Isprva sam mislio da je kidanje živaca jedina posljedica skrolovanja većine crnogorskih političara, analitičara i kolumnista. Prosto, zbog mogućnosti da će neko napraviti neku glupost i u jednom trenutku zapaliti Crnu Goru, česte gomile neistina, podmetačina, loših premisa i još gorih konkluzija nisam odmah prepoznao kao idealnu građu za cinizam i podsmijavanje. A onda sam shvatio ovo: ne samo da je sprdnja najbolji anestetik, već ima nešto gore i od čupanja nerava: da zbog tuđeg lupetanja pomisliš kako nisi naivan. Da apsolutno razumiješ kako se kuvaju i srču specijaliteti iz društvene kuhinje. Da znaš šta drugi hoće, bez čega ili sa čim ne bi smjeli da budu. I da kojim slučajem nisam sklon da listam neke knjige koji mi iznova crtaju magareće uši, vjerovatno bih se u jednom trenutku i ja stropoštao u ono udobno stanje samopouzdanja, koje life coaching eksperti nazivaju imperativom uspjeha, a Borhes klicom svakog fašizma.
Nevažno. Kažem, u raskoraku između povremenog “Šta oni to brbljaju?” i ustaljenog “Šta ja to trtljam?” zastao sam izgubljen u dijareji sopstvene dijalektike i pitanja šta uopšte znači biti (politički) pametan.
**
Nikada se nisam otarasio jednostavne, pa valjda zato i pretenciozne teze kojom su me, koliko shvatam, nekakva Platonova i Hristova ideja i generalno kultura inficirali još kao dijete. Otprilike se svodi na ovo: dobrota je sijenka pameti. U praktičnoj ravni to sam shvatio ovako: ako ne uspiješ da ocijeniš nečiji um, pokušaj da pronađeš dobrotu koja ga eventualno prati, i znaćeš čemu si bliži. I obratno: uvijek u očiglednoj dobronamjernosti traži ono što nazivamo mudrost, jer mora biti negdje u blizini. Nadasve, zaboravi na baljezganja o popločanom putu do pakla. Dakle, skoro cijeli život živim misleći na tu sladunjavu istočnjačku mantru i ideju da je krucijalni sastojak gluposti zapravo nedostatak dobrote. To znači manjak misli (brige) o Drugome. A ako nešto znam o odnosima među ljudima (a i inače), to bi bilo ovo: što više misliš/brineš o Drugome, to ga nužno više tretiraš kao dijete.
Prije nego ovo pojasnim i samom sebi, trebalo bi da kažem da jedna notorna stvar donekle modifikuje prethodnu misao. Odnosno, da je kontekstualizuje. Riječ je o tome da je skoro sve oko nas teški opijat. Kada se uzima u opasnim dozama, naravno. Jer, govore to ljekari i bivši pacijenti, kada se na neku drogu navučete (tj. kada vas navuku), svijet ćete početi da gledate u nepostojećim bojama. I svaku svoju grešku vremenom ćete pretvoriti u tuđu krivicu, a svaku tuđu krivicu u zavjeru. I što više budete zavisni od opijata, to ćete više sebe doživljavati kao mučenika, a što više budete mučenik, to ćete biti bliži… Zato pri ocjenjivanju nečije političke pameti ne stajem na pitanju da li taj neko samo misli o Drugome, već da li ga trijezan vidi ili opijen zamišlja.
E sad, šta je problem sa tim što (politička) glupost isključuje ideju da su Drugi zapravo djeca. Pa valjda upravo to što računa da je razum dovoljan da se neko opameti. Da su činjenice bogovi, a dijalektika raj. Da je učinkovito ako izvedeš neku istorijsku ili socijalnu ili ekonomsku računicu i zabiješ je nekome u nos. Dakle, da je Drugi kao dijete samo onda kada je potrebno da ga preveslaš na svoju obalu. Da su tuđe neznanje i strah i trauma ašovi za ukopavanje svojih ideologija i interesa. I tako dalje, i tako dalje.
**
Sve je uvijek malo komplikovanije, ili malo jednostavnije, zavisno od toga kako želiš da predstaviš svoju ili tuđu pamet, ali ovdje je doista riječ o banalnosti koja to nije. I zato da probam da budem plastičan i zaključim nešto o inicijalnoj zabrinutosti nad riječima i djelima političara i javnih djelatnika: za mene je uzrok naših nacionalističkih i sličnih idiotluka identičan uzroku naše predatorske navike da parkiramo auta na sredini ceste. I obratno: kada oko sebe vidim toliko brendolizača raznih tkanina, plastika i gvožđurije, odmah mi bude jasno otkuda ovoliko punokrvnih vjernika država, nacija, crkava, jezika...
Otuda je stepen moje povremene deprimiranosti zbog onoga što decenijama glođemo vjerovatno veći nego onima koji u svemu vide samo šapu političkog sistema ili višeg interesa domaće ili tuđe moći. Jer mi se čini da je naša realnost zapravo najbolji izdanak našeg najpoznatijeg JA. Gluposti koja se rađa u sebičluku. Sebičluka kojeg dizajnira glupost. Odsustva elementarne svijesti o svom malecnom "ja" u još manjem (bilo kojem) "mi".