Koliko su ideje važne za ekonomiju, koliko je mobilnost ideja zapravo suština politika koje se bave mobilnošću ljudi?
Za Claudia Fassia, docenta na Univerzitetu Lund, u Švedskoj i Univerziteta u Pizi, gdje je ovaj razgovor vođen, dileme nema - ljudi moraju da shvate važnost kretanja izvan granica njihove zemlje, i donošenja novih ideja.
"Posebno je to važno za Crnu Goru, jer je to mala država", kaže Fassio, u razgovoru za Normalizuj. "Male zemlje, kao što je Crna Gora, moraju biti otvoreno društvo koje omogućava da što više znanja uđe u zemlju, izađe iz zemlje i cirkuliše zemljom.”
Fassio se bavi inovacijama i kvalifikovanom migracijom. Njegovi radovi su objavljeni u vodećim svjetskim naučnim časopisima iz oblasti ekonomije, ali primjeri koje koristi kao predavač nekad dolaze iz domena sporta ili popularne kulture.
Dakle, upravo ste imali predavanje o ljudskom kapitalu i ulozi međunarodne mobilnosti radnika, i koristili ste primjer Zlatana Ibrahimovića, kada je u pitanju cirkulacija talenata među zemljama. Zašto je ovo bilo zanimljivo?
Povod je bio da je ovo poseban dan za Milan (čiji sam veliki navijač), pošto su upravo osvojili italijansko prvenstvo, poslije 11 godina. Predavanje je bilo o tome kako međunarodna mobilnost ljudi pozitivno utiče na inovacije u privredi. Pošto neki od evropskih klubova angažuju mnogo međunarodnih igrača, to je bio lak i zabavan način za početak moje priče. Ali zapravo ono što mene zanima je međunarodna migracija kvalifikovanih ljudi, obično ljudi sa univerzitetskom diplomom, ljudi kao što su inžinjeri, softverski programeri, istraživači ili menadžeri. Proučavam šta oni mogu donijeti zemljama u koje odlaze kada se presele u inostranstvo, i kakav pozitivan uticaj mogu imati na svoje matične zemlje.
Kakvi bi mogli biti odnosti matične države sa sopstvenom dijasporom?
Da. Kada se ljudi presele, oni sa sobom nose kompetenciju, sa sobom nose stručnost, znanje koje su stekli kroz radno iskustvo ili studiranje na fakultetu. I vjerujem da je važno shvatiti da se mobilnost ne odnosi uvijek na uobičajenu šemu zemalja koje su dobitnici i zemalja koje su gubitnici. Nije da zemlje koje privlače talentovane ljude uvijek pobjeđuju, a one koje izgube talenat uvijek gube.
Claudio Fassio, foto: Privatna arhiva
To je ono što mi zovemo ”cirkulacija mozgova”, ideja da ljudi kada se presele u inostransto stiču iskustvo, na primjer radeći u novim poslovnim okruženjima, vjerovatno naprednijim od njihove matične zemlje (pošto ljudi imaju tendenciju da se sele na ”zelenije pašnjake”). I mogu se ponašati pomalo kao brokeri znanja. Oni stvaraju vezu između svoje matične zemlje i zemlje domaćina. A to može koristiti i zemlji domaćinu i matičnoj zemlji.
Možete li da podijelite sa name neke primjere uspješnih politika, gdje su zemlje uspjele da privuku talente, ali i sa duge strane, uspjele da iskoriste znanje svoje dijaspore, tj. znanje ljudi koji su napustili zemlju?
Na primjer, postoji slučaj Tajvana, koji može biti primjer relativno malim zemljama. O tome je pisala profesorka AnnaLee Saxenian sa Berkilja. Mnogi od najtalentovanijih tajvanskih inžinjera otišli su da studiraju i rade u Americi sedamdesetih godina. Većina njih je na kraju završila da radi u američkim kompanijama u elektronskom i kompjuterskom sektoru, uglavnom u Silicijumskoj Dolini. Ali onda se desilo da su ovi pojedninci, dakle tajvanska dijaspora, počela da sarađuje sa kreatorima politika u Tajvanu. Ovo je na kraju dovelo do stvaranja potpuno nove industrije u oblasti poluprovodnika. Ova industrija iz devedesetih je, naravno, bila usko povezana sa onim što je američkim kompanijama bilo potrebno za razvoj računara i elektronske industrije.
Kako se to odrazilo na društvo?
