Našvrljao sam negdje nekoliko puta i opet ću. Kao dokono sadističko piskaralo. Uostalom, kao i ostali. Red opšteg mjesta, pa red ubuđalih premisa, pa red bajatih zaključaka, pa kora samosažaljenja, pa preliv stare nade, pa opet sve nanovo. Jer tako treba: sve počinje i završava se u bespomoćnosti.
Sjećate se Stege? Jedno mjesto sam upamtio kad sam bio dovoljno mali, i više ga nisam morao čitati da bih ga svako malo citirao: „Najviše zla i krvoproliće u našoj zemlji s lupežah biva”.
A Bihoraca? “I tako zapiši za svakoga: krade, psuje, bije stoku, preorava među, gleda tuđu ženu, pokvareno selo, bolesno selo. Načini ti njemu istoriju... Nego! Da se znamo...”
Tanka je to i pomalo sirova misao, ali neka je: da bi jedan narod nešto napravio od sebe, da bi sebi život uredio tako da mu ne bude višak, potrebno je u prvom redu da shvati da je govnjive strukture. Da je u sopstvenoj istoriji najvrednije ono čega treba da se stidi, a ne ono čime bi volio da se ponosi, jer ga ono prvo opominje šta ne smije biti, a ono drugo samo ošamućuje da će to neminovno biti. Kao Njemci poslije Drugog rata. Uzeli su sebe kao veliko krme koje je napravilo veliko sranje i koje zato ništa ne zaslužuje, osim onoga što samo ispravi i napravi. I...
Zbilja danas tako mislim. U školama bi našoj djeci (iz domaće kulture) bilo bolje da gledaju U ime naroda i Tri karte za Holivud, umjesto što bubaju Njegoša kojeg nikad neće razumjeti. Jeste, jednostavno je do vrišteće banalnosti: tvrdim da je najveći problem ovog naroda, koji se voli nazivati raznim imenima, upravo umišljenost da se mora ponositi sobom. Da mu je tradicija sveta jer u njoj ima velikih djela velikih pojedinaca (o kojima prirodno ništa suštinski ne zna), da je puna mučnih odricanja i paklenih stradanja predaka (koja ga ne bole ni koliko zanoktica), da su ga stvorili nekakvo poštenje, čojstvo i junaštvo (koji će i dalje da se samoejakuliraju), da će nestati ako ne obljubi svoju prošlost (jer budućnost je jalova), da će ga ukrasti komšije, dušmani i inovjerci ako na sebe analitički pljune (pa se onda neko pita zašto samo cinici i rijetki književnici vole R. Domanovića.) Kakav danak djetinjastog egoizma i naučene nepromišljenosti. Kakav danak protraćenog iskustva...
Opet čitam Sijarića, pa bolje da kratim bježeći od gnjavaže i da uokvirim ovaj tekst jednim dijalogom u obliku isčašene parabole:
“A što ti, Demire, ne umrije, no osta živ? E budalo!”
“E nešto mi bi žao da umrem. I bolje je što ne umrijeh. Nek i mene Kaplar zapiše: Demir sa Ograde... Umirao cijele zime. Nosili ga na groblje i vraćali. Pa sad traže da im plati kuluk za ono što su ga prenosili. A kobajagi sve neki rođaci. Nek i to uđe u istoriju, valjaće nam za potomstvo.”