Dana 27. februara 2024. probudila sam se oko jedanaest sati i krenula da se pripremam za polazak u Bijelo Polje gdje je dogovoreno igranje predstave „671 –LOV“, koju sam režirala i za koju sam napisala tekst. Tema predstave je otmica u Štrpcima, koja se dogodila na dan kad je našu predstavu trebalo da odigramo u Bijelom Polju.
Za mene je jednom bilo važnije od života da to bude moja prva predstava. Sad, nakon što sam je napravila, za mene je ona najljepša i najgora, najhrabrija i najplašljivija, a to je baš lijep osjećaj. O tome sam razmišljala spremajući se za predstavu, o potezima koji je te večeri mogu učiniti boljom, kad mi je na instagramu stigao snimak dočeka Milorada Dodika u Skupštini Crne Gore.
Zaboravila sam na trenutak na pozorište, a nešto me gadno pomazilo po naivnoj pjesničkoj dušici. Sigurno treba biti ozbiljan psihopata ili ipak teško uhranjena svinja da bi se Miloradu Dodiku iskreno pružila ruka uz srdačan osmjeh i koji sočni poljubac u lojani obraz, pomislila sam. Treba biti teški psihopata da bi se ista kreatura srdačno dočekala u Crnu Goru na dan kad se obilježava trideset i jedna godina od zločina u kom je pod vođstvom Milana Lukića, paravojna formacija „Osvetnici“ Vojske Republike Srpske pobila dvadeset civila, mučila ih, opljačkala, pa njihove leševe bacila u Drinu, kako se njihovi ostaci nikada ne bi pronašli i za sve to dobila po 100 DM i sat.
Treba biti ozbiljno lud da bi se tog dana teški Milorad Dodik ugostio na crvenom tepihu pred Skupštinom Crne Gore iz koje su se na zadnja vrata izbacivale porodice žrtava zločina u Štrpcima, kada su od Momira Bulatovića i Mila Đukanovića zahtijevale informacije o sudbini svojih otetih. Na kraju treba imati potencijal monstruma da bi se uz bolesni osmijeh izjavilo kako je sve to bila slučajnost, kako kao predsjednik Skuštine nisi znao da se baš tog dana desio stravičan zločin, a da ti ni jednog trenutka ne padne na pamet da makar zatražiš oprost.
Samo dva sata prije te nenadane posjete, nekolicina ljudi okupila se po ko zna koji put da položi cvijeće na spomen obilježje žrtvama rata devedesetih. Nema drugog groba na koji oni mogu položiti cvijeće. Postoji još jedino spomenik žrtvama ovog zločina u Bijelom Polju, ali nema groba za njihove otete i neće ga ni biti, jer bi proces isušivanja i ekshumacije jezera Perućac u kom se nalaze njihovi ostaci trajao tri mjeseca (mjesec dana više nego uobičajeni pozorišni proces), a njihovi apeli da se pronađu ostaci otetih traju pedeset i sedam dana i trideset godina.
Toj nekolicini ljudi već godinama se povremeno pridružuju i predstanici političkih stranaka, obećavaju intezivne pretrage, osuđuju oštro, opominju blago, da se ne zaboravi, da se ne ponovi, ali kome? Zbilja, kome? Ipak, ovog 27. februara času o Štrpcima je pristustvovao samo „dežurni“, tj Bošnjačka stranka. Ali tako je sa časovima na kojim uvijek nešto mora da se odgovara. Dođe samo ko mora, a oni koji lekciju treba da održe iscrpljeni od svake volje da je predaju onima koje pouka ne zanima, ispričaju šta imaju i odu kući svjesniji užasa.
Bertold Breht govorio je da je politička nepismenost najgora od svih nepismenosti. „Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, ljekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći da mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.“
Mandić i Dodik, foto: Boris Pejović, Vijesti
Andrija Mandić teško se može okarakterisati kao politički nepismen čovjek. Zato se bez trunke paranoje može reći da datum Dodikove posjete Mandićevoj Crnoj Gori u kojoj se zaboravljaju datumi zločina, odvratnost same posjete diže na novi spektakularno svinjski nivo, bila ona slučajna ili ne.
Da prevedem, slučajno ili ne 27. februara 2024. onima koji su pedeset i sedam dana i trideset godina obilježeni otmicom, mučenjem i ubistvom svojih najbližih, Andrija Mandić je rekao da ga boli dupe za to. Rekao im je to i Dodik, simpatično kako samo on to zna, pozdravljajući ljude koji su protestvovali ispred Skupštine sa svoja tri ćevapčića. To znači da dvadeset ubijenih, opljačkanih i mučenih civila, uništeni životi stotina članova njihovih porodica koji svih ovih godina zahtijevaju, mole i preklinju da se ekshumira jezero Perućac nijesu vrijedni jednog grama zadnjice Andrije Mandića i ni jednog grama zadnjice Milorada Dodika. Onome kome su se životi uništavali da bi se gradile te masivne zadnjice ne preostaje ništa drugo nego da se zapita koliko još ljudi treba da proguta ta ista rupa da bi joj stvarno bilo dosta?
