U Lalićevom romanu Ratna sreća prvenstveno se obavlja prevrednovanje tradicije na kojoj počiva crnogorski kolektivni identitet kako bi se ovaj partikularni identitet prilagodio ideologemu „bratstva i jedinstva“ i ugradio u kolektivno multinacionalno jugoslovenstvo.
Slično kao u Selimovićevoj „Tvrđavi“, kolorit lokalnog hronotopa i naročito jezičke osobenosti uzeti su za vrhunskog identitarno obilježje rodoljubivih potenci. Otuda se u romanu leksika koja se odnosi na lokalne toponime, naprimjer „Malinov do, Žuta ploča, Zlatovac, Vilinovac, Jagodovi laz, Lisičar, Crveni bor, Biljurovo, Grozničavac“, uzdiže do pjesničkog znaka koji je, kako stoji u romanu, ne „samo pjesma no i slika u bojama, s mitovima iz biljnog svijeta i vilinskog“.
Pogled prema mitskoj prošlosti, koji se u romanu kroz sjećanja preprliće sa referencama na period pred Drugi svjetski rat, osim što je na pojedinim mjestima estetizovan, pretežno je ipak karnevalizacijom resemantizovan. U skladu sa načelima socijalističkog prosvijećenog apsolutizma prevrednovani su ljubavni, porodični, plemenski, društveni i nacionalni odnosi. Stoga pripovjedač i primjećuje kako ga otac vodi na londže staraca da bi se pohvalio svojim sinom, ili da majka hoće da ga oženi kako bi „izvodila folklorne manevre u složenim svadbarskim običajima“.
Na kritičan način se prate i politički osjetljivi događaji vezani za sukob srbocentrične univerzitetske omladine sa crnogorskim knjazom Nikolom. U roman su ugrađeni istorijski dokumenti koji se odnose na proglase u štampi, sudske procese, bombaške afere, prisilne emigracije, torturu i nasilje.
Međutim, složeni politički momenat ne posmatra se jednostrano, tendenciozno, pristrasno ili istrgnuto iz konteksta, već se ovaj dio prošlosti nastoji kroz umjetničku obradu istorizovati sa pozicije novog društveno-ideološkog poretka.
Iako se problematizuje autoritarna figura kralja Nikole, sa vremenske distance i iz socijalističke ideološke perspektive, ipak mu se priznaju neke zasluge. Isto tako, primjećuje se da je u datim istorijskim okolnostima nesporazum bio neminovan budući da sukobljene strane jedna drugoj nisu ni mogle da ponude sredstva nužna za realnu politiku:
„I zaista da smo donijeli išta više osim prazne priče o „veličanstvenoj zajedničkoj srpskoj zgradi“ i o balkanskoj konfederaciji, lakše bismo se sporazumjeli sa starim knjazom, iako je bio autokrat i grabljivac i iskrivljen profesionalno kao svi monarsi koji dugo izdrže – pa bi naša istorija odonda tekla s manje mržnje i leleka, tamničara i dželata. Ono što mu njemu bilo potrebno – kapitala, ili vještine da ga privuče, te da se stvori neki začetak industrije, da budžet bar malo uravnoteži i zaustavi iseljevanja – mi mu nijesmo mogli dati; ono što smo mu mogli ponuditi – sanjarije i planove za sjedinjavanje balkanskih, panonskih, jugoslovenskih golotrba na njegovu štetu – on je tu pjesmu već bio lansirao prije no smo se mi rodili.“
U romanu se spomenutoj ideji „sjedinjavanja jugoslovenskih golotrba“ koja zauzima središnje mjesto očito pristupa sa pozicija realne politike i sa ciljem prevrednovanja. Pripovjedač iznosi kako je svaka generacija obuzeta nekom novom utopijom: „osobođenje, proširenje oslobođenog, ujedinjenje, socijalna pravda, proleterska revolucija, Španija, Češka, Kolonije – te mu za lični život ne ostane ni da dahne. Nema kad mladić da se zaljubi (...) Nema pravo da se obraduje (...), ni da se zanese čime svojim – samo opštim“.
Ovakav stav prema južnoslovenskom narativu može se donekle shvatiti kao kritika ideologizovanog društva, jer nije, riječima Wachtela, po mjeri normalne liberalne države. Međutim, u najvećoj mjeri navedeni odlomak, ali i čitav roman, funkcionišu kao pokušaj da se problematično političko mjesto u okviru multinacionalnog jugoslovenstva istrgne od taloga idealizacije koji se nakupio tokom političke borbe kroz srbocentičnu i multikulturalnu fazu jugoslovenstva, kako bi se ideja o južnoslovenskoj uzajamnosti izmjestila u okvir interesa, pragmatike i realne politike za čije praktikante se postavljala socijalitička vlast.
