Pre dvadeset godina, budući veoma osetljiva uzrasta, skitao sam gradom Sankt-Peterburgom sa lažnim ispravama u džepu i bez kaputa, iako je bila ljuta zima. Istini za ljubav, kaput sam imao, ali ga iz principijelnih razloga nisam oblačio. U to vreme moju imovinu je predstavljalo nekoliko priča koliko kratkih toliko i riskantnih. Te priče sam nosio iz jedne redakcije u drugu, nikome nije padalo na um da ih čita, a ako su i dospevale pred nečije oči, izazivale su obrnutu reakciju. Urednik jednog časopisa mi je preko portira poslao rublju, drugi urednik je za rukopis izjavio da je najobičnija koještarija, ali da njegov tast ima trgovinu brašna i da se u toj trgovini mogu zaposliti kao šegrt. Odbio sam i shvatio da mi ne ostaje ništa drugo nego da pođem Gorkom.

U Petrogradu je tada izlazio internacionalistički časopis Letopis, koji je za nekoliko meseci postao naš najbolji mesečni časopis. Uređivao ga je Gorki. Pošao sam k njemu u Veliku monetnu ulicu. Srce mi je snažno lupalo i prestajalo da kuca. U čekaonici se okupilo najneobičnije društvo koje čovek može da zamisli: dame iz velikog sveta i takozvani „bosjaci", telegrafisti iz Arzamasa, duhoborci i radnici, ilegalci-boljševici, koji su se držali po strani. Prijem je trebalo da počne u šest časova. Tačno u šest vrata su se otvorila i ušao je Gorki, zaprepastivši me svojim rastom, mršavošću, snagom i dimenzijama ogromnog skeleta, modrinom sitnih i odlučnih očiju, inostranim odelom koje je na njemu stajalo kao džak, ali ipak elegantno. Rekao sam: vrata su se otvorila tačno u šest. Celog života je ostao veran toj tačnosti, vrlini kraljeva i starih, veštih, samouverenih radnika.

Posetioci u čekaonici su se podelili u dve grupe ― jedni su doneli rukopise, drugi su čekali da im se reši sudbina.

Gorki je prišao drugoj grupi. Korak mu je bio lak, nečujan, rekao bih graciozan, u rukama je držao sveske; na nekima je njegovom rukom bilo napisano više nego rukom autora. Sa svakim je govorio sabrano i dugo, slušao je sabesednika s beskrajnom pohlepnom pažnjom. Svoje mišljenje je izricao otvoreno i ozbiljno, birajući reči čiju smo snagu upoznali mnogo kasnije, po isteku godina i decenija, kada su te reči, pošto su u našoj duši prevalile dugi, neminovni put, po- stale životno geslo i pravac.

Pošto je završio sa autorima koje je već poznavao, Gorki je prišao nama i stao da skuplja rukopise. Letimično me je pogledao. Ja sam u to vreme predstavljao rumenu, punačku i nepre- vrelu mešavinu tolstojevca i socijal-demokrate, nisam nosio kaput, ali sam bio naoružan naočarima, uvijenim u uvoštavljeni konac.

Bio je utorak. Gorki je uzeo svesku i rekao:

 ― Po odgovor ― u petak.
   
Neverovatno su zvučale tada te reči... Obično su rukopisi truleli u redakcijama po nekoliko meseci, a najčešće ― večnost.

Vratio sam se u petak i zatekao nove ljude: kao i prvi put, među njima su bile kneginje i duhoborci, radnici i kaluđeri, pomorski oficiri i gimnazijalci. Ušavši u sobu, Gorki me je ponovo pogledao letimično, u magnovenju, ali me je ostavio za kraj. Svi su otišli. Ostali smo sami ― Maksim Gorki i ja, koji sam dospeo tu s druge planete, iz našeg vlastitog Marseja (ne znam treba li da objašnjavam da govorim o Odesi). Gorki me je pozvao u kabinet. Reči koje je tada izgovorio odlučile su moju sudbinu.

