Evin dan počinje rano, mnogo ranije od Adamovog. Prije nego što sunce izađe i šumsko tlo bude preplavljeno svjetlom, ona će probuditi djecu i odvesti ih u šumu da provjere zamke koje je postavila prethodne noći.
Dok se djeca penju po drveću da sakupe voće, orašaste plodove i ptičija jaja, Eva će palicom udarati zarobljeni plijen. Poslije toga, porodica gazi rijeku, traži rakove, mekušce i bilo šta drugo jestivo u vodi. Možda im se posreći i nađu zvijer čije telo je raspadnuto, ili su ga oglodale ptice. Nikakav problem. Sakupiće kosti, slomiti ih i izvaditi srž, pa nazad u logor.
Kroz sve ove radnje, Eva i njena djeca prinose najveći dio porodične hrane. Adamu će trebati dobrih nedjelju dana da satjera bizona. A Eva - ona može da donese toliko hrane svako malo. Na kraju krajeva, u pola kila orašastih plodova ima masti i proteina kao u pola kila mesa. Uz to, kad pokupiš orah, on se ne otima i bori kao šumska zvijer. Istina je da su naši paleolitski preci prvenstveno bili lovci, ali ono što ih je održalo u životu bilo je skupljanje i traženje hrane - a to je prvenstveno bio posao žena i djece.
OČI KOJE TE PRATE
E sad zamislite da Eva i njena djeca hodaju nazad ka svom logoru u ranom jutarnjom svjetlu, i da ona iznenada ugleda, krajičkom oka, lice koje joj uzvrati pogled kroz drveće. Eva se smrzava od straha. Njeni mišići se ukoče. Njeni krvni sudovi se stežu. Srce ubrzava. Adrenalin preplavi njeno tijelo. Spremna je da napadne ili pobjegne.
Zatim ponovo pogleda i shvati da su ono što je mislila da je lice zapravo čvorovi na stablu drveta. Njeni mišići se opuštaju. Otkucaji srca se vraćaju normalnom ritmu. Eva ispušta dah i nastavlja put kroz šumu.
Kognitivni teoretičari imaju termin za ono što je Eva iskusila. Zovu ga Hippersensivite agency detection device ili HADD. To je biološki proces koji je nastao duboko u našoj evolucionoj prošlosti, sve do vremena kada su hominidi još bili pognuti i dlakavi. Najjednostavnije rečeno, HADD je razlog da učitavamo ljudsku prirodu, a time i čovjekoliki uzrok u svaki neobjašnjivi događaj - daleki zvuk iz šume, bljesak svetlosti na nebu, pramen magle što klizi po zemlji - HADD objašnjava zašto pretpostavljamo da je svaki noćni udar uzrokovan time što je neko negdje nešto udario.
Foto: Srđa Dragović
Ta naša urođena spremnost da pripišemo ljudsku aktivnost prirodnim fenomenima može imati jasne evolucione prednosti. Šta da Eva nije spazila drvo? Šta da je to bio medvjed? Nije li bolje pogriješiti, ali biti oprezan? Nije šteta ako se drvo pomiješa sa predatorom, ali sigurno bi bilo čupavo da se grabežljivac zamijeni za drvo. Bolje je mašiti, nego biti pojeden.
TAJNA JE U MOZGU
Očigledno je u ovom primeru da bi HADD mogao biti zaslužan za Evin opstanak. Ipak, prema grupi kognitivnih naučnika koji proučavaju religiju, ono što je Eva iskusila u tim mračnim šumama je više od obične nehotične reakcije na potencijalnu prijetnju. To je osnova ljudskog vjerovanja u Boga: pravo evoluciono porijeklo religioznog impulsa.
Kognitivna nauka o religiji počinje jednostavnom pretpostavkom: religija je prije svega neurološki fenomen. Drugim riječima, vjerski impuls je u krajnjoj liniji funkcija složenih elektrohemijskih reakcija u mozgu. Naravno da ovim ne otkrivamo toplu vodu, a svakako ne umanjujemo niti delegitimizujemo vjerski impuls. Svaki impuls bez izuzetka generiše se složenim elektrohemijskim reakcijama u mozgu.
Kao i sa slikama u pećini, Eva samo oslobađa lice za koje vidi da je već tamo. Ona pretvara drvo u totem: predmet obožavanja
Zašto bi religiozni impuls bio drugačiji? Poznavanje neuronske mehanike religioznog impulsa ne podriva legitimnost religioznog vjerovanja. Isto tako poznavanje hemijskog procesa zaljubljenosti ne čini osjećanje manje stvarnim, ili voljenu osobu manje vrijednom. Jedan od vodećih mislilaca u ovoj oblasti, Majkl DŽ. Marej kaže: „Činjenica da imamo uvjerenja koja potiču iz mentalnih alata odabranih prirodnom selekcijom je, sama po sebi, potpuno irelevantna za opravdanje vjerovanja koja izviru iz njih“.
