**Vrijeme je za  pravdu.**

Kad je u decembru prošle godine organizovan protest u ime revolta zbog niske kazne za smrt Zimrite Nerde zamišljala sam redom sve povrede na njenom tijelu – dvadeset i četiri ožiljka, povrede glave, izliv krvi na mozgu, nagnječenje lobanje, prelome kostiju na rukama i nogama, fetus u njenom stomaku. Zamišljala sam čovjeka koji pravi sve te povrede bez namjere da je ubije i posebno trenutak u kom se isti taj sjeti da preko *video call*-a pozove majku kako bi svjedočila činu i valjda navijala za njega. Taj trenutak vjerovatno nije bio najgori u životu Zimrite Nerde. Meni će ostati urezan u glavi kao jedna od preciznijih slika moje zemlje, vječno me opominjući na bizarni *majka – sin* odnos kojim se još i ponosimo kao dijelom nacionalnog identiteta. 

Svaka druga žena koju poznajem imala je iskustva sa jednom takvom majkom - bezuslovnom zaštitinicom svoga sina. Možda sinčić psihički i fizički povređuje nedužne, ali kad ne gledaš ili kad se najmanje nadaš mama će smisliti srceparajuće opravdanje za njega. Svjesno i nesvjesno podržaće ga da zauvijek ostane njen mali, emotivno nezreli dječak, jer niko kao ona ne zažmuri na gluposti svog destruktivnog čeda i niko tako lako ne sruči planinu svog prezira na onog ko se usudi da protiv njega podigne ruku ili glas. 

Bezuslovno pravdanje i iracionalna nježnost ove mame možda jesu malo strašne, ali ona tako betonira status najvažnije žene u životu svog ponekad agresivnog Petra Pana. Publika je većinski podržava, voli je i pravda majčinskom slabošću i žrtvom, jer kakav je da je, njen je. Ali njen je i samo njen, jer niko nikada neće znati da mu udovolji, oprosti i razumije ga kao ona. Niko nikad neće uspjeti da poništi sebe zarad njega, kao što je to uradila ona i na kraju, izgleda da niko nikada neće moći da ga rodi opet. Crnogorska majka je zato najvažnija žena u životu svog sina, a on je najbolji, najljepši i najpametniji muškarac u njenom životu. U većini slučajeva on je jedini muškarac za kog je sigurna da je voli iskreno ili makar najbolje što umije. 

Kad se na osmomartovskom maršu, 2024. godine u Podgorici, vikalo da je vrijeme za pravdu, mislila sam samo o tome kako pravo i pravda nikad nisu isto, pa nisu to bili ni za Zimritu Nerdu i njenog muža i ubicu. Jedini spas vidjela sam u gore opisanoj majki. Pomislila sam kako bi lijepo bilo da nam se tog dana na binu popela ona, pa iskreno priznala svim zaljubljenim djevojčicama, djevojkama, ženama da njihova ljubav neće pretvoriti u ljubav ono što se zove iskorištavanje, laganje, emotivna manipulacija, nasilje. 

Sve to ni malo ne liči na ljubav. Voljela bih da nam se onako otmena i gorda kakvom je uvijek zamišljam obratila i održala lekciju o tome kako se vaspitavaju dječaci. Ali jasno mi je da to nije moguće ni u jednom univerzumu, jer ona nije kraljica marševa i bina već kraljica krpljenja porodičnih iluzija, umorna ratnica koja svoj dom godinama brani od siromaštva i nedostatka ljubavi. Dok je posmatram sa strane, nacifrana i načitana, lako mi je da je optužim i zamrzim što nešto ipak nije uspjela. Velika majka svih sinova u konfuziji uloga od prinčeva do ratnika; sinova koji u tim ulogama gube susret sa sopstvom koje majka nije stigla da skuva, opere, počisti, opegla. Zbog toga su, valjda, ponekad  destruktivni, manipulativni, nasilni, bez ikakve kontrole i dodira sa svojim emocijama, ali nema druge mame koja bi mogla da se igra psihologa sa njima, a ni oni više nisu dječaci.
  