― Eksera ima malih, ― rekao je on ― a ima i velikih, kao moj prst. I on je prineo mojim očima dugački, snažno i nežno izvajani prst. Put pisca, poštovani pištolju (sa naglaskom na o), zasut je ekserima, pretežno povećih dimenzija. Njime se mora hodati bosonog, krvi će dovoljno isteći i iz godine u godinu će teći sve više. Vi ste slab čovek, vas će kupiti i prodati, vas će izmučiti, uspavati, i vi ćete uvenuti, pretvarajući se da ste rascvetalo drvo... Za poštenog čoveka, poštenog pisca i revolucionara, velika je čast da prođe tim putem, i ja vam, gospodine, za taj mučan čin dajem svoj blagoslov

Mislim da u mom životu nije bilo važnijih časova od onih koje sam proveo u redakciji Letopisa. Izašavši otud, potpuno sam izgubio osećaj za svoje telo. Po modrom, ljutom mrazu od trideset stepeni ispod nule trčao sam u bunilu ogromnim raskošnim hodnicima prestonice, otvorenim prema dalekom mračnom nebu, i došao sam sebi tek kada sam ostavio za sobom Crnu Rečicu i Novo Selo.

Prošla je ponoć i tek tada sam se vratio na Petrogradsku stranu, u sobu koju sam neposredno pre toga iznajmio od žene jednog inženjera, mlade, neiskusne žene. Kada je njen muž došao s posla i osmotrio moju zagonetnu i mladu personu, naredio je da se iz predsoblja uklone svi kaputi i kaljače i da se vrata između moje sobe i trpezarije zaključaju.

Dakle, vratio sam se u svoj novi stan. S druge strane zida bilo je predsoblje, lišeno kaljača i ogrtača koji su mu pripadali, duša je buktala i tresla se od grozničave radosti, koja je kao kakav tiranin tražila oduške. Nisam imao da biram. Stajao sam u predsoblju, nečemu se smeš kao i neočekivano otvorio vrata trpezarije. Inženjer i njegova žena su pili čaj. Ugledavši me u taj pozni čas, prebledeli su, osobito su im prebledela čela.

„Počelo je", pomislio je inženjer i pripremio se da skupo proda svoju kožu.

Načinio sam dva koraka prema njemu i rekao kako je Maksim Gorki obećao da će objaviti moje priče.

Inženjer je shvatio da se prevario kada je ludaka pomešao s lopovom, i još većma prebledeo.

― Pročitaću vam svoje priče, ― rekao sam sedajući i primičući tuđu čašu čaja, one koje je on obećao da će objaviti... 

Kratkoća sadržine nadmetala se u mojim delima sa odlučnim odsustvom učtivosti. Deo njihov, na sreću pristojnih ljudi, nije se pojavio. Izrezana iz časopisa, poslužila su kao povod moga pozivanja na sud, na osnovu dva paragrafa u isti mah zbog pokušaja obaranja postojećeg poretka i zbog pornografije. Suđenje je trebalo da se održi marta 1917. godine, ali moj advokat narod se krajem februara pobunio, spalio optužnicu, a zajedno s njom i samo zdanje okružnog suda.

Aleksej Maksimovič je tada stanovao na Kronverškom prospektu. Donosio sam mu sve što sam pisao, a pisao sam i po jednu priču dnevno (kasnije sam morao da se odreknem ovog sistema, da bih se uvalio u drugu krajnost). Gorki je sve čitao, sve odbacivao i zahtevao da nastavim. Najzad smo se obojica umorili, i on mi je rekao svojim prigušenim basom:

― Iz priloženog se jasno vidi da vi, gospodine, ništa ne znate, ali mnogo naslućujete... Stoga pođite među ljude.

I ja sam se sledećeg dana probudio kao dopisnik jednog nerođenog lista, sa dvesta rubalja na ime selidbenih troškova u džepu. List se nije rodio, ali mi je novac na ime selidbenih troškova dobro došao. Moj službeni put je trajao sedam godina, mnogo puteva sam prevalio, mnogim bitkama bio svedok. Sedam godina kasnije, pošto sam se demobilisao, učinio sam drugi pokušaj sa objavljivanjem i od njega dobio pisamce: „Sad se može početi".

