Razvoj masovnog turizma svugdje u svijetu, a pogotovo na Mediteranu, uticao je na izgradnju hotela, rizorta i srodne infrastrukture. Ipak, taj razvoj obično briše ono što se naziva “autentičnim” primorskim pejzažem. Ne treba biti vidovit pa naslutiti da se lažne najave o brisanju Kotora sa Unesco liste ipak mogu obistiniti. Dugo se pričalo o devastaciji tzv. bafer zone, kompleksu u Kostanjici koji je odsjekao dio brda, Verigama 65, objektu tvrde gradnje na ostacima otomanske arhitekture. Porto Montenegro i Porto Novi nikli su van bafer zone pa se nije digla velika prašina, tim prije što se govorilo o radnim mjestima za čistače bazena, spremačice, konobare i radnike u fensi restoranima i još “fensijim” buticima. U te butike, ipak, od domicilnih stanovnika uglavnom može pristupiti tek domicilna prodavčica.
Ne obazirući se pretjerano, makar ne u ovom tekstu, na istorijat tih područja, samo ću podsjetiti da je Porto Montenegro izgrađen na mjestu austrougarskog Arsenala, drugog te vrste na Istočnoj jadranskoj obali nakon Pule, dok je Porto Novi bivša vojna zona, prethodno otomansko pa mletačko strateško područje, sa naznakama postojanja rimske vile maritime, nedaleko od potonulog grada Stoli, smješteno u drugom najužem tjesnacu Boke Kotorske.
Kad se tim građevinama prilazi, bilo s kopna, bilo s mora, čini se da se radi o ex novo kompleksima - čijom se gradnjom satrao svaki trag prethodnog ljudskog rada i uopšte postojanja na tim mjestima. Kažem, zanemarimo sve te megalomanske komplekse, i optužbe da su proizvod jedne prevaziđene politike, kriminala, pranja novca, ulaska stranog kapitala i “ugrađivanja” domicilnih glavaša. Nemoguće je pak ne primijetiti da se taj trend ponavlja na identičan način i nakon promjerne vlasti, te da nijedna institucija ne diže glas, pa sve opet prolazi ispod radara.
Ovaj tekst ima za cilj sumiranje pregleda štampe vezane za izgradnju kompleksa Bigova Bay, te arhivske građe i arheoloških nalaza iz zaliva Trašte u kom se nalazi Bigova. Lušticu Bay ćemo ostaviti po strani, kamen temeljac za golf terene koje je bivši premijer Dritan Abazović entuzijastično postavio ljetos, kao da je od djetinjstva igrao ovaj sport ciljajući na svih 18 rupa. Zanemarimo i devastaciju špilja- prirodnog staništa Sredozemne medvjedice, jedne od ugroženijih vrsta sisara na Mediteranu, “ranjenog” pejzaža, erozije koja slijedi kad se ukloni makja sa kraškog zemljišta...
Kažem, nećemo insistirati na svakom elitnom rizortu u “netaknutoj” prirodi i divljoj ljepoti, jer mnogi bi se izgubili u ovom tekstu. Ono što možemo uzeti kao moto prije nego uđemo u detaljniju studiju slučaja, jeste da u divljoj ljepoti divlja želja za moći, u raznim oblicima i simbolima od kojih je arhitektura najuočljivija.
Zaliv Trašte, dakle, smješten je na poluostrvu Luštica. Danas je to luksuzna destinacija poznata najprije po Luštica Bay kompleksu, dok je nekad to bila po “Plavim horizontima”. Jedan je od sigurnijih zaliva istočnog Jadrana, prije Boke Kotorske, dolazeći od Otrantskih vrata. No sve donedavno ovu uvalu niko nije povezivao sa antičkom ili srednjevjekovnom lukom ili pristaništem. Nedavno otkriće pre-moderne lađe sugeriše novi značaj.
Ovaj zaliv preko Grbaljskog polja povezuje “otvoreno” more i Boku, što je bilo od posebnog značaja u periodu kad je Herceg Novi bio pod otomanskom dominacijom, a ulazak u zaliv nije bio siguran. Naziv “porto” na mletačkim kartama ne znači nužno da je ovo pristanište imalo izgrađene lučke objekte. U svakom slučaju, geografska pozicija, geomorfološke karakteristike uvale (pješčano dno), nedavni pronalazak pre-moderne lađe, izvlačenje na obalu lađa manje nosivosti koje se praktikuje i danas, ukazuje na značaj pristaništa od najstarijih vremena.
Projekat Bigova bay, render
Mayer, arheolog koji je 1930-ih godina istraživao Grbaljsko polje i okolinu, smatrao je da je antički Acruvium mogao biti smjesten u Bigovi, što je zaključio na osnovu pokretnih nalaza (amfora i druge keramike), te arhitektonskih ostataka (zidova prostorija od kojih su neki bili očuvani do visine od metra). U jednom od okolnih polja pronađeni su djelovi kanala prekrivenog tegulama, što ukazuje na postojanje sistema za odvod vode. U kasnijim sondažnim istraživanjima nađeni su arhitektonski ostaci (pod ukrašen mozaikom, obojeni zidovi) koji bi mogli ukazivati na postojanje rimske maritimne vile.