Dijaspora Tajvana djelovala je kao važna veza između američkih kompanija i njihove matične zemlje, Tajvana. Dijaspora je prvo investirala u nove kompanije stvorene na Tajvanu (iz oblasti industrije poluprovodnika). A onda su nastavili da pružaju ekspertizu, omogućavajući ovim kompanijama da rastu i počnu da rade zajedno sa američkim kompanijama. To je omogućilo i stvaranje veze između SAD i Tajvana, stvaranje kanala stalnih protoka znanja, kontakata i ljudi, što je dovelo do rađanja industrije koja danas proizvodi 60% svih poluprovodnika u svijetu. Dakle, ovo je na neki način primjer kako dijaspora može biti od koristi za matične zemlje. A to se može dogoditi na mnogo načina. To može, naravno, biti efekat povratnika.
Dakle možete imati ljude koji se zaista vrate da rade u svoje zemlje nakon perioda u inostrantvu, i donesu dragocjeno znanje i započnu nešto novo. Pokrenu nove kompanije, postanu savjetnici kreatora politika ili jednostavno rade za lokalne kompanije, omogućavajući im da postanu internacionalnije, na primjer. Ali ono što želim da istaknem je da nije neophodno da se ti ljudi iz dijaspore vrate i žive u zemlji porijekla, da bi zemlja imala koristi od toga. Čak i iz inostranstva, oni mogu da stvore vezu između dvije zemlje, ili između dva “inovativna ekosistema”.
Šta bi mogle biti pouke za Crnu Goru kada je u pitanju privlačenje talenata. Da li mi možemo da privučemo strane talente ili je realnije da Crna Gora može uspostaviti korisne veze sa visokokvalifikovanom dijasporom, i na taj način povećati znanje i produktivnost zemlje?
U slučaju Crne Gore, mislim da nema potrebe da se bira između ove dvije stvari, jer one mogu lako da idu zajedno. Crna Gora ima prednost što je na neki način, mala država. Dakle, kada je u pitanju dijaspora, lakše je uočiti ”odgovarajuće ljude” koji su imale uspjeha van Crne Gore, nego što bi to mogla da uradi mnogo veća zemlja kao što je Kina ili Njemačka. Možete ih identifikovati. Ali važno je da postoji politička akcija, jer se ove stvari (cirkulacija znanja) ne dešavaju same od sebe. Mora postojati opšte razumijevanje potencijalnog značaja ovih ljudi.
Oni su važni jer su ambasadori Cne Gore u inostranstvu. Oni su primjer uspješnih Crnogoraca i za buduće generacije. A posebno mislim na inžinjere, biologe, doktorande, profesore, tehničke stručnjake, menadžere u industrijama, preduzetnike. Oni su važni jer, posebno onima koji su imali neku vrstu uspjeha, njima se može obratiti, na primjer, javna politika.
Ali mnogi od njih su svoje privatne i profesionalne živote već duboko ukorijenili u inostranstvu. Kako njih vratiti u Crnu Goru?
Nije neophodno da žele da se vrate da žive u Crnoj Gori. Naravno, neke od njih bi bilo moguće privući nazad. Ali Crnoj Gori će možda biti malo teško da ih privuče nazad, jer ako imate nekoga ko radi u farmaceutskoj multinacionalnoj kompaniji u Švajcarskoj, možda mu je teško dati sličan posao, sa sličnom platom, u Crnoj Gori. Ali bi, ipak, moglo biti važno imati kontakt sa ovom osobom, jer može imati savjetodavnu ulogu o svojoj specifičnoj stručnosti, itd. Dakle, ovo je jedna stvar, uočiti te ljude i uspostaviti odnos - komunikaciju. Oni mogu da drže predavanja studentima univerziteta, da objasne šta je potrebno kako bi se napravila međunarodna karijera, ili poslovnim udruženjuma, razgovarajući sa lokalnim preduzetnicima. Mislim da bi neki od ovih ljudi takođe bili srećni da zadrže vezu sa svojom matičnom državom i pomognu njen budući razvoj. U isto vrijeme, važno je i privući ljude.
Privući strance da dođu i ostanu u Crnoj Gori?
Da, privući strane kvalifikovane ljude da ostanu u Crnoj Gori. Ne nužno samo Crnogorce. I opet, ne moramo o tome da razmišljamo kao o trajnoj odluci, da će oni zauvijek živjeti u Crnoj Gori, ali da bar neko vrijeme. Naravno, treba biti realan i razumijeti koji su to ljudi koji žele da dođu u Crnu Goru. Dakle, ne mora nužno biti menadžer iz Švedske ili Velike Britanje. Možda je to teško uraditi, ali bi moglo biti dobro da crnogorski univerziteti, na primjer, privuku studente iz azijskih zemalja, iz drugih balkanskih zemalja, iz susjednih zemalja. I da su birani na osnovu zasluga, to je važno. Ovi ljudi bi onda mogli da ostanu neko vrijeme u Crnoj Gori. Oni mogu doprinijeti univerzitetu. Možda bi mogli da nađu posao u Crnoj Gori, čak i da osnuju svoje firme, ako je to moguće, ako su dobri uslovi. Neko vrijeme će plaćati porez u Crnoj Gori, eventualno otvarati nova radna mjesta. Ako odluče da odu, uvijek će imati poseban odnos sa Crnom Gorom, što se može pretočiti u poslovan odnos između Crne Gore i novog mjesta u koje će otići.