I ponovo, strasno i neprekidno, stala je da me podstiče njegova ruka. Taj zahtev neprestano i po svaku cenu uvećavati broj potrebnih i lepih stvari na zemlji on je postavljao pred hiljade ljudi koje je sam otkrio i odgajio, a preko njih i čovečanstvu. Opsedala ga je neviđena, bezgranična strast prema ljudskom stvaralaštvu, koja ni za trenutak nije slabila. Patio je kada bi se ispostavilo da je čovek od koga je mnogo očekivao jalov. I srećan, trljao je ruke i namigivao svetu, nebu, zemlji, kada bi iz varnice buknuo plamen...

Preveo Milivoje Jovanović{.caption}

Kratka priča Isaka Babelja "Početak", objavljena 1937. godine u časopisu Литературная Газета 

Isak Babelj

Put pisca zasut je ekserima

Taj dečak, rekao mu je S., bio je sin Marine Cvetajeve. Marina Cvetajeva i Mandeljštam su za O.-a najveći ruski pesnici. Posmatrati fotografiju iz perspektive hiljadu devetsto sedamdeset i četvrte, za njega znači zamišljati njen nepostojeći život, koji se završio hiljadu devetsto četrdeset i prve kada se obesila. Tokom niza godina između građanskog rata i svoje smrti, živela je u ruskim emigrantskim krugovima u Francuskoj, u istoj zajednici u kojoj je odrastao S., koji ju je poznavao i koji je bio drug njenog sina, Mura. Marina Cvetajeva koja je napisala: „Možda je bolji način / Da se pobedi vreme i svet / Samo proći i ne ostaviti trag – / Proći i ne ostaviti senku / na zidu…“; koja je napisala: „Meni ovo nije trebalo, ne / ovo (ali slušajte, tiho,/ potrebu osećaju tela / a mi smo sada samo duhovi)…; koja je napisala: „U ovom najhrišćanskijem od svih svetova / svi pesnici su Jevreji.“

Kada su se O. i njegova supruga hiljadu devetsto sedamdeset četvrte vratili u Njujork, preselili su se u stan na Riversajd drajvu. U njihovoj zgradi je između ostalih stanara živeo i jedan stari Rus, lekar po imenu Grigorij Altšuler, duboko zašao u osamdesete, koji se još uvek bavio istraživačkim radom u jednoj od gradskih bolnica i koji je, zajedno sa svojom ženom, gajio veliko interesovanje za rusku književnost. Otac doktora Altšulera bio je Tolstojev lični lekar i na zidu njegovog stana na Riversajd drajvu, iznad jednog stola, visila je ogromna fotografija bradatog pisca, s prikladnom posvetom njegovom prijatelju i lekaru, ispisanom podjednako ogromnim slovima. Iz razgovora s mlađim Altšulerom, O. je saznao nešto što mu se činilo ništa manje neobično. U jednom malom selu u blizini Praga, usred zime hiljadu devetsto dvadeset i pete, taj čovek je pomagao Marini Cvetajevoj na porođaju, kada je rodila sina, istog onog koji je porastao i postao dečak na fotografiji na S.-ovom zidu. I ne samo to: u čitavoj njegovoj lekarskoj karijeri, to je jedina beba kojoj je on pomogao da dođe na svet.
 
„Bila je noć“, napisao je nedavno doktor Altšuler, „poslednji dan januara, hiljadu devetsto dvadeset i pete… Padao je sneg, užasna oluja je zavejala sve. Jedan dečak, Čeh, dotrčao je iz sela u kome je Cvetajeva tada živela sa svojom porodicom, iako njen muž tada nije bio s njom. Njena kći je pošla zajedno s ocem. Marina je bila sama.

