Ovih dana odvijanja velikosrpskog „zlatnog doba“, slavljenja lažnih idola i vlažnih klerofašističkih želja za starom-novom „sabornošću“, opet me je štošta, možda preciznije nego ikada pre, vratilo sećanju na etapu miloševićevske pomahnitale strahovlade. Zlokobnost i malovalentnost paradržavnog nasilja raste onako kako se uvećava kolektivni i pojedinačni otpor, nemir i nepristajanje.
Pretnje ne jenjavaju, uz dodatne, sve bizarnije ostrvljivanje nad građanima i studentima koji protestuju, zahtevajući krivičnu odgovornost zbog poslednjih smrtnih slučajeva pri padu „renovirane“ nadstrešnice. To je samo jedna u nizu korupcionaških „afera“ režima, koja je ovog puta udarila previše blizu, poput bolnog paroksizma. Podsetivši da nijedno mesto više nije sigurno ni bezbedno, da se nema gde stati, predahnuti, niti trajno zakloniti.
Gaulajter tako, poslednjih dana, preti nekakvom opskurnom paravojnom jedinicom „rojalista“(!), što sve više podseća na sliku i priliku pomahnitalog satrapa ogrezlog u kult krvi i tla, koji se ne libi da podseti na svoje „izvorne“ korene, poduhvate i afilijacije. Nalik je to bunkerisanoj nacističkoj zveri, koja u poslednjem krvavom činu, ne preza ni od upotrebe paravojnih jedinica. Zazivajući „Kobre“, kojim preti i istovremeno teši da ih ne želi da pošalje na ulice, mada bi oni mogli da „razbacaju“ studente (sic!), maltene kao lanjski sneg. Ta otvorena pretnja, kao neslana šala, izlizala se vremenom. Potrošila se i otrcala, kao svakodnevna bizarnost. Kao petparačka logika barabskog Oca, koji će, kao čuveni Đura iz Balkanskog špijuna, onaj mitski lik koji nam je svima izgleda šio današnju košulju i sudbinu, izgleda „oprostiti što nas je tukao“.
Uranja tako vlastodržački ego i u tek zarečene zavete u krvi, bar po poslednjem televizijskoj izjavi, koje liči na delirični, tribalni fantazam. Mrtav je ozbiljan, i trezan, pri tom. Da neko ne pomisli da je neuračunljiv, jer ta neuračunljivost u slučaju krvoprolića, vodila bi mu se kao otežavajuća okolnost, budući da je izrečena u, štobisereklo, prime time-u, pri punoj odgovornosti.
Uostalom, nije li se apsolutni vladar germanskog folka, kako se njegov varvaski podvig, na njegove oči urušavao, poželeo da se osveti upravo Narodu koji je sve godine vladavine uzdizao kao superiornu rasu? Svakako da sličnost postoji, mada je šteta ovog puta, manjih razmera za svet i komšiluk, na sreću. Ili mi se tako priviđa.
Vlastordžačka tanatomahija, nakon što je gotovo sve razorila, čezne tako ovih dana za novim narodom, kao što čezne i za nekim drugačijim studentima. Svi joj još uvek duguju nešto, a ta vrsta duga je nenadoknadiva, zjapi kao ponor fašističkog nihilizma, koji guta sve pred sobom, i ište uvek nove žrtve paljenice.
Po rečima zvaničnog, mafijaškog advokata vladajuće postrojbe, Vladimira Đukanovića, „deca su državno vlasništvo“. Nameće se zaključak da tu „decu“, onu koja protestuju tražeći prava na otete im živote i budućnost, treba bar pohapsiti. Učiniti im uslugu, za njihovo dobro, i lišiti ih slobode. A i budućnosti. Ako je država majka a nije maćeha. Ili ih, ako baš nastave previše da se jogune, zameniti nekom drugom decom, koja bi bila bolja, poslušnija, ropski odanija. Bogu Ocu i vladaru. Na čast i ponos ovakve silne i moćne, državotvorne klike, superiorne u sopstvenoj mahnitosti.
Ispoljavanja banditske logike i istrajnosti kleptokratske garniture, nekako su posebno naglašenu, otvoreno ubilačku formu dobile baš u nedeljama nemog ali jasnog protesta na cestama, petnaestominutnog zaustavljanja saobraćaja zbog korupcijskog zločina. Na stvarnu smrt konkretnih ljudi odgovara se otvorenom agresijom partijskih trabanata i bandita, svih tih porodičnih, poštenih i radnih ljudi, koji ne bi ni mrava zgazili, a koji se ničim izazvano zatiču kolima na cesti, trube, prete, uleću u masu.
