Malo je tačaka u prostoru i vremenu gdje su radnička prava tako nasilno gažena kao što je to bio slučaj u Americi s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka.
Radničke pobune i klasni nemiri ipak su sistemski potisnuti iz kolektivne memorije američkog glavnog toka, što je bio dug proces. Jedan od zanimljivih poteza u tom pravcu povukao je davno zaboravljeni predsjednik Klivlend kad je 1894. ukinuo Prvi maj zbog povezanosti sa masakrom na Hejmarketu. Propisan je državni praznik rada, The Labor day, koji se svakog prvog ponedjeljka septembra uzdravlje slavi do danas.
Ono što je ipak ostalo od starih dana jesu epske priče o borbi američkih radnika, o klasnom jedinstvu rudara raznih nacija, među kojima su svoju ulogu odigrali i Crnogorci. Iseljenici iz Crne Gore, zajedno sa ostalim Jugoslovenima, bili su oni koji će kasnije imati važan udio u osnivanju sindikata United steel workers i tako postaviti temelje radničkom pokretu u novom svijetu.
STIGLI MONTENIGERSI
Ipak, nije tako izgledalo u početku, naročito u rudarskom okrugu Mesabi u Minesoti. Na sjeveru države, u snijegu i gladi, namučeni Crnogorci dovedeni su bukvalno da budu štrajkbreheri u gradiću Hibing. Kompanija Oliver mining dovela je nekoliko stotina Crnogoraca da rade za minimum, kako bi ugušila štrajk koji su finski rudari već bili pokrenuli.
Crnogorci su radili budzašto, pa je štrajk propao. Ali to nije sve, Crnogorci su brzo izbili na zao glas kao slabi radnici, prgavi došljaci skloni konfliktu, koje su pogrdno prozvali Montenigerima.
Mesabi okrug, foto: Kongresna biblioteka,
Ostao je zapisan slučaj o kome piše istoričar Pol Lubotina, kad su Crnogorci iskoristili požar u obližnjem gradu Čisholmu, da krenu u lov na blago i popljačkaju sve što se imalo uzeti. Kad je uslijedio odgovor vlasti, navodno je devedeset crnogorskih radnika uhapšeno, a sve opljačkane vrijednosti vraćene. Ovu nemilu epizodu istoričari povezuju sa hajdučkim mentalitetom i istorijom plemenskih otimanja koje kod Crnogoraca nije moglo biti izbrisano preko noći.
RADNIČKO JEDINSTVO
Godine su prolazile i radnici hrvatskog, srpskog, crnogorskog i makedonskog porijekla počeli su da shvataju igru i odgovaraju na nove okolnosti. Čuveni sindikat Industrijski radnici svijeta (IWW) dolazi u rudarski okrug Mesabi i začinje prve internacionalne grupe, pokreće skupove na kojima su se Finci, Italijani, i Južni Sloveni mogli sporazumijeti i okupiti oko zajedničkog cilja.
Minesota, 1905, foto: Kongresna biblioteka
Već 1908. godine jedan radnik „slovenskog porijekla“ u pismu kaže da su zloupotrebljeni kao štrajkbreheri i da više nikad neće nasjesti. Do 1916. godine Crnogorci koji nisu otišli kući da se bore u ratovima bili su spremni da daju svoj doprinos radničkom pokretu.
Tako je bilo i sa porodicom koja u spisima ostaje upisana kao Mosonovic, ali za pretpostaviti je da je riječ o porodici Mašanović. Tako ćemo ih zvati u nastavku priče. Biće to jedna od najslavnijih radničkih priča američkog kontinenta, a Mašanovići će u njoj igrati važnu ulogu.
15.000 ŠTRAJKAČA
Grad Bivabik dobio je ime po lokalnom indijanskom dijalektu na kome čudno pišu riječ gvožđe - biwabiko-nabik-wan. Danas je to varoš od nepunih hiljadu stanovnika sa golf terenima i skijalištem. Ali u vrijeme kad su Filip i Milica Mašanović u Bivabiku držali pansion, bio je to grad rudara, prvi u Americi koji će imati dvije željezničke pruge, grad sasvim naslonjen na otvorene rudokope i imigrantsku radnu snagu.
Borba radnika u Mesabi okrugu ostala je primjer udruživanja i efikasnog djelovanja
Kad su IWW sindikalci, popularni Wobblies počeli da se organizuju, a u okrug stigle ozbiljne face poput italijanskog anarhiste Freska, lokalne vlasti i kompanije htjele su samo jedno - da izazovu incident i strpaju ih u zatvor, kako bi ubili svaku ideju o štrajku.
Mašanovići su bili poznati kao podržavaoci štrajka koji će od 40 radnika ubrzo narasti na 15.000 štrajkača i u istoriji ostati poznat pod imenom Štrajk rudara Minesote. Bila je to jedna od najvećih organizovanih radničkih akcija, naročito značajna jer je IWW uspio da okupi rudare različitih nacija.