Dečak je utrčao u sobu i rekao: ’Panji Cvetajeva hoće da odmah dođete kod nje jer su trudovi već počeli! Morate da požurite, krenulo je.’ Šta sam mogao da kažem? Brzo sam se obukao i krenuo kroz šumu, sneg mi je bio do kolena, oluja je besnela. Otvorio sam vrata i ušao. Pod čkiljavim svetlom jedne električne sijalice video sam gomile knjiga naslaganih u jednom uglu sobe; gotovo da su stigle do tavanice. U drugom uglu, nabacano smeće nagomilano tokom nekoliko dana. A tu je bila i Marina koja je palila cigaretu na cigaretu; porođaj je bio počeo. Veselo me je pozdravila: ’Skoro da ste zakasnili!’ Osvrnuo sam se po sobi pokušavajući da pronađem nešto čisto, i komad sapuna. Ništa, nijedne čiste maramice, ničega. Ležala je u krevetu, pušila i smešila se govoreći: ’Rekla sam vam da ćete me vi porađati – došli ste, i sad je to vaša briga, ne moja…’

Sve je išlo prilično glatko. Ipak, pupčana vrpca je bila toliko jako stegnuta oko bebinog vrata da je jedva disala. Bila je plava…

Očajnički sam pokušavao da joj uspostavim disanje i najzad uspeo; više nije bila plava već ružičasta. Čitavo to vreme, Marina je pušila, ćutala, reč nije progovorila, neprestano je gledala u bebu, u mene…

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3d5e4eb-5831-43be-99fe-d1c5e016cb86)
Cvetajeva sa sinom, 1936; foto: dommuseum.ru {.caption}

Vratio sam se narednog dana i potom obilazio dete svake nedelje još mnogo sedmica. U jednom pismu (10. maj, 1925) Marina je napisala: ’Sve što se tiče Mura, Altšuler obavlja sa ponosom i ljubavlju. Pre jela, Mur dobija jednu kafenu kašičicu limunovog soka bez šećera. Hrani se po sistemu profesora Černija koji je za vreme rata u Nemačkoj spasao hiljade novorođenčadi. Perkusijom, auskultacijom, nekim aritmetičkim kalkulacijama. Meni zatim zapisuje kako da hranim Mura naredne nedelje, šta da mu dajem, koliko butera, koliko limuna, koliko mleka, kako da postepeno povećavam količine. Kad god dođe, seća se šta je dao prošlog puta, i nikada ne nosi nikakve beleške… Ponekad imam ludu želju da ga jednostavno poljubim u ruku…“

Dečak je brzo rastao i postao zdravo dete koga su majka i njeni prijatelji obožavali. Poslednji put sam ga video kad još nije bio napunio godinu dana. Marina se tada preselila u Francusku i ostala da tu živi narednih četrnaest godina. Žorž (Murovo zvanično ime) je krenuo na školovanje i ubrzo postao predani izučavalac književnosti, muzike i slikarstva. Godine hiljadu devetsto trideset i šeste njegova sestra Alja, idući za svojim ocem, napušta porodicu i Francusku, i odlazi u Sovjetsku Rusiju. Marina je u Francuskoj ostala s malim sinom…uz ogromne teškoće, finansijske i moralne. Hiljadu devetsto trideset i devete zatražila je sovjetsku vizu i zajedno sa sinom vratila se u Moskvu. Dve godine kasnije, u avgustu hiljadu devetsto četrdeset i prve, njen život je dostigao svoj tragični kraj…

Rat je još uvek trajao. Mladi Žorž Efron bio je na frontu. ’Zbogom književnosti, muzici, školi’, pisao je svojoj sestri. Pisma je potpisivao sa „Mur“. Bio je hrabar, smeo borac, učestvovao je u mnogim bitkama, i umro je u julu , hiljadu devetsto četrdeset i četvrte, kao jedna od brojnih žrtava bitke kod sela Drujka, na zapadnom frontu. Bilo mu je tek dvadeset godina.“

*Prevod sa engleskog: Ivana Đurić Paunović*



U čast nedavno preminulog američkog pisca Pola Ostera objavjujemo odlomak iz njegove prve knjige "Otkrivanje samoće" (1982)

