Našvrljao sam negdje nekoliko puta i opet ću. Kao dokono sadističko piskaralo. Uostalom, kao i ostali. Red opšteg mjesta, pa red ubuđalih premisa, pa red bajatih zaključaka, pa kora samosažaljenja, pa preliv stare nade, pa opet sve nanovo. Jer tako treba: sve počinje i završava se u bespomoćnosti. 

Sjećate se *Stege*? Jedno mjesto sam upamtio kad sam bio dovoljno mali, i više ga nisam morao čitati da bih ga svako malo citirao: „Najviše zla i krvoproliće u našoj zemlji s lupežah biva”.

A *Bihoraca*? “I tako zapiši za svakoga: krade, psuje, bije stoku, preorava među, gleda tuđu ženu, pokvareno selo, bolesno selo. Načini ti njemu istoriju... Nego! Da se znamo...”

Tanka je to i pomalo sirova misao, ali neka je: da bi jedan narod nešto napravio od sebe, da bi sebi život uredio tako da mu ne bude višak, potrebno je u prvom redu da shvati da je govnjive strukture. Da je u sopstvenoj istoriji najvrednije ono čega treba da se stidi, a ne ono čime bi volio da se ponosi, jer ga ono prvo opominje šta ne smije biti, a ono drugo samo ošamućuje da će to neminovno biti. Kao Njemci poslije Drugog rata. Uzeli su sebe kao veliko krme koje je napravilo veliko sranje i koje zato ništa ne zaslužuje, osim onoga što samo ispravi i napravi. I...

Zbilja danas tako mislim. U školama bi našoj djeci (iz domaće kulture) bilo bolje da gledaju *U ime naroda* i *Tri karte za Holivud*, umjesto što bubaju Njegoša kojeg nikad neće razumjeti. Jeste, jednostavno je do vrišteće banalnosti: tvrdim da je najveći problem ovog naroda, koji se voli nazivati raznim imenima, upravo umišljenost da se mora ponositi sobom. Da mu je tradicija sveta jer u njoj ima velikih djela velikih pojedinaca (o kojima prirodno ništa suštinski ne zna), da je puna mučnih odricanja i paklenih stradanja predaka (koja ga ne bole ni koliko zanoktica), da su ga stvorili nekakvo poštenje, čojstvo i junaštvo (koji će i dalje da se samoejakuliraju), da će nestati ako ne obljubi svoju prošlost (jer budućnost je jalova), da će ga ukrasti komšije, dušmani i inovjerci ako na sebe analitički pljune (pa se onda neko pita zašto samo cinici i rijetki književnici vole R. Domanovića.) Kakav danak djetinjastog egoizma i naučene nepromišljenosti. Kakav danak protraćenog iskustva...

Opet čitam Sijarića, pa bolje da kratim bježeći od gnjavaže i da uokvirim ovaj tekst jednim dijalogom u obliku isčašene parabole:

“A što ti, Demire, ne umrije, no osta živ? E budalo!”

“E nešto mi bi žao da umrem. I bolje je što ne umrijeh. Nek i mene Kaplar zapiše: Demir sa Ograde... Umirao cijele zime. Nosili ga na groblje i vraćali. Pa sad traže da im plati kuluk za ono što su ga prenosili. A kobajagi sve neki rođaci. Nek i to uđe u istoriju, valjaće nam za potomstvo.”



Tvrdim da je najveći problem ovog naroda, koji se voli nazivati raznim imenima, upravo umišljenost da se mora ponositi sobom

kratki metar

Valjaće nam za potomstvo




Isprva sam mislio da je kidanje živaca jedina posljedica skrolovanja većine crnogorskih političara, analitičara i kolumnista. Prosto, zbog mogućnosti da će neko napraviti neku glupost i u jednom trenutku zapaliti Crnu Goru, česte gomile neistina, podmetačina, loših premisa i još gorih konkluzija nisam odmah prepoznao kao idealnu građu za cinizam i podsmijavanje. A onda sam shvatio ovo: ne samo da je sprdnja najbolji anestetik, već ima nešto gore i od čupanja nerava: da zbog tuđeg lupetanja pomisliš kako nisi naivan. Da apsolutno razumiješ kako se kuvaju i srču specijaliteti iz društvene kuhinje. Da znaš šta drugi hoće, bez čega ili sa čim ne bi smjeli da budu. I da kojim slučajem nisam sklon da listam neke knjige koji mi iznova crtaju magareće uši, vjerovatno bih se u jednom trenutku i ja stropoštao u ono udobno stanje samopouzdanja, koje *life coaching* eksperti nazivaju imperativom uspjeha, a Borhes klicom svakog fašizma. 

