Mi ovdje živimo u zemlji eutanazije. U našem je aktualnom društvenom eksperimentu, s nevjerojatnim uspjesima, postignuto to da je ovdje nama svima sve svejedno. Jednako i kao što nas apsolutno boli briga za ono što se događa uokolo nas, u svijetu, tako nas, tom istom mjerom oguglalog, samoživog ravnodušja, boli briga i za ono što se događa u vlastitom dvorištu.
Mogu se događati tko zna kakve sve afere u javnom i društveno političkom životu – u ozbiljnim društvenim uređenjima nezamislive, smjesta podvrgnute strogim kaznama i opozivima s javnih funkcija onih koji su za njih odgovorni – naš narod za takve događaje boli lijevo uho i desna potkoljenica.
Drugim riječima – nema potrebe da se išta mijenja, jer je uvijek bilo i bit će sve jednako – a uvijek se preko pleća običnoga svijeta, koji evo, od te dugoročne savinutosti, već uvelike eutanaziran, skoro da više i ne diše – spava, ali nekim čudnim snom, bez naročita izgleda da se ikada probudi.
Odakle, kako, kada i zašto se pojavila ova priča? Tko će ga znati? Jedno se čini izvjesnim – mi ovdje obilujemo primjerima takozvane visoko uznapredovale teledirigirane svijesti. Sve je to posljedica dugoročnog i prekomjernog buljenja u TV prijemnike, a sada, po najnovijem, i u kompjutere.
Odatle naš mozak prima fantastične informacije, koje ga čine nevjerojatno pasivnim, apatičnim i frustriranim. Mi te informacije gutamo za doručak, ručak i večeru, katkada i umjesto voćnih međuobroka, i onda s njima, i uz pomoć njih vjerujemo kako idemo nekud dalje, umišljamo da držimo korak sa svojim vremenom, kojemu evo već jašemo na plećima potežući ga za uzde, ravno u svijetlu budućnost.
Međutim, i u stvari, ne idemo mi baš nikuda dalje, jer kako bi se s tako djelotvornom filozofijom i principima moglo ići ikuda naprijed, već mi stojimo i ukopavamo se na istome mjestu, na koje smo dospjeli tako što smo prije toga hodali dugo i debelo unatrag.
To nam sve omogućava naša visoko eutanazirana, teledirigirana svijest, kojom ovdje razvijamo specifičnu vrst napredne, originalne balkansko – mediteransko – srednjoevropske umjetne inteligencije, koja misli, vjeruje i djeluje onako kako joj se teledirigirano poruči i kaže.
U tome je poslu ta svijest uvijek besprijekorna, savršeno japanski točna, upravo bez greške. Jer naša samosvijest zapravo se izgubila, zalutala i dezorijentirala – ali ne zbog toga jer smo mi žrtve tako podlih, prijetvornih i lukavih, koristoljubivih za neke, a isposničkih i siromaških za one druge okolnosti, već stoga jer smo mi sami odabrali, pristali, podržali i nadalje podržavamo svojim odlukama i odabirima, svojim postupcima i tumačenjima, da tome tako bude, vjerujući da je tako za nas osobno najbolje – najbezbolnije i najprofitabilnije – biti eutanaziran, živjeti uspješno u doživotnoj kolektivnoj eutanaziji.