In memoriam

Pol Oster: Otkrivanje samoće

Ekonomsko bezvlašće kapitalističkog društva kakvo danas postoji, po mom mišljenju, pravi je izvor zla. Pred nama vidimo golemu zajednicu proizvođača, članova društva koji neprestano teže jedan drugoga lišiti plodova njihovog kolektivnog rada - ne silom, već vjernim pokoravanjem s legalno utemeljenim pravilima. Ovdje je važno shvatiti da sredstva za proizvodnju - to jest, cjelokupni produktivni kapacitet potreban za proizvodnju potrošne robe kao i dodatna kapitalna dobra - mogu legalno biti, i većinom i jesu, privatna imovina pojedinaca.

Radi jednostavnosti, u raspravi koja slijedi “radnicima” ću nazvati sve one koji ne učestvuju u vlasništvu sredstava za proizvodnju - iako ovo ne odgovara popularnoj upotrebi termina. Vlasnik sredstava za proizvodnju je u poziciji da kupi radničku moć radnika. Prilikom korištenja sredstava za proizvodnju, radnik proizvede novu robu koja postaje vlasništvo kapitalista. U ovom procesu najznačajnija je tačka odnosa između onoga što radnik proizvede i koliko je plaćen, oboje mjereno prema stvarnoj vrijednosti. Ukoliko je ugovor o radu “slobodan,” koliko radnik primi nije određeno stvarnom vrijednošću robe koju proizvede, već njegovim minimalnim potrebama, kao i potrebama kapitaliste za radnom snagom što je povezano sa brojem radnika koji se nadmeću za posao. 

Važno je razumjeti da plata radnika ni u teoriji nije određena vrijednošću proizvedenog proizvoda. Privatni kapital se koncentriše tek u nekoliko ruku, djelimično zbog takmičenja između kapitalista, i djelimično zato što tehnološki razvoj i pojačana podjela rada ohrabruju formaciju većih jedinica proizvodnje na štetu manjih. Rezultat ovakvog razvoja događaja je oligarhija privatnog kapitala čije se goleme moći ne mogu efikasno kontrolisati čak ni u demokratski organizovanom političkom društvu. Činjenica je da su članovi zakonodavnih tijela izabrani od političkih stranaka pod raznim uticajima i uveliko finansirani od privatnih kapitalista koji odvajaju biračko tijelo od zakonodavstva iz mnogih praktičnih razloga. Posljedica je da “predstavnici naroda’’ zapravo ne štite dovoljno interese neprivilegovanih / potlačenih djelova populacije. Nadalje, u sadašnjim uslovima, privatni kapitalisti neizbježno kontrolišu, direktno ili indirektno, glavne izvore informisanja (novine, radio, obrazovanje). Zato je tako ekstremno teško, i doista najčešće zapravo nemoguće, da individualni građanin dođe do objektivnih zaključaka i inteligentno/informisano upotrijebi svoja politička prava.

Situacija koja prevladava u ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu kapitala tako je okarakterizovana sa dva glavna principa: prvi, sredstva za proizvodnju (kapital) su privatna i
vlasnici se njima služe kako žele; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, nema takvog društva koje bi bilo čisto kapitalističko u ovome smislu. Posebno, treba uočiti da su radnici, preko duge i gorke političke borbe, uspjeli osigurati nešto poboljšan oblik “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali u cjelini, savremena ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61cc440f-6ab8-490c-961e-046569669fbf)
Foto: Princeton.edu{.caption} 

Proizvodnja se vrši za zaradu, ne za upotrebu. Nije osigurano da svi sposobni i svi koji žele raditi uvijek budu u stanju pronaći posao: “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je neprekidno u strahu od gubitka svoga posla. Budući da nezaposleni i loše plaćeni radnici ne predstavljaju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih roba je ograničena, a posljedica su velike teškoće. Tehnološki napredak često rezultira s više nezaposlenosti umjesto da smanji teret posla za sve. Profit kao motiv i takmičenje među kapitalistima odgovorni su za nestabilnost u akumulaciji i korišćenju kapitala, što vodi do porasta ozbiljnih depresija. Neograničeno takmičenje dovodi do velikog rasipanja radne moći, uz sakaćenje društvene svijesti pojedinaca, što sam ranije naveo.