Nevažno. Kažem, u raskoraku između povremenog “Šta oni to brbljaju?” i ustaljenog “Šta ja to trtljam?” zastao sam izgubljen u dijareji sopstvene dijalektike i pitanja šta uopšte znači biti (politički) pametan.

** 

Nikada se nisam otarasio jednostavne, pa valjda zato i pretenciozne teze kojom su me, koliko shvatam, nekakva Platonova i Hristova ideja i generalno kultura inficirali još kao dijete. Otprilike se svodi na ovo: dobrota je sijenka pameti. U praktičnoj ravni to sam shvatio ovako: ako ne uspiješ da ocijeniš nečiji um, pokušaj da pronađeš dobrotu koja ga eventualno prati, i znaćeš čemu si bliži. I obratno: uvijek u očiglednoj dobronamjernosti traži ono što nazivamo mudrost, jer mora biti negdje u blizini. Nadasve, zaboravi na baljezganja o popločanom putu do pakla. Dakle, skoro cijeli život živim misleći na tu sladunjavu istočnjačku mantru i ideju da je krucijalni sastojak gluposti zapravo nedostatak dobrote. To znači manjak misli (brige) o Drugome. A ako nešto znam o odnosima među ljudima (a i inače), to bi bilo ovo: što više misliš/brineš o Drugome, to ga nužno više tretiraš kao dijete.

Prije nego ovo pojasnim i samom sebi, trebalo bi da kažem da jedna notorna stvar donekle modifikuje prethodnu misao. Odnosno, da je kontekstualizuje. Riječ je o tome da je skoro sve oko nas teški opijat. Kada se uzima u opasnim dozama, naravno. Jer, govore to ljekari i bivši pacijenti, kada se na neku drogu navučete (tj. kada vas navuku), svijet ćete početi da gledate u nepostojećim bojama. I svaku svoju grešku vremenom ćete pretvoriti u tuđu krivicu, a svaku tuđu krivicu u zavjeru. I što više budete zavisni od opijata, to ćete više sebe doživljavati kao mučenika, a što više budete mučenik, to ćete biti bliži… Zato pri ocjenjivanju nečije političke pameti ne stajem na pitanju da li taj neko samo misli o Drugome, već da li ga trijezan vidi ili opijen zamišlja.

E sad, šta je problem sa tim što (politička) glupost isključuje ideju da su Drugi zapravo djeca. Pa valjda upravo to što računa da je razum dovoljan da se neko opameti. Da su činjenice bogovi, a dijalektika raj. Da je učinkovito ako izvedeš neku istorijsku ili socijalnu ili ekonomsku računicu i zabiješ je nekome u nos. Dakle, da je Drugi kao dijete samo onda kada je potrebno da ga preveslaš na svoju obalu. Da su tuđe neznanje i strah i trauma ašovi za ukopavanje svojih ideologija i interesa. I tako dalje, i tako dalje.

**

Sve je uvijek malo komplikovanije, ili malo jednostavnije, zavisno od toga kako želiš da predstaviš svoju ili tuđu pamet, ali ovdje je doista riječ o banalnosti koja to nije. I zato da probam da budem plastičan i zaključim nešto o inicijalnoj zabrinutosti nad riječima i djelima političara i javnih djelatnika: za mene je uzrok naših nacionalističkih i sličnih idiotluka identičan uzroku naše predatorske navike da parkiramo auta na sredini ceste. I obratno: kada oko sebe vidim toliko brendolizača raznih tkanina, plastika i gvožđurije, odmah mi bude jasno otkuda ovoliko punokrvnih vjernika država, nacija, crkava, jezika... 