Ipak, ako je tačno da je religija neurološki fenomen, onda bi možda trebalo da tragamo za porijeklom religioznog impulsa tamo gdje se taj impuls zapravo nalazi: u mozgu.
U OKU POSMATRAČA
Vratimo se na trenutak na Evino drvo. U slabom svjetlu ranog jutra, Evina kognitivna pristrasnost uverila ju je, makar samo na trenutak, da je drvo grabežljivac. Ali zamislite da se Eva vrati do drveta kasnije tog dana i, dok mu se približava, na svoje zaprepašćenje shvati da deblo zaista izgleda kao da ima lice. Ovdje se događa još jedan njen kognitivni proces, nazvan Teorija uma.
Teorija uma je izvršna funkcija mozga koja se aktivira onog trena kada steknemo sposobnost da gledamo i razumijemo druge ljude na način na koji vidimo i razumijemo sebe: kao odvojene i različite osobe koje osećaju ista osnovna osjećanja, koja misle istu vrstu od misli, imaju istu suštinu kao i mi. Teorija uma ne samo da nas obavezuje da razmišljamo o drugima na isti način na koji mislimo o sebi, ona nas podstiče da sebe držimo kao primarni model za shvatanje svih ostalih.
Razmislite o tome: ako je jedina svijest koje sam svjestan moja sopstvena, onda nemam izbora nego da koristim sebe kao model za lično razumevanje univerzuma. Moja percepcija unutrašnjih stanja drugih ljudskih bića zasniva se na mom unutrašnjem stanju.
Slovenski totem, foto: Getty images
Ono što je iznenađujuće u vezi sa Teorijom uma, međutim, jeste da me ona takođe primorava da percipiram i ono što nije čovjek a posjeduje neke ljudske osobenosti, na isti način na koji opažam ljude. Tako, na primjer, ako se suočim sa dvonožnim entitetom sa nečim što liči na glavu i lice, pomislim: „Ovo biće liči na mene“. Ako liči na mene, Teorija uma me navodi na pomisao da ono mora biti kao ja. I tako, instinktivno, svoje ljudske misli i emocije pripisujem stvarima koje izgledaju ljudski.
To je razlog zašto djeca tretiraju određene igračke kao žive, kao da posjeduju ličnost i volju. Dajte djetetu model automobila i ono će farove doživljavati kao oči, a branik kao usta. Dijete će se automatski igrati s autom kao da je živo biće, a ne komad plastike. Iako je svjesno razlike između živog i neživog, dijete će ipak pripisati život igrački. Uz život, igračka će tako dobiti izvjesnu ljudsku osobenost. I tu dolazimo do kognitivne veze koja, prema nekim teoretičarima, povezuje Teoriju uma, HADD i porijeklo vjerskog impulsa.
DUŠA DRVETA
Znamo da je suštinsko za Evinu svijest o sebi vjerovanje da ona ima dušu i da je njena duša odvojena od njenog tijela. Njeno tijelo je prisutno i opipljivo; njena duša je nevidljiva i nematerijalna. Ostavite na trenutak po strani kako je Eva došla na ovu ideju. Ono što je važno je da, pošto Eva vjeruje da ima dušu odvojenu od svog tijela, Teorija uma čini da veruje da je i svi drugi moraju imati. Ali pošto Teorija uma čini Evu sklonom da posmatra neljudsko koje ispoljava osobine čovjeka na isti način na koji ona gleda na stvarne ljude, podjednako je vjerovatno da će pripisati dušu određenim neživim stvarima. Drugim riječima, ako drvo ima „lice“, kao Eva, ono mora, kao i Eva, takođe imati „dušu“.
Baš kao što dijete radi sa automobilom-igračkom, Eva svjesno i na svjetlu dana prenosi drvetu sposobnost i namjeru. Ona drvetu daje duh. Možda čak vadi kremeni nož i naglašava lice u stablu. Ona ne crta lice. Kao i sa slikama u pećini, Eva samo oslobađa lice za koje vidi da je već tamo. Ona pretvara drvo u totem: predmet obožavanja. Ona mu može doneti ponude. Možda čak počne da mu se moli za pomoć u hvatanju plena. Mada djeluje ko slučajnost, tako se rađa religija.
Iz "God: A Human History"; prevod i oprema: Normalizuj