**Vrijeme je za istinu.**

Statistika govori da svaka druga žena u mojoj zemlji poznaje ženu koja jeste ili je bila žrtva nasilja. Po statistikama, oko sedamnaest posto žena u mojoj zemlji čine žrtve seksualnog uznemiravanja. 
 
Za početak postoji pogled koji uhvatiš prije ili kasnije. I ma koliko pametan, mudar, brižan, kulturan bio onaj sa kojim imaš posla taj pogled se pojavi kad tad. Nekad prija, a nekad je odvratan, ali tu je makar granica uvijek veoma jasna. U drugim aspketima i ne baš, jer to može biti pogled zaljubljenog čovjeka, manijaka, ljubavnika ili ubice u isto vrijeme. Nekad čini da se osjećaš kao parče mesa, nekad kao božanstvo, ali nikad ne ukida doživljaj makar sekundarnog straha da će nešto sa druge strane kvrcnuti, pa će možda da kvrce i tvoj vrat. Ne znaš kako, ali uvijek postoji mogućnost da će se iscrtati neka nevidljiva granica igre, strasti, nasilja i stvoriti žrtvu od tebe, onda kad se tome uopšte nisi nadala. 

Recimo, nikada neću zaboriviti da sam jednom zaspala u međugradskom autobusu, a probudila se tako što je nepoznati čovjek počeo da mi ljubi rame i priča o tome kakve bih helanke trebalo da nosim. Od straha nisam smjela da ga pogledam u lice, ali sam sigurna da mogu prepoznati njegov pogled. Samo sam čekala sljedeću stanicu i molila se da neko reaguje, ali zašto bi? Moja haljina je bila na bretele. Moja je bila odluka da sjednem na zadnje sjedište i zaspim na njemu. Moj me kukavičluk u tom trenutku spriječio da vrištim, požalim se ili štagod. Tako fino pritisnuta od strane njegovog debelog tijela u ćošku na zadnjem sjedištu autobusa, ne pamtim da sam sebi izgledala gluplje što sam uopšte ušla u autobus.       

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3f9b4f8f-b7c2-4c4c-b260-8882bbfb5d21)
Lesli Lebovic, performans Suzan Lejs, 1977.{.caption}
 
Kad se na osmomartovskom maršu vikalo da je vrijeme za istinu mislila sam o predatorskim pogledima znanih i neznanih i kako me često sramota da se požalim i kažem da mi smeta. Učini mi se da znam, ali kao da ne smijem da kažem šta je istina. Ako kažem naći će se neko da me ubjeđuje da iskuliram, tripujem, umišljam, a jedan dio mene krenuće da prespituje sopstvene odluke, ponašanje, hod i konačno prestaću da se smijem. Onda sam se sjetila da sam taj pogled vidjela prvi put kad sam imala možda jedanaest godina. 

U školi smo radili Andrićevu priču „Aska i vuk“. Nastavnica nam je objašnjavala da se radi o personifikaciji dobra i zla, čistoće i nečega divljeg i prljavog. Meni je tada jedan dječak iz odjeljenja poslao cjeduljicu na kojoj smo bili nacrtani on i ja kao Aska i vuk, samo na crtežu Aska nije plesala, nego joj je vrat bio u ustima vuka. Tih dana mi je stalno pokazivao zube kao da će da me ujede i meni je nekako bilo jasno da ga vrlo malo dijeli od toga da to i uradi. Iako, ipak nije, lijepo mi je objasnio gdje se na lancu ishrane nalazi on, a gdje ja. Naravno, njemu niko nije rekao ništa, a mene je bilo strah dok nisam prihvatila da je sve to prosto tako i da nema nikakve veze sa mnom, mojom odjećom i mojim ponašanjem. 