Ako se Lalićev roman redukuje isključivo na njegove ideološke efekte, onda se može reći da roman u svojoj suštini predstavlja osvajanje tradicije od strane socijalističkog idioma.
Njegoš i partizani, grafika Antona Lukatelija
Na sličan način se u skladu sa vrijednostima socijalističkog diskursa vodilo računa da se ostali partikularni etnikumi iz sastava multinacionalnog jugoslovenstva predstave u skladu sa ideologemom „bratstva i jedinstva“. U romanu se zato složeni istorijski kontekst u Dubrovniku s početka 20. vijeka, u okviru koga su kolale različite identitetske varijante proizašle iz različitih političkih programa ujedinjenja, persiflažom takođe rasterućuje od političke osjetljivosti. Pripovjedač i centralna svijest romana za vrijeme svog boravka u ovom gradu primjećuje da podjele nisu važile samo za njegov plemenski zavičaj, nego su snašle i jednu razvijenu sredinu:
„(...) a glavno je da sam i u Dubrovniku naišao na plemena i podjelu. Drukčija plemena, no u Crnoj Gori, bez bratstava, tako davno razbratstvljena te izgleda da se tu za bratstva nije ni znalo – Srbi pravoslavci, Srbi katolici, Hrvati, Talijani i talijanaši... Drukčija su im i nadmetanja – ne kao na Cetinju, no kulturna: jedni otvorili „štionicu“, drugi odma da ne zakasne napravili „čitaonicu“, treći opet „štionicu“, četvrti onda nešto slično.“
Kako stoji u odlomku, politički sukobi su i muziku podijelili na tri dijela: „hrvatsku, srpsku i talijanskih autonomaša“ pošto „muzika u Dubrovniku, a i drugdje na Balkanu, ima druge namjene u nacionalnoj borbi – ne da uspavljuje, no da budi!“ . Nasuprot stavljanju muzike i opšte kulture u svrhe političkih i nacionalnih borbi pripovjedač je ponudio svoju viziju doživljaja muzike:
„Za mene su njeni časovi bili praznik i lebdenje, odmor od cjepidlačke oštrine riječi i stvarnosti: slatko i tužno i spokojno obamirem slušajući kako nevidljiv neko ravnopravno i bezbrižno razgovara s isto tako nevidljivom velikom vječnošću, i pri tome zaboravljam gdje sam i ko sam, pomiješan s plavetnilom u kojem se gase zvuci kao zvijezde u svitanje.“
Iako se navedeni doživljaj muzike glavnog junaka i centralne svijesti romana Peja Grujovića čini kao kritika uplitanja politike u oblast umjetnosti, ne treba gubiti iz vida da je tretiranje kulture kao autonomnog entiteta dio strategije tada vladajuće ideologije. Insistiranje na novodnom esencijalizovanom i univeralizovanom karakteru umjetnosti neodvojivo je od poetike socijalističkog estetizma. Dakle, na sličan način kako je politička avangarda sebe predstavljala kao praktikanta realne politike, isto tako je kulturna avangarda apsolutizovala umjetničku autonomiju. Čini se otuda da je ispravnije ovakav govor posmatrati kao odraz vladajućeg pogleda na svijet.
Na svom putovanju u Zagreb pripovjedač Pejo, a ujedno i središnja fokalizatorska svijest, ponovo nailazi na nacionalne sukobe, međutim, i ovdje se vodilo računa da se u njihovom tumačenju isključi vjerski i nacionalni identitet kao neposredni razlog podjela. Umjesto toga, sukobljavanje se pripisivalo interesima trgovačke buržoazije, ili „austrijskim i madžarskim vlastima“ koja „nije bez udjela u ovome, iako se pravi luda“. Očigledno da se uzroci nacionalnih i vjerskih raskola pronalaze u prvom redu u klasnim razlikama, ali i u zaostaloj svijesti koja se formirala usljed stalne borbe za goli opstanak. I na osnovu insistiranja na klasnoj podjeli kao jedinom stvarnom antagonizmu u temelju društva može se reći da je Lalićev roman blizak poetici socijalističkog estetizma.