Otuda je stepen moje povremene deprimiranosti zbog onoga što decenijama glođemo vjerovatno veći nego onima koji u svemu vide samo šapu političkog sistema ili višeg interesa domaće ili tuđe moći. Jer mi se čini da je naša realnost zapravo najbolji izdanak našeg najpoznatijeg JA. Gluposti koja se rađa u sebičluku. Sebičluka kojeg dizajnira glupost. Odsustva elementarne svijesti o svom malecnom "ja" u još manjem (bilo kojem) "mi".




"Trudim se da zaboravim način pamćenja koji su mi usadili/ I da ostružem farbu kojom su obojili moja čula". Fernando Pesoa
 
                                                                                                                                                                    

šta je to politička pamet?

Struganje farbe


*Život ne zaslužuje da ga živimo,*

*ali ja sam vrijedan života.* 

*Artur Kravan*

Pomalo mrzim nacije, jer mrzim generalizovanje. Generalizovanje mrzim jer mrzim nepreciznost, nepreciznost jer vodi u zabunu, zabunu mrzim jer izvozi neznanje, a neznanje nerazumijevanje i strah. Ili bar zebnju. Kakogod, tu negdje kreće umišljanje samoodbrane. A tu se već legitimiše svaki rat. Tako nekako. 

Kažem da pomalo mrzim nacije, jer je mržnja nekonzistentna koliko i radost. A i konzistentnost je jedan od razloga što pomalo mrzim nacije: svaka nacija opšti sa vezom i kontinuitetom. Zapravo, siluje ih, jer prvu svodi na obavezu, a drugu na čin. Mrzim nacije jer tradiciji oduzimaju ono što ju je načinilo: promjenu. I još je sakate za saosjećanje i ljubav. I pride joj nakaleme osvetu i teror starozavjetnog Boga.

Ono što hoću da kažem jeste da mrzim nominalizam, i da sam zato zamrzio nacije. Crna Gora, izgleda, želi da bude majka, a ne država, odnosno zajednica u kojoj svako pokušava da pronađe nešto za sebe ne smetajući drugome. Mrzim zato nominalizam jer je Tvorac nacije. Važno je zvati se... Ernest. Mrzim nacije jer su nacionalisti rijetka djeca kojoj danas imamo pravo da kažemo da su glupa. A kako opet reći djeci da su glupa? Glupost je sve ono što nam u zajednici smeta da pronađemo (nešto za) sebe. Toliko je jednostavno.

**

Nedavno sam opet mislio o psovanju, i da li psovke mogu da mi poslože misli o nacijama i svemu drugom čime sam okružen, a što nas skupa davi nevidljivim rukama. I o tome koliko ne znamo da je psovanje staro i normalno koliko i ljudski govor, da je kao početak i kraj civilizacije. 

Predrag Krstić u knjizi „O čemu govorimo kada govorimo o psovanju“ upravo objašanjava da psovanje ne može da zakržlja, da se opire svakom naporu da se cerebralno ukroti: *psovanje preživljava i najteža oštećenja mozga, i, štaviše, neodoljivo i neuništivo prožima sve oblasti i staleže društva, bez obzira koliko se oni trudili da ga iskorene ili kontrolišu, a naročito oda kada ga se formalno odriču*. I otuda je svako grizodušje što psujemo ravno gluposti sa stanovišta suštine, iako je formu psovke nerijetko vrlo teško progutati, čak i kada nije armirana opscenim riječima. Jer psovanje računa na tabu koji napada podsvjesno (najčešće ali ne isključivo preko seksualne perverzije, odnosno seksa koji je doživljavan kao savladavanje i unižavanje druge osobe). A zapravo, psovanje iritira jer preispituje; niko ne voli da je s one strane psovke, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što ona nikada posve ne omane.

Kakogod, mislio sam o tome kako je psovka JEBEM TI OCA U VR' GUZICE pomalo arhaična i da ima nekakav status amblema potisnute kolektivne izvitoperenosti. I još sam pomislio da je tzv. usklična psovka NE PRDNJAVI od svih naših psovki najzanimljivija, da u njoj ima nečeg što je najbliže onom stereotipu o Crnogorcima: ležerna nadmenost uparena sa autoritativnom neposrednošću i sumnjivom dobronamjernošću. 