Važno je da ljudi i institucije u Crnoj Gori shvate značaj privlačenja talenata i privlačenja resursa crnogorske dijaspore. Ali ova dinamika i procesi nijesu uvijek bez tenzija. Mnogi ljudi se pitaju: Da li sam ja manje vješt ili upućen, samo zato sto sam ostao u zemlji? Kako podstaći ljude na razumijevanje?
Ovo nije samo slučaj Crne Gore. Čak se i u Americi stalno vodi debata o kvalifikovanim imigrantima. Debata nije toliko vezana za dijasporu, ali je o tome da li se kvalifikovani imigranti zapošljavaju na poslovima koje bi, u principu, mogli preuzeti lokalni ljudi. Dakle, normalno je. Mislim da je to prirodna tendencija svih društava i to treba da priznamo, ali ne treba previše da se upuštamo u ovakav način razmišljanja.
Foto: Privatna arhiva
Mislim da postoje važni faktori koje treba imati na umu, koji mogu da smanje ovu napetost. Privlačenje crnogorskih ljudi koji imaju neku relevantnu ekspertizu koja bi mogla biti od koristi privatnom biznisu znači da će, ako ovi poslovi budu uspješni, ti ljudi otvarati nova radna mjesta. To će koristiti ekonomiji i lokalnim ljudima, koji će tu raditi. Ali ne radi se samo o tome. To potvrđuju i neke empirijske studije: ako kompanija angažuje strane kvalifikovane radnike, koji pomažu povećanju uspjeha i produktivnosti ove kompanije, to znači da će kompanija takođe moći i da poveća plate, što koristi i stranim radnicima i lokalnim ljudima koji rade za ovu kompaniju.
Dakle, mislim da postoje pozitivni efekti za društvo u cjelini. I dodao bih ne samo za ljude koji će raditi za kompaniju već i za ljude koji se inspirišu ovim novoosnovanim kompanijama i započinju slične aktivnosti u Crnoj Gori, zar ne?
Takođe, ako govorimo o velikoj npr. multinacionalnoj kompaniji, onda se obično stvara neka vrsta sistema oko ove kompanije, jer se oko nje stvaraju manji start up-ovi koji proizvode robu potrebnu za rad velike kompanije, zar ne?
Tako je. Jedna tipična karatkeristika stručnosti i znanja se naziva ”prelivanje”, što znači da to znanje ne ostaje samo u granicama kompanija koje su ga stvorile. Dakle, zamislite da privučete nekoga iz inostranstva, ko je u stanju da stvori uspješnu i konkurentnu kompaniju. To znači da u Crnoj Gori sada imamo novu ekspertizu, nova znanja. I, zašto da ne, možda će zaposleni u toj kompaniji odlučiti da osnuju svoju kompaniju. Kupci i dobavljači će učiti o novim tehnologijama i novim rješenjima, a to će im pomoći da postaju uspješniji. Dakle, to je sistemski efekat koji će koristiti čitavom okruženju. I mislim da je za Crnu Goru posebno važno da vrati znanje u zemlju, vrijedno znanje o biznisu i tehnologiji. Od toga će imati koristi i druge kompanije, ne samo one koje su direktno uključene u privlačenje visokokvalifikovane radne snage.
Na kraju krajeva, mobilnost ljudi se odnosi na mobilnost ideja. A ideje su posebno važne za našu ekonomiju. Naše privrede se danas u velikoj mjeri oslanjaju na inovacije, kreiranje novih rješenja, ne samo tehnoloških. Zato ljudi moraju da shvate važnost kretanja ljudi izvan granica njihove zemlje, i donošenja novih ideja - posebno za Crnu Goru, jer je to mala država. Ovo je možda manje važno za veću zemlju. Ali male zemlje, kao što je Crna Gora, moraju biti otvoreno društvo koje omogućava da što više znanja uđe u zemlju, izađe iz zemlje i cirkuliše zemljom. Najveći rizik za Crnu Goru je zatvaranje granica znanju, i nemogućnost da iskoristi sve znaje i ideje koje su van Crne Gore.