Uzimajući u obzir ove nalaze, može se pretpostaviti da je u Bigovi postojalo naselje još u rimsko doba. Radi li se o Acruvium-u, nekom drugom naselju, ili “samo” kompleksu maritimne vile, bez sistematskih arheoloških istraživanja nije moguće tvrditi. Tokom podvodnog rekognosciranja Centra za arheologiju i konzervaciju 2017. godine dokumentovana je velika količina ulomaka amfora i keramike u jugoistočnom dijelu bigovskog zaliva. Na temelju ovih nalaza može se pretpostaviti da je uvala korištena kao sidrište. Mnogi od ovih nalaza su objavljeni i predstavljeni na naučnim skupovima, što znači da su bili dostupni državnim institucijama koje štite kulturna dobra i odobravaju gradnju. Ali kako se kod nas slabo čita, još slabije zna, a najbolje manipuliše, bez uzimanja u obzir ovog bogatog arheološkog lokaliteta, u novembru 2022. potpisan je ugovor za izgradnju vodovoda, struje i optike za Donji Grbalj, dok je u maju ove godine objavljena vijest o izgradnji kompleksa Bigova Bay.
Ukupna vrijednost projekta je oko 400 miliona eura. Budući da je potpisan ugovor između Vlade i investitora Al Najjab, 2024. godine će se pristupiti izgradnji cjelokupne infrastrukture za ovo područje. Istovremeno će se voditi pregovori s najprestižnijim operaterima za hotele i restorane koji će biti dio projekta, kako se navodi u saopštenju, dok je premijer Dritan Abazović vijest podijelio i na svojoj Facebook stranici objavljujući model idejnog rješenja.
Istaknuto je i da se planirani kompleks u potpunosti uklapa u “environment”, zadovoljava kriterijume zaštite životne sredine i ne narušava predio i kulturnu baštinu. Iz saopštenja nije baš jasno šta je to “kulturna baština”, niti kako će se luksuzne vile uklopiti u mediteransku makiju, a da je ne naruše prostor i ne izazovu eroziju (što se dogodilo i u slučaju Luštica Bay-a). Ono što se zna, jedan od dva hotela imaće 478 kreveta što ukazuje da ta građevina neće biti minimalističkog karaktera... Vile će se rasporediit na cijelom poluostrvu koje zatvara zaliv Bigove, a Bigova Bay biće najveća turistička investicija u Crnoj Gori, ranije poznata kao dio međunarodne afere Hypo Banka.
Bigova, foto: Jelena Čelebić
Narušavanje izvornog ambijenta Luštice nažalost ne završava primjerima iz zaliva Trašte. Projekat “Monterose” još jedan je primjer, nešto sjevernije, ka ulazu u Bokokotorski zaliv. Zbog nekih nesuglasica izmedju države, opštine, te kuvajtskih investitora, projekat trenutno stagnira. U timu za pregovore s investitorom, između ostalih, bila je uključena i Uprava za zaštitu kulturnih dobara (koja je dala saglasnost za gradnju bez obzira na istorijski značaj Rosa- pristanište, carina). U saopštenjima za javnost navodi se da je država već potrošila 300 hiljada eura za projektnu dokumentaciju i gradnju komunalne infrastrukture, te su nedavno započeli novi pregovori s kuvajtskom kraljevskom porodicom.
Treba napomenuti da su do sada svi pomenuti Porto i Bay projekti izgradjeni na mjestima od arheološkog značaja bez ijednog sistematskog podvodnog arheološkog rekognosciranja, bez sistematskog kopnenog istraživanja, bez uzimanja u obzir arheoloških nalaza, te publikacija o tim lokalitetima.
Globalizacija i kapitalističke ideje dovele su do gubitka prvobitnog primorskog kulturnog pejzaža Boke Kotorske u novim načinima gradnje stambenih četvrti i odmarališta. Gubitak izvornosti vodi nas ka generičkom mediteranskom pejzažu koji se formira umjetno i brzo. Na taj način brišu se dosadašnje forme i zatrpavaju drevne strukture. Mediteran je ujedinjen, ali ne onako kako je to bio u antici i Srednjem vijeku, pomorskom trgovinom, prometom ljudi, roba i ideja. Slika novog Mediterana, makar onih djelova u kojima ne bjesni rat, odavno se svela na obrise rogobatnih arhitektonskih ostvarenja koja su primjer konzumerističkog načina življenja i potreba turizma.
Braudel je smatrao da ne postoji jedinstveno Mediteransko more, već mnogo mora unutar kojih ljudi djeluju. Čvrste granice na Mediteranu (između kopna i mora, obalnih područja i njihovog zaleđa) ne postoje, ali uprkos tome postoje brojne razlike između regija koje ga čine. Gubimo li te razlike brzim razvojem turizma i njegovih potreba? Je li postojao neki drugi način razvoja turizma, ili je u zemlji kao što je Crna Gora to bio jedini način za ekonomski razvoj kroz “upliv” stranog kapitala? Zašto je dozvoljena bezuslovna gradnja u obalnim područjima, gradnja kojoj nisu prethodila arheloška istraživanja i kad će se prekinuti ova praksa? Sve su to pitanja na koja bi trebalo da odgovore institucije za zaštitu kulturne baštine. Pod uslovom da počnu da se miješaju u svoj posao.