Za početak postoji taj pogled, onda zagrljaj, poljubac ili ponuda koje ne želiš, zatim navaljivanje, manipulacija, ucjena, prijetnja. Postoji osjećaj da uvijek moraš biti na oprezu, uvijek mudra, uvijek pametna, ponekad toliko pametna da se napraviš glupa. Postoji osjećaj zbog kog želiš da budeš ružnija, tiša tako da te vidi samo ko mora i postoji osjećaj zbog kog ti je često draže da ostaneš u kući. 

**Vrijeme je za hrabrost. Vrijeme je za srčanost.**

Istraživanja kažu da se u Crnoj Gori prostitucijom bavi oko dvjesta žena. 

Pored moje kuće prolazi magistrala. Ovu magistralu pretrčavala sam često da bih stigla do pumpe na kojoj sam kupovala cigarete. U blizini pumpe ili ispred kase često sam srijetala njih. Dvije ih je. Starija i mlađa, ali nikada nisu obje tu. Ako priđeš kasi, pomjeriće ti se iako su prve stigle. Reći će ti da si lijepa, ako si žena. Spustiće majicu da im se vide ramena. Neko auto će se zaustaviti, one će tražiti da im vozač kupi neki slatkiš, ući će i nestati na par sati ili možda zauvijek. 

Već neko vrijeme ne viđam te dvije žene i često se pitam gdje su nestale. Možda baš zbog tih misli o njima u posljednja dva mjeseca kola su se zaustavila na magistrali čak tri puta zbog mene. Prvi put mi nije bilo jasno zbog čega staju, onda sam shvatila i krenula da bježim. Drugi put je gospodin odmah pitao koliko koštam, dok je bio nepropisno parkiran, a treći put se radilo o bračnom paru koji me je pratio. Stigli su me kad sam došla do autobuske stanice u blizini, a onda me pitali da li poznajem njihovu ćerku, jer ona često boravi tu, sa druge strane magistrale. 

Dakle, radi se o troje kola i vremenskom periodu koji se broji u minutima koliko mi je trebalo da pretrčim magistralu. U tim minutima nisam bila ni lijepa, ni zgodna, ni sređena, ni gola, ali jesam izgledala kao žensko koje nešto čeka pored magistrale, a to je bilo sasvim dovoljno. 

Voljela bih da znam da se one žene koje sam srijetala, nalaze na drugoj strani magistrale jer tako vole, ali ni jedna ni druga nisu izgledale tako. Kad se vikalo na osmomartovskom maršu da je vrijeme za srčanost mislila sam na njih. Znam da je njihova srčanost dok otkrivaju golo rame i smješkaju se još jednom, izazvana istim onim uzrokom zbog kojeg traže da im se kupi slatkiš prije usluge oralnog, vaginalnog ili analnog zadovoljavanja mušterija. 

**Dosta nam je smrti, nasilja i straha!** 

**Dosta nam je gladi, neznanja i mraka!**

**Vrijeme je za nadu.** 

Eto tako se nekad probudiš i shvatiš da si žensko i da baš ništa ne možeš da uradiš po tom pitanju, ali nije ni to tako loše. Na osmomartovskom maršu vikalo se da je vrijeme za iskrenost, a ja imam vremena na pretek da svoju kopam i glancam. Vikalo se da je vrijeme za ljubav, a ja još uvijek imam strpljenja da je učim i proizvodim na tone. Vikalo se da je vrijeme za humanost, a ja i dalje smijem da obećam sebi da ću slomit glavu svakom ko proba da je uzme onima koje volim. 