Ovo sakaćenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Naše cijelo školstvo boluje od ovog zla. Pretjeran takmičarski duh se uliva u studenta, koji je obučavan da pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za njegovu buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan način za elimininaciju ovih najozbiljnijih zala, naime putem osnivanja socijalističke ekonomije, praćene školskim sistemom koji bi bio usmjeren prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju su u vlasništvu samog društva i korištena su planski. Planska privreda, koja prilagođava proizvodnju prema potrebama zajednice, dijelila bi potreban posao između svih radnika sposobnih za rad i garantovala bi egzistenciju svakom čoveku, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz promovisanje njegovih urođenih sposobnosti, pokušalo bi razviti u njemu osećaj odgovornosti za njegove bližnje, umjesto glorifikacije moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.

Ipak, neophodno je sjetiti se da planska privreda još ne znači socijalizam. Sama planska privreda kao takva mogla bi biti popraćena potpunim ropstvom pojedinca. Dostignuće socijalizma zahtjeva rješenje nekih vrlo teških društveno-političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti birokratiju da postane omnipotentna i svekontrolišuća? Kako zaštititi prava pojedinca i ostvariti demokratsku protivtežu moći birokratije? Jasno poimanja ciljeva i problema socijalizma od najveće je važnosti u našem prelaznom dobu. Budući da je, u sadašnjim prilikama, slobodna i nesputana rasprava ovih problema potpala pod moćan tabu, smatram stvaranje ovog časopisa važnom društvenom uslugom.

Dio članka objavljenog u maju 1949. godine, u prvom broju američkog časopisa Monthly Review 

esej

Albert Ajnštajn: Zašto socijalizam?

Zalasci sunca su ogromne duge koje traju jedan sat. Godišnja doba ovde više nemaju smisla: ujutru je proleće, u podne leto, a noći su u pustinji hladne ali nikad nije zima. Nekakva obustavljena večnost vlada tu gde se godina obnavlja svakog dana. S izvesnošću da će tako biti svakog dana, da će u svaki suton biti ta duga u svim bojama spektra u kojoj se svetlost, pošto je celog dana vladala u svojoj nedeljivosti, ponovo uveče razlaže na sastavne boje pre nego što nestane. Boje koje su već sadržane u trenutnoj dugi koja se pali na vetru na kresti paciflčkih talasa. 

Nepovrediva milost podneblja, jedinstvena draž jedne prirode koja kruniše besmisleno bogatstvo ljudsko. Ova je zemlja beznadežna. Čak je i smeće u njoj čisto, saobraćaj kao podmazan, cirkulisanje smireno. Latentno, laktalno, letalno – takva likvidnost života, likvidnost znakova i poruka, takva fluidnost tela i kola, takvo plavetnilo kosa i takvo obilje mekih tehnologija Evropljanina čine sanjarem o smrti i ubistvu, o motelima za samoubice, orgy and cannibalism, da bi porazio to savršenstvo okeana, svetlosti, tu besmislenu lakoću življenja, hiperrealnost svega ovdašnjeg. Otud fantazam seizmičke pukotine i survavanja u Pacifik, koje bi dokrajčilo Kaliforniju i njenu kriminalnu i skandaloznu lepotu. Jer nepodnošljivo je preživeti teškoću post janja samo u fluidnosti neba, litica, jedrenja na dasci, pustinja, samo uz pretpostavku sreće.

Ali čak je i seizmički izazov samo flert sa smrću, i još se ubraja u prirodne lepote, poput istorije ili revolucionarne teorije, čiji se hiperrealistički odjek ovde gasi s nenametljivom draži prethodnog života. Jedino što ostaje od surovog i istorijskog prohteva: ovaj grafit na plaži, naspram pučine, koji se više ne obraća revolucionarnim masama, već nebu i pučini i transparentnim pacifičkim božanstvima:

PLEASE, REVOLUTION!