Srećom, kad sam stigla do misli o crnim rupama, bilo je vrijeme da krenem, pa sam se zaputila prema pozorištu. Ali baš u trenutku kad sam prilazila skupštini nova povorka crnih automobila je prošla pored mene. Opsovala sam ih sočno i nastavila da ciljam jednog od policajca koji ih je čekao kraj skupštine. Bila je to lijepa scena. Ja, đevojka od 158 cm za koju ni izbliza ne mogu da odrede ima li dvanaest ili petnaest godina, marširam ka policajcu da se zakucam u njega, izvučem nož ili bacim bombu. Sigurno sam mu izgledala kao potpuna ludača, pa je napravio korak nazad, ali kad sam se približila na taj jedan korak do njega samo sam naglo skrenula nadesno ka Pozorištu i krenula da se previjam od smijeha. I smijala sam se dugo.
Poželjela sam da napišem nešto dostojanstveno o tome koliko me zapravo zaboljeo stomak i život i kako mi uopšte nije bilo do smijeha. Poželjela sam da uradim nešto dostojanstvno što ne pršti od mržnje i gađenja. Ali ja nemam to strpljenje, jer me osim najobičnijeg osjećaja za nepravdu i neukus, strah da ne pripadam zemlji koju može voditi bilo koji zaboravni političar. Dozvoliću sebi da polažem istorijsko pravo na taj strah koji su mi sistematično instalirale sve bošnjačke, srpske i crnogorske političke stranke u Crnoj Gori. Polagaću pravo na taj strah kad ja hoću i kako ja hoću i ponoviću to sebi i drugima dovoljno puta dok me opet ne dovede do povraćanja.
Manje lijep detalj jeste da sam povratila nakon prolaska pored Mandićeve skupštine i Dodikovog tepiha, a malo prije pozorišta. U tom mom osjetljivom želucu zasmrdjelo je do neba. Ne pripadam zemlji koju može voditi zaboravni političar, jer je takva zemlja sposobna da zaboravi sopstveni doprinos smrti svojih državljana, kao i to da je zemljama saveznicama pomogla u takvoj egzekuciji. Zašto onda ne bi ubila i mene? Zašto je recimo nemoguće zarad veće guzice ubijediti ljude da je nužno očistiti malecku Crnu Goru od šačice nekakvog naroda, kao što se upravo sistematično trijebi Gaza od tih gamadi i njihove djece? 5 000 pobijene djece nedjeljno = 2 grama debele guzice. Potrebna je samo odluka, moćno savezništvo i strast.
Naravno, čula sam i ja mnogo puta da je svaki Srbin ipak pomalo četnik, da će Srbija zauvijek sanjati o Velikoj Srbiji, da ima rijetko dobrih muslimana, da su podgoričkim muslimanima nadimci koji kriju mnogo zvučnija imena tipa Hamza, Šefkija, Ibrahim dodijeljeni od milošte i da uvijek možemo biti prijatelji, ali teško momak i đevojka, skoro nikad muž i žena. U svojim blagorodnim nacionalizmima saglasni su muslimani i pravoslavci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci Crne Gore, ne bez razloga i recimo da nije zakasnio XXI vijek, nego je sveta islamsko - pravoslavna tradicija. Suština je ista, niko nema ništa ni protiv koga, ali su se mnogi latili svojih uloga već jednom, pa će se možda instalirati opet u nekim novim ulogama, jer ništa ljepše od svete tradicije, a ni svetih ratova. Zaborav i strah na sve to dođu besplatno.
Moje mišljenje o svemu ovome nema nikakvu važnost, ali je zapisano iz najobičnije ljudske potrebe da se na velike gadosti reaguje burno. Zamisliću ipak da makar jedno biće neće preći preko njega smijući se komičnoj trontavosti Dodika i voštanoj faci Mandića. Sve i da debilizam tih potencijala, monstruma i njima sličnih nikad ne dobije razmjere ponovnog međusobnog istrjebljivanja na kom će se opet gojiti debele guzice, dovoljno je držati ljude u strahu i poniženosti bola svih njihovih trauma. Dovoljno je. Dovoljno je. Dovoljno je. Dovoljno je da povratiš jednom, pa da shvatiš da nešto nije kako treba u tvom stomaku, u tvom životu možda.
Predstava "671- LOV", foto: Duško Miljanić, CNP
Moj 27. februar završio se izvođenjem predstave o Štrpcima u Bijelom Polju. Neki su izašli zbog scena sa sa seksualnim sadržjem koje su ih uvrijedile, jer ih bog nadovodno ne odabrava, neki su iskreno bili potrešeni, ali zahvalni, a neki za koje su mi kasnije rekli da su članovi porodica žrtava izašli su, jer im je valjda bilo teško. Jedna najobičnija predstava mogla je da im nanovo ozlijedi rane i meni je iskreno žao zbog toga.
Ne mogu ni da zamislim kako njih tek boli život u Crnoj Gori u kojoj predsjednik skupštine zaboravlja šta se desilo 27. februara i u kojoj pojedinci koji se predstavljaju kao islamski vjernici povremeno prijete istim užasima hraneći mržnju i želju za osvetom. Ali o njihovim predstavama tek će se praviti predstave, obećavam. Porodice žrtava ne mogu zaboraviti 27. februar sve i da hoće, ali zbog budalastih Bošnjaka, Crnogoraca i Srba mogu da razmišljalju o tome da li će se njihova nesreća ponoviti i kome.