Moja zemlja, ipak, nema više vremena, pa mora koliko je danas početi da prevaspitava svoje dječake kako bi ih konačno naučila da su nešto mnogo više, ljepše, duhovitije od razmaženih prinčeva i agresivnih ratnika. Možda onda svaki dječak sazna šta da radi sa svojom dosadom, tugom, ljutnjom, sramotom i ljubomorom pa ne bude nikada više lagao, manipulisao, nasrtao ili pravio masnice. Velika podrška za takve dječake, a za sve ostale ide jedno veliko „Mrš!“, Mimi Mercedes i pjesma – „Voli ili ostavi na miru.“

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/x_iXDruU0aI?si=7nMG99OK5qSv3xWh" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


Svaka druga žena u mojoj zemlji poznaje ženu koja jeste ili je bila žrtva nasilja. Oko sedamnaest posto žena u mojoj zemlji čine žrtve seksualnog uznemiravanja

ženska borba

Vrijeme je za pravdu, istinu i hrabrost

Dana 27. februara 2024. probudila sam se oko jedanaest sati i krenula da se pripremam za polazak u Bijelo Polje gdje je dogovoreno igranje predstave „671 –LOV“, koju sam režirala i za koju sam napisala tekst. Tema predstave je otmica u Štrpcima, koja se dogodila na dan kad je našu predstavu trebalo da odigramo u Bijelom Polju.

Za mene je jednom bilo važnije od života da to bude moja prva predstava. Sad, nakon što sam je napravila, za mene je ona najljepša i najgora, najhrabrija i najplašljivija, a to je baš lijep osjećaj. O tome sam razmišljala spremajući se za predstavu, o potezima koji je te večeri mogu učiniti boljom, kad mi je na instagramu stigao snimak dočeka Milorada Dodika u Skupštini Crne Gore. 

Zaboravila sam na trenutak na pozorište, a nešto me gadno pomazilo po naivnoj pjesničkoj dušici. Sigurno treba biti ozbiljan psihopata ili ipak teško uhranjena svinja da bi se Miloradu Dodiku iskreno pružila ruka uz srdačan osmjeh i koji sočni poljubac u lojani obraz, pomislila sam. Treba biti  teški psihopata da bi se ista kreatura srdačno dočekala u Crnu Goru na dan kad se obilježava trideset i jedna godina od zločina u kom je pod vođstvom Milana Lukića, paravojna formacija „Osvetnici“ Vojske Republike Srpske pobila dvadeset civila, mučila ih, opljačkala, pa njihove leševe bacila u Drinu, kako se njihovi ostaci nikada ne bi pronašli i za sve to dobila po 100 DM i sat. 

Treba biti ozbiljno lud da bi se tog dana teški Milorad Dodik ugostio na crvenom tepihu pred Skupštinom Crne Gore iz koje su se na zadnja vrata izbacivale porodice žrtava zločina u Štrpcima, kada su od Momira Bulatovića i Mila Đukanovića zahtijevale informacije o sudbini svojih otetih. Na kraju treba imati potencijal monstruma da bi se uz bolesni osmijeh izjavilo kako je sve to bila slučajnost, kako kao predsjednik Skuštine nisi znao da se baš tog dana desio stravičan zločin, a da ti ni jednog trenutka ne padne na pamet da makar zatražiš oprost. 

Samo dva sata prije te nenadane posjete, nekolicina ljudi okupila se po ko zna koji put da položi cvijeće na spomen obilježje žrtvama rata devedesetih. Nema drugog groba na koji oni mogu položiti cvijeće. Postoji još jedino spomenik žrtvama ovog zločina u Bijelom Polju, ali nema groba za njihove otete i neće ga ni biti, jer bi proces isušivanja i ekshumacije jezera Perućac u kom se nalaze njihovi ostaci trajao tri mjeseca (mjesec dana više nego uobičajeni pozorišni proces), a njihovi apeli da se pronađu ostaci otetih  traju pedeset i sedam dana i trideset godina.