No, da li je slučajno što najveća pomorska baza, baza sedme pacifičke flote, sušte inkarnacije američke dominacije svetom i najveće vojne snage sveta, predstavlja deo ove izazovne lepote? Baš tu gde duva prelepa magija Santa Ane, pustinjski vetar koji prelazi preko planina da bi se u njima zadržao četiri-pet dana, zatim razvejao maglu, spržio zemlju, zapalio more i zgazio ljude naviknute na izmaglicu – najlepša stvar u Santa Ani jeste noć na plaži u kojoj se kupate kao usred dana i poput vampira pocrnite na mesečini.

Ova je zemlja beznadežna.

Mi fanatici estetike i smisla, kulture, mirisa i zavođenja, mi za koje je lepo jedino ono što je duboko moralno, i zanosno jedino herojsko razlikovanje prirode i kulture, mi koji smo nepopravljivo vezani za draži kritičnosti i transcendencije, doživljavamo mentalni šok i nečuveno olakšanje kad otkrijemo koliko je opčinjavajući ne-smisao, to vrtoglavo otkačinjanje koje vlada kako u pustinjama tako i u gradovima. Kad otkrijemo da se može podjednako, uživati u ukidanju svake kulture i ushićivati se krunisanjem nezainteresovanosti.

Govorim o američkoj pustinji i gradovima koji to nisu… Nema oaza, nema spomenika, neodređeno putovanje mineralnosti i autoputeva. Svuda: u Los Anđelesu ili Tventi Najn Palmsu, Las Vegasu ili Borego Springsu… Umesto puste želje – pustinja. Želja je još nešto nabijeno prirodnošću, živimo od njenih ostataka u Evropi, i od ostataka jedne kritičke kulture u agoniji. Ovde su gradovi pokretne pustinje. Nema spomenika, nema istorije: ushićenje pokretnim pustinjama i simulacijom. Ista sirovost u neprekidnim i nezainteresovanim gradovima kao u nedirnutoj tišini Bedlendsa. Zašto je LA, zašto su pustinje tako zadivljujuće? Zato što je u njima razrešena sva dubina – sjajna, pokretna i površna neutralnost, izazov smislu i dubini, izazov prirodi i kulturi, potonji hiper-prostor, ubuduće bez porekla, bez referenci. U svemu tome nema draži, nema zavođenja. Zavođenje je negde drugde, u Italiji, u izvesnim predelima koji su postali slike, kulturalizovanog i profinjenog crteža koliko i gradovi i muzeji koji ih čuvaju. Opisani, ocrtani, izuzetno zavodljivi prostori, gdeje smisao toliko istančan daje napokon postao ukras. Ovde je upravo obrnuto: nema zavođenja, već apsolutna zadivljenost, zadivljenost pred nestajanjem svakog kritičkog i estetskog vida življenja, u zračenju bespredmetne neutralnosti. Imanentne i solarne. Magija pustinje: nepokretnost bez želje.

Magija Los Anđelesa: besmisleno cirkulisanje bez želje. Kraj estetike. Ne isparava samo estetika dekora (prirodnog ili arhitektonskog), već i estetika tela i govora, svega onoga što sačinjava mentalne i socijalne navike Evropljanina, naročito latinca, ta neprekidna *commedia dell’arte*, patos i retorika društvenog odnosa, dramatizacija govora, jezičke igre, aura šminke i veštačkih pokreta. Sva draž estetike i retorike zavođenja, ukusa, očaravanja, pozorišta, ali i protivrečnosti, surovosti, uvek ponovo prisvojena u govoru, igri, udaljenosti, veštačkom. Naš univerzum nikad nije pustinjski, uvek je teatralan. Uvek dvosmislen. Uvek kulturalan, i pomalo smešan u svojoj naslednoj kulturalnosti.