U romanu je, pored Pejovog gledišta o državotvornim polemikama Južnih Slovena, iznijet i pogled beogradskog profesora rimske književnosti koji je takođe, kako je Pejo zapazio, bolovao od „jugoslovenske muke“, koja ga je tjerala da prevodi latinske spise o pobunama ilirskih plemena protiv rimskih osvajača ne bi li iz daleke prošlosti izvukao nauk za savremenike. Profesor je problem oko konstituisanje prve jugoslovenske forme državnosti vidio kao „jednačinu s više nepoznatih“ kako se i naziva jedno poglavlje romana:
„Nevolja je što ima previše ujedinitelja. Htio bi to tvoj Nikola sa sinovima, a i ovaj ovdje s Nikolinim unucima. Hoće to i Franjo s njegovim generalima, među kojima ima Srba i Hrvata, ima Ličana, Kranjaca, Jaca, Deriopa i derača... Uopšte je kod nas sloboda problem, jednačina s više nepoznatih: ako hoćeš da je izvojuješ ili očuvaš, moraš se podvrći disciplini, a to znači dobrovoljno je izgubiti u korist neke lažljive ljenčuge koja odmah uobrazi da je genijalna, nezamjenjiva, bogomdana. Tu čini mi se, ni viša matematika ne pomaže.“ (139, kurziv dodan)
Navedeno stanovište profesora, koje odslikava svu kompleksnost političke stvarnosti koja je prethodila prvoj formalnoj jugoslovenskoj sintezi, može se dvojako shvatiti u kontekstu drugog, tzv. multinacionalnog jugoslovenstva, s jedne strane to je priznanje socijalističkim vlastima što su riješile nacionalno pitanje Južnih Slovena, a s druge strane može poslužiti i kao opomena istoj toj vlasti da ne „uobrazi da je bogomdana“. Uvjerenje da pisci trebaju da djeluju kao unutrašnja korektura vlasti bilo je na liniji prihvaćene kulturne politike. U navedenom odlomku je, između ostalog, iznesen glavni dogmat jugoslovenskog modernizma koji se temeljio na ideji permanentnog osvajanja prostora slobode po čemu je opet tipičan proizvod epohe u kojoj je nastao.
U okviru romana dvojak je i odnos prema homo heroicusu, čovjeku plemenske svijesti čija se dezintegracija i prati u romanu. Uzroke formiranja takve svijesti pripovjedač pronalazi u „pustinjskom nemanju na ispraznim krečnjačkim goletima Dinarida“ i nemilosrdnoj selekciji koja je odstranila „sve što je meko, popustljivo ili bezvoljno“.
Ovdje se može primijetiti uticaj ideje balkanskog barbarogenija koje se zvanična poetika nije u potpunosti oslobodila. Čini se da se proizvodnja balkanskih barbarogenija održala i tokom socijalističkog sistema i možda upravo i doprinijela brutalnom nasilju za vrijeme ratnih devedesetih. Krah plemenske kulture pripisuje se banalnosti moderniteta u kojem je neprilagođenom plemenskom čovjeku, kako stoji u romanu, prijetila neizbježna propast:
„Ja bih tu bolest privremeno, dok se ne nađe tačnije ime, nazvao prosto propadanjem plemenskog čovjeka i mentaliteta. Kad je vidio kako se s najvišeg mjesta potcjenjuje i izlaže podsmijehu ono što se dotle smatralo vrlinom i čemu su se pjevale pjesme – čuvanje časti svoje i tuđe, držanje riječi, ljubav srodnička i prijateljska i sposobnost za žrtvovanje – zamislio se plemenski čovjek, zbunio i ostao zapanjen. Trebalo je dosta vremena da prođe dok je raspetljao šifru svog vremena i shvatio da se traže sasvim suprotne osobine – niskost, pokornost i lukavstvo, pretvaranje, laž i sklonost za nasilje nad nejakim.“
U navedenom stanovištu može se zapaziti blagonaklono gledanje na svjetonazore plemenskog čovjeka i njemu pripadajuću etiku i estetiku herojskog doba. Pripovjedač neposredno i povezuje efekte herojskog mentaliteta sa slobodarskim pregnućima Južnih Slovena, a svoje akcije oko izgradnje balkanske političke zajednice vidi kao zanesenjačko požrtvovanje u skladu sa imperativom borbe za slobode koja je u temelju herojsko-epskog nazora.
Iako se pripovjedač i centralna svijest kao glas vječne narodne mudrosti distancira u romanu od komunističke ideologije, koju vidi kao inferiornu u poređenju sa manihejskim, paganskim spiritualizmom čiji je poklonik, na pitanje u predvečerju Drugog svjetskog rata: „Ko su danas nasljednici i nastavljači djela zavjerenika, zanesenjaka, romantičara i sanjara iz onih dana?“, Pejo imenuje komuniste, jer: „Oni su jedini koji strasno, a i dosta organizovano, brinu brigu o narodnoj budućnosti, čak i o časti (...)“