Toj nekolicini ljudi već godinama se povremeno pridružuju i predstanici političkih stranaka, obećavaju intezivne pretrage, osuđuju oštro, opominju blago, da se ne zaboravi, da se ne ponovi, ali kome? Zbilja, kome? Ipak, ovog 27. februara času o Štrpcima je pristustvovao samo „dežurni“, tj Bošnjačka stranka. Ali tako je sa časovima na kojim uvijek nešto mora da se odgovara. Dođe samo ko mora, a oni koji lekciju treba da održe iscrpljeni od svake volje da je predaju onima koje pouka ne zanima, ispričaju šta imaju i odu kući svjesniji užasa. 

Bertold Breht govorio je da je politička nepismenost najgora od svih nepismenosti. „Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, ljekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći da mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.“

![](https://cms.normalizuj.me/assets/538c47fa-8e0a-4092-a05f-5520ae7a280a)
Mandić i Dodik,  foto: Boris Pejović, Vijesti{.caption}

Andrija Mandić teško se može okarakterisati kao politički nepismen čovjek. Zato se bez trunke paranoje može reći da datum Dodikove posjete Mandićevoj Crnoj Gori u kojoj se zaboravljaju datumi zločina, odvratnost same posjete diže na novi spektakularno svinjski nivo, bila ona slučajna ili ne. 

Da prevedem, slučajno ili ne 27. februara 2024. onima koji su pedeset i sedam dana i trideset godina obilježeni  otmicom, mučenjem i ubistvom svojih najbližih, Andrija Mandić je rekao da ga boli dupe za to. Rekao im je to i Dodik, simpatično kako samo on to zna, pozdravljajući ljude koji su protestvovali ispred Skupštine sa svoja tri ćevapčića. To znači da dvadeset ubijenih, opljačkanih i mučenih civila, uništeni životi stotina članova njihovih porodica koji svih ovih godina zahtijevaju, mole i preklinju da se ekshumira jezero Perućac nijesu vrijedni jednog grama zadnjice Andrije Mandića i ni jednog grama zadnjice Milorada Dodika. Onome kome su se životi uništavali da bi se gradile te masivne zadnjice ne preostaje ništa drugo nego da se zapita koliko još ljudi treba da proguta ta ista rupa da bi joj stvarno bilo dosta? 

Srećom, kad sam stigla do misli o crnim rupama, bilo je vrijeme da krenem, pa sam se zaputila prema pozorištu. Ali baš u trenutku kad sam prilazila skupštini nova povorka crnih automobila je prošla pored mene. Opsovala sam ih sočno i nastavila da ciljam jednog od policajca koji ih je čekao kraj skupštine. Bila je to lijepa scena. Ja, đevojka od 158 cm za koju ni izbliza ne mogu  da odrede ima li dvanaest ili petnaest godina, marširam ka policajcu da se zakucam u njega, izvučem nož ili bacim bombu. Sigurno sam mu izgledala kao potpuna ludača, pa je napravio korak nazad, ali  kad sam se približila na taj jedan korak do njega samo sam naglo skrenula nadesno ka Pozorištu i krenula da se previjam od smijeha. I smijala sam se dugo. 

Poželjela sam da napišem nešto dostojanstveno o tome koliko me zapravo zaboljeo stomak i život i kako mi uopšte nije bilo do smijeha. Poželjela sam da uradim nešto dostojanstvno što ne pršti od mržnje i gađenja. Ali ja nemam to strpljenje, jer me osim najobičnijeg osjećaja za nepravdu i neukus, strah da ne pripadam zemlji koju može voditi bilo koji zaboravni političar. Dozvoliću sebi da polažem istorijsko pravo na taj strah koji su mi sistematično instalirale sve bošnjačke, srpske i crnogorske političke stranke u Crnoj Gori. Polagaću pravo na taj strah kad ja hoću i kako ja hoću  i ponoviću to sebi i drugima dovoljno puta dok me opet ne dovede do povraćanja. 

