula, ali jednako tako uzeti u obzir i globalni jug, primjerice Latinsku Ameriku i Afriku, gdje izrazito jake konzervativne američke organizacije i evangeličke denominacije u političkom i sub-političkom polju sustavno i uspješno rade na ukidanju ženskih reproduktivnih prava.
Instalacija, Piotr Uklański
Kada pogledamo ovu sliku svijeta i političku klimu kojom je obilježena, možemo bez imalo sklonosti za metaforu reći da živimo u epohi prave konzervativne kontrarevolucije. Izmiče li Hrvatska ovom duhu vremena?
REFERENDUMSKO PROLJEĆE
Ne možemo reći da europski val svakovrsnih restrikcija prava na izbor i odluka američkoga Vrhovnog suda direktno utječu na Hrvatsku, ali nema sumnje da ove političke tendencije ocrtavaju specifičan smjer kretnja koji Hrvatska vrlo uzorno prati.
Nema novog zakona na pomolu ali je zato institucija prigovora savjesti tijekom zadnjih desetak godina u Hrvatskoj toliko osnažila da možemo s punim samopouzdanjem govoriti o nedostupnosti zakonom zajamčenog prava na pobačaj na zahtjev žena.
Očigledno, pravo na pobačaj nije tek pitanje apstraktne slobode izbora ili ideološkog raspoloženja, već prvoklasno materijalno pitanje iz reda javno-zdravstvenog registra.
Ispred hrvatskog Sabora, 2017. foto: fah
Jedini način da Hrvatska izbjegne globalni kontrarevolucionarni trend sustavne restrikcije i ukidanja prava na pobačaj jest osiguravanje javno dostupnog i sigurnog pobačaja u cijelosti pokrivenog iz sredstava HZZO-a, vraćanje prava na pobačaj u Ustav kako bi se ono uslijed permanentnih udara osnažilo, ukidanje priziva savjesti u javnim bolnicama i ljekarnama, na što godinama upozoravam, destigmatiziranje prakse pobačaja jer se ne radi ni o kakvoj traumi ili teškom medicinskom postupku kako se to obično manipulativno sugerira.
Podsjetimo se, pravo na pobačaj na zahtjev jedina je liječnička praksa koja se sustavno ne provodi u Hrvatskoj. Govorimo o višestrukoj diskriminaciji žena. Tamo gdje sustav u krizi svakodnevno ukida radna, socijalna, uopće materijalna prava, tu se uvijek i po definiciji istovremeno guše i reproduktivna prava. Na proljeće nas u Hrvatskoj možda čeka i referendum o vraćanju prava na pobačaj u Ustav. Ako doista voda dođe do grla, o tom referendumu najkraće: izborit ćemo ga i vidimo se na ulicama!
Izvorno objavljeno u štampanom izdanju časopisa Res Publica