KO JE PUCAO?
Šta se tačno desilo u pansionu Mašanovića teško je znati, ali 3. jula 1916. tamo su banuli tabadžije-kriminalci koji su radili za rudarsku kompaniju i izigravali vlast. Jedan od njih Nik Dilon bio je naročito opak nasilnik, bivši izbacivač iz bordela. U društvu nekog Džona Majrona i još par bezbjednjaka, Dilon je banuo i bez dokaza i naloga optužio domaćine da krše zakon o prohibiciji alkohola zbog čega domaćin Filip mora biti uhapšen.
Milica i Filip Mašanović
Tuča je počela kad je Milica Mašanović razmijenila par riječi sa Dilonom. U kasnijim izjavama Milica je ispričala kako je nasilje počelo, o čemu Geri Kaunonen piše u knjizi „Flames of discontent“ (University of Minnesota Press, 2017).
Dilon je stajao blizu vrata spavaće sobe, a ja sam ušla u spavaću da uzmem Filipove cipele. Nik Dilon je tada viknuo 'Ope', na šta sam ja pitala šta to 'ope' znači, samo idem po cipele za svog muža.
Onda me je Nik Dilon uhvatio i bacio u spavaću sobu pravo na moju bebu. Da (moj stariji) dječak nije slučajno bio tamo, ja bih pala svom silinom na bebu i ubila je. Pljuvala sam krv tri dana nakon toga. Rekla sam Niku da izađe iz kuće i tjerala ga. Izašla sam za njim, kad me je jedan sa toljagom udario po glavi. Onda su momci ušli u kućaui udarali toljagama Filipa i goste pansiona. Nik Dilon je počeo da puca iz dvorišta…
Nije se moglo lako utvrditi ko je ubio Dilona i Džona Majrona koji je upucan s leđa dok je udarao Džoa Orlandića. Stradao je još i prodavac sode koji se tu zatekao u nevrijeme. U kući su još bili i Džo Nikić, te čovjek potpisan kao Džo Hercegovinić. Ukućani su uhapšeni iako nikome nije dokazan posjed oružja. Jedini koji je priznao da je pucao bio je bezbjednjak unajmljen od strane kompanije. U opštem meteži i rikošetu teško je bilo dokazati ko je pucao, ali vlasti su učinile nešto nečuveno i krenule korak dalje.
HISTERIJA I PARANOJA
Obračun kod Mašanovića učinio je da vlasti uhapse vođe sindikata koji su organizovali radnike, iako su u vrijeme pucnjave bili miljama udaljeni. U optužnici je rečeno kako su Karlo Treska, Sem Skarler i Džon Šmit radnike savjetovali da se uzdrže svakog otpora osim kad brane svoju kuću i život. Ta instrukrukcija protumačena je kao inspiracja za ubistvo prvog reda za šta su sindikalni aktivisti zajedno sa ostalima optuženi.
Istorijski spisi ne stavljaju akcenat na to šta se desilo sa Mašanovićima, ali ono što je sigurno, štrajk je propao, kao i optužnica prema sindikalcima koje prosto nije bila utemeljena u zdravoj pameti.
Borba radnika u Mesabi okrugu ostala je primjer udruživanja i efikasnog djelovanja na koje su nadležni mogli da odgovore samo najgorom silom. Mnogo poznatiji Masakr u Ladlou, i mnogi protesti širom SAD djelovi su američke istorije skrajnuti do zaborava koji je pospješila i nova realnost Prvog svjetskog rata.
Zanimljivo je da su sindikalisti u malim sredinama poput Minesote zapravo optuživani da rade za Njemce. Antinjemačka histerija koja je vladala tih godina zapravo je bila opravdanje da se uguši internacionala i jedinstvo radnika svih nacija.
NOVA BORBA
Što je začeto oružjem plaćenih kriminalaca, to je nastavljeno zakonskim uredbama i spregom države i krupnog kapitala koje je kulminirala brisanjem ljevice iz kolektivne svijesti prosječnog Amerikanca. Nakon turbulentnog perioda poslije Drugog svjetskog rata i mekartizma, serije atentana šezdesetih godina, nije se mnogo čekalo do Reganove ere kad će borci i sindikalisti biti sasvim zbrisani u novoj hiperrealnosti berzanskog, a potom i digitalnog kapitalizma.
Ipak, u danima kad se skladištari Amazona dižu za svoja prava, kad se prekarni radnici udružuju u više američkih korporativnih lanaca, nije na odmet podsjetiti na crvenu liniju američke prošlosti.
Proleteri svih zemalja, u strašnim isparenjima rudokopa okruga Mesabi hrabro su se borili za bitku koja je na kraju morala biti izgubljena. Ipak, neznani junaci poput Mašanovića, gledaju sa starih slika očima ponosnih i probuđenih ljudi, koji zaslužuju poštovanje boraca za radnička prava današnjice.