Manje lijep detalj jeste da sam povratila nakon prolaska pored Mandićeve skupštine i Dodikovog tepiha, a malo prije pozorišta. U tom mom osjetljivom želucu zasmrdjelo je do neba. Ne pripadam zemlji koju može voditi zaboravni političar, jer je takva zemlja sposobna da zaboravi sopstveni doprinos smrti svojih državljana, kao i to da je zemljama saveznicama pomogla u takvoj egzekuciji. Zašto onda ne bi ubila i mene? Zašto je recimo nemoguće zarad veće guzice ubijediti ljude da je nužno očistiti malecku Crnu Goru od šačice nekakvog naroda, kao što se upravo sistematično trijebi Gaza od tih gamadi i njihove djece? 5 000 pobijene djece nedjeljno = 2 grama debele guzice. Potrebna je samo odluka, moćno savezništvo i strast. 

Naravno, čula sam i ja mnogo puta da je svaki Srbin ipak pomalo četnik, da će Srbija zauvijek sanjati o Velikoj Srbiji, da ima rijetko dobrih muslimana, da su podgoričkim muslimanima nadimci koji kriju mnogo zvučnija imena tipa Hamza, Šefkija, Ibrahim dodijeljeni od milošte i da uvijek možemo biti prijatelji, ali teško momak i đevojka, skoro nikad muž i žena. U svojim blagorodnim nacionalizmima saglasni su muslimani i pravoslavci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci Crne Gore, ne bez razloga i recimo da nije zakasnio XXI vijek, nego je sveta islamsko - pravoslavna tradicija. Suština je ista, niko nema ništa ni protiv koga, ali su se mnogi latili svojih uloga već jednom, pa će se možda instalirati opet u nekim novim ulogama, jer ništa ljepše od svete tradicije, a ni svetih ratova. Zaborav i strah na sve to dođu besplatno. 

Moje mišljenje o svemu ovome nema nikakvu važnost, ali je zapisano iz najobičnije ljudske potrebe da se na velike gadosti reaguje burno. Zamisliću ipak da makar jedno biće neće preći preko njega smijući se komičnoj trontavosti Dodika i voštanoj faci Mandića. Sve i da debilizam tih potencijala, monstruma i njima sličnih nikad ne dobije razmjere ponovnog međusobnog istrjebljivanja na kom će se opet gojiti debele guzice, dovoljno je držati ljude u strahu i poniženosti bola svih njihovih trauma. Dovoljno je. Dovoljno je. Dovoljno je. Dovoljno je da povratiš jednom, pa da shvatiš da nešto nije kako treba u tvom stomaku, u tvom životu možda.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9686d4d3-97bb-4648-8d52-2d8461bd3223)
Predstava "671- LOV",  foto: Duško Miljanić, CNP{.caption}

Moj 27. februar završio se izvođenjem predstave o Štrpcima u Bijelom Polju. Neki su izašli zbog scena sa sa seksualnim sadržjem koje su ih uvrijedile, jer ih bog nadovodno ne odabrava, neki su iskreno bili potrešeni, ali zahvalni, a neki za koje su mi kasnije rekli da su članovi porodica žrtava izašli su, jer im je valjda bilo teško. Jedna najobičnija predstava mogla je da im nanovo ozlijedi rane i meni je iskreno žao zbog toga. 

Ne mogu ni da zamislim kako njih tek boli život u Crnoj Gori u kojoj predsjednik skupštine zaboravlja šta se desilo 27. februara i u kojoj pojedinci koji se predstavljaju kao islamski vjernici povremeno prijete istim užasima hraneći mržnju i želju za osvetom. Ali o njihovim predstavama tek će se praviti predstave, obećavam. Porodice žrtava ne mogu zaboraviti 27. februar sve i da hoće, ali zbog budalastih Bošnjaka, Crnogoraca i Srba mogu da razmišljalju o tome da li će se njihova nesreća ponoviti i kome. 

Datum Dodikove posjete Mandićevoj Crnoj Gori u kojoj se zaboravljaju datumi zločina, odvratnost same posjete diže na novi spektakularno svinjski nivo

Vrijeme je za pravdu, istinu i hrabrost

Dan kad sam povratila strah