Pomislio sam još i kako ova psovka izvire iz one nepodnošljive i nestrpljive potrebe da se prekine ispraznost ili netačnost, neumjesnost ili suvišnost, pretencioznost ili infantilnost nečije misli, gesta ili ponašanja, a da se u istom trenutku sopstvena neizrečena opozitna misao apriori uzdigne do nivoa neporecivosti (nerijetko ogrnute plaštom prezira) – što je opet zanimljivo u kontekstu one slike o Crnogorcima (svih naroda i narodnosti). I još ovo: kako flatulencija, odnosno prdež sadrži, metan i vodonik, zbog čega je zapaljiv, psovka NE PRDNJAVI može se ponekad tretirati i kao pošteno upozorenje na izvjesnost katastrofe.

Sjetio sam se i one parole-psovke na protestu protiv Aleksandra Vučića u Beogradu, prije nekih šest-sedam godina: na jednom transparentu velikim crnim slovima na bijeloj pozadini pisalo je JEBEM VAM MATER. I tada su mnogi primijetili da je ta naizgled duhovita a zapravo smrtno ozbiljna, toboš žovijalna, a u stvari depresivna, besprekorno razumljiva a višeznačna psovka sabrala svu srdžbu i nemoć građana Srbije naspram sulude vladavine još jednog samoproglašenog spasioca tamošnje države i nekakvog srpstva. A onda mi je palo na pamet da bi psovka NE PRDNJAVI bila najprikladniji transparent na nekom našem umišljenom svenarodnom protestu protiv onih koji Crnu Goru već decenijama svode na nacionalno gazdinstvo kojim upravljaju plemenski kamataši.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d56a414b-c27b-4a99-b45f-5c1d3d589cc7)
foto: Noizz.rs{.caption} 

Jeste da psovke tipa JEBEM VAM MATER podrazumijevaju ljutnju i bijes kada napadamo nešto što je naizgled nedodirljivo, što izmiče našoj kontroli, ali psovke kao što je NE PRDNJAVI ipak sadrže nešto dublje: egzistencijalističko razočaranje zbog izrečene / urađene gluposti koja je podstanar svakog zla, kako to kanda misli i Platon.

Valjda mi je otuda na kraju iskrslo i ovo poluidiotsko pitanje za neke mudre optimiste oko nas: ako je civilizacija utemeljena onda kada je čovjek protiv svog neprijatelja umjesto oružja izgovorio psovku, da li je naznaka povratka Crne Gore u primitivizam to što naše blesave neprijatelje očito počinje da boli uvo za naše psovanje ili je dokaz vrhunca naše civilizovanosti to što mimo psovke više ne vidimo nijedno drugo oružje kojim bismo se branili od štetočina?

ATAČMENT

Bio sam oduševljen mnogim nadrealistički neobuzdanim i sadovski maštovitim psovkama sa područja jugoistočne Srbije koje je u knjizi „I ja tebi: izbor iz psovačke frazeologije“ sakupio lingvista i književnik Nedeljko Bogdanović. Knjigu sam čitao prilično davno, i ne znam više u kojoj biblioteci sam je pozajmio, ali sam u kompjuteru pronašao prepis nekoliko žanrovski maestralnih: JEBEM TI ČIVILUK GDE BOG VEŠA GAĆE, ZVEZDU TI JEBEM ŠTO TE NOĆU VODI, JEBO TE ONAJ KO TI MESTO PUPKA NIJE ODREZAO GLAVU, JEBEM LI TI ŽENU POD LEVO KOLENO, JEBEM LI TI POLA BOGA, GROB TI OTVOREN POJEBEM, MUKOTRPNA KUROČEKALICA, JEBO TE ZEC ŠTO VUČE KOLA, JEBEM TI FABRIKU NA KOJU SI IZIŠO, KAJGANU TI BOŽJU JEBEM, JEBEM TE U GRAMATIČKO PODRUČJE, JEBO SVOJE MAJKE MRTVAČKE OPANKE, POVUCI ME ZA KURAC PREKO KURCA, JEBEM TI GROB NEOPEVAN, JEBEM GA KOJ TI SE ZA KVAKU VATA, TRULA MUDA POKOJNOG LABUDA, JEBEM TE OTPOLA A DOPOLA NEK TE JEBE ĆAĆA KOJI TE TAKO BLESAVA NAPRAVIO.

Valjaće nam za potomstvo

Struganje farbe

Ne prdnjavite više, kumim vas bogom!