U ovoj etapi građanskih protesta, međutim, konačno se, neprocesuiranim delima, pridružuju optužnice koje ispisuju sami građani, preuzimajući sve više aktivnu, participativnu ulogu. Kao da se politika vraća tamo gde konačno i pripada, u okrilje sve većeg otpora solidarnih pojedinaca, studenatskih plenuma i zajedničkog odlučivanja. Borba tek predstoji, ali kao da je načinjen prvi pravi korak od sto milja. Učinjeno, makar i koracima početnika, niče skoro fantomsi. Kao trasa puta koja niče u trenutku kad se konačno iskorači u zamišljenom smeru.
Čini se da evidencija sve učestalijih smrti, zahvaljujući organizovanom, solidarnom odgovoru studenata i građana, prvi put, nakon toliko godina, izlazi izvan okvira morbidne pseudoevidencije režimskih medija. Ta bilansa konačno odbija da bude imenovana jezikom „afera“, „skandala“, „užasa“ i ostalih ukidajućih i ništećih, jezičkih pokrivalica, eufemizama. Jezikom još uvek diktirajuće doksologije. Reč je o životima koji počinju da se opiru i trzaju, ispod decenijskih nanosa kreča i šuta, hijerarhije smrti i umiranja, kulta dvoličnosti „umiranja“ i „stradanja“.
Otuda simbol krvave otvorene šake, dovoljno jaka i jasna poruka po sebi, kojoj nije potrebna dodatna interpretacija. Otvorena šaka stoga nije predaja, jer sobom nosi izvesno sećanje na onaj davni simbol stisnute pesnice. Takođe, studentskog, pa potom i opšte-građanskog otpora zlu vlasnih, i vladavini zlih. Jednostavno, čini se da se i sav bes izjalovio, otrcao, pa ga je potrebno ponovo osvestiti, izvesti na pozornicu. Prikupiti se nakon godina nemog, ili pak glasnog trpljenja, sveprisutne mržnje, propagandne netrpeljivosti, nataložene isključivosti. Studenti sada isključuju glas nenadležnih, vraćaju nenadložnog u okvire iz kojih je davno iskočio, poput strašila na federe. Nisi nadležan – stoga ćuti, jasno i glasno ilustruje jedna od parola.
Savez načinjen u novcu i krvi, drugo ime za stanje trajne korumpiranosti, povlači sa sobom manifestacije svakodnevne okrutnosti, uživanja u iživljavanju nad onima koji izlaze iz neposredne zone interesa. Taj fatalni savez, nalik na gvozdeni stisak, rađa želju da se „neprijatelj“ isleđuje i vreba na svakom koraku. Koruptivna zaslepljenost, uverenje da se može i sme sve još više i „još jače“, da je dapače poželjno ispuniti sve što korumpiranom umu padne na pamet, podrazumeva uživljavanje u sliku sveta u kojoj su svi drugi sumnjivi i suvišni. Pa i neposredni saradnici.
Vladajuća nekrologija međutim doziva, ovaj put, prvu iskru otpora fantazmima „rojalističke vlasti“ i „aristokratske krvi“. Uostalom, nijedan tiranin, naročito kad bi poveravao u mit o sopstvenoj nepotkupljivosti i nevinosti, nije mogao da trajno ukloni krv sa sopstvenih ruku, da prostim opsenarstvom spere zakonitost vraćanja na mesto zločina.
Zločin istrajava upravo u tom simboličnom, makbetovskom činu pranja ruku, koje nikako ne postaju zadovoljavajuće prozirne i nevine. Neizbrisiva, neuklonjiva krivica uvek progoni podsvest vladajućih paranoika i ubica. Shodno tome, dokazi „nevinosti“ nikako se ne mogu konačno pribaviti, ma koliko se dugo opstruirala pravda i prolongiralo tvrdokorno stanje nekažnjivosti. Dokazi niču jer se ne mogu trajno zadržati „mehanizmima“ opstruiranja zarobljenog sudstva i potkupljenih sudija. Mizernim metodama držanja predmeta u „tajnim fiokama“, „večno“ u „predistražnom postupku“, pod velom „državne tajne“. Jer ono što je sada tajno postaće jednom javno.
I satrapi biraju sopstvenu sudbinu, hteli to ili ne. Svi ti konvertiti zapravo samo poslušno nastavljaju u krv ogrezlo geslo onoga koji je doslovno sprovodio u praksu zločinačku maksimu: „nema tragova, nema ni zločina“. Fascikle će ipak na kraju prolajati, dokazi sami izroniti. Kao što je, iz dubina reke, već jednom izronio kamion sa telima ubijenih.
Čin pranja ruku biće potajno je ispunjenje „plana“ da se bude otkriven, uhvaćen u zločinu kao poslednjem utočištu, mišjoj klopki u koju se uvek iznova hvata figura „kralja“. Šteta što neke posledice dolaze uvek već dockan, za milione stradalih.