Ovde zadivljuje odsustvo svega toga, kako odsustvo arhitekture u gradovima koji su samo još dugačka signalizacijska putovanja, tako i vrtoglavo odsustvo emocije i karaktera u licima i telima. Zgodnim, fluidnim, mekim ili *cool* ili čudnovato proždrljivim, nesumnjivo manje usled kompulzivne bulimije nego usled opšte nekoherentnosti koja dovodi do neusiljenosti tela ili govora, hrane ili grada: labava mreža pojedinačnih i uzastopnih funkcija, hipertrofirano ćelijsko tkivo koje kvasa u svim pravcima. Otuda su *freeways* jedino tkivo grada, saobraćajno, ili pre neprestano transurbanističko tkivo, nečuveni spektakl hiljada automobila koji saobraćaju jednakom brzinom, u oba smera, farova upaljenih usred bela dana, na putu za Venturu, stiglih niotkuda, usmerenih nikuda: neizmerni kolektivni čin, voziti, odvijati se neprestano, bez agresivnosti, bez cilja – transferencijalna društvenost, nesumnjivo jedina društvenost u toj hiperrealnoj tehnološkoj softmobile eri, koja se iscrpljuje u površinama, mrežama, mekim tehnologijama. U Los Anđelesu nema metroa ni lifta. Nema vertikalnosti ni andergraunda, nema promiskuiteta ni kolektivnosti, nema ulica ni fasada, nema centra grada ni spomenika: fantastičan prostor, avetinjski diskontinualni sled raspršenih funkcija, znakova bez hijerarhije – bajka nezainteresovanosti, bajka nezainteresovanih površina-moć čistog prostiranja, kakvu imaju pustinje. Moć pustinjske forme: brisanje tragova u pustinji, brisanje označenog u gradskim znakovima, brisanje svake psihologije u telima. Animalna i metafizička opčinjenost, direktna opčinjenost prostranstvom, imanentna opčinjenost suvoćom i sterilnošću.

Mitska moć Kalifornije leži u toj mešavini totalnog otkačinjanja i vrtoglave mobilnosti dosegnute na licu mesta, u hiperrealnom scenariju pustinja, autoputeva, okeana i sunca. Jedino tu postoji taj blještavi spoj radikalne nekulture i takve prirodne lepote, čuda prirode i apsolutnog privida: *just in this mixture of extreme irreferentiality and deconnection overall, but embedded in most primeval and greatfeatured natural scenery of deserts and ocean and sun-nowhere else is this antagonistic climax to be found*. Na drugim mestima, prirodne lepote nabijene su smislom, nostalgijom, a sama kultura nepodnošljiva je od težine. Jake kulture (Meksiko, Japan, Islam) vraćaju nam u ogledalu odraz naše degradirane kulture i sliku naše duboke krivice. Višak smisla jedne jake, ritualne, teritorijalne kulture pretvara nas u gringose, *zombye*, turiste predodređene za boravak u prirodnim lepotama zemlje. Ničeg od toga nema u Kaliforniji, gde je strogost totalna, jer je sama kultura pustinja - i treba da kultura bude pustinja kako bi sve stvari bile jednake i isijavale u istom natrpirodnom vidu. Zato je i sam let od Londona do Los Anđelesa preko severnog pola, po stratosferskoj apstrakciji i hiperrealnosti već deo te Kalifornije i pustinja. Deteritorizacija počinje s otkačinjanjem noći i dana. Kad njihova podela više nije pitanje vremena već prostora, visine i brzine i vrlo je čisto uočljiva – kao po vertikali – kad prolazimo kroz noć kao kroz oblak, tako brzo da je opažamo kao blizak predmet koji gravitira oko zemlje, ili kad se, naprotiv, potpuno resorbuje, kad se sunce drži na istoj tački na nebu tokom svih dvanaest sati leta, već je tu kraj našeg sistema prostor – vreme, i isti prizor iz bajke kao što će biti na Zapadu.

Čarolija toplote ovde je metafizička. Same boje, pastelno plave, ljubičaste, lila, proistiČu iz laganog, geološkog, vanvremenskog sagorevanja. Mineralnost zemlje izbija na površinu u kristalnim vegetacijama. Svi prirodni elementi podvrgnuti su iskušenju vatrom. Pustinja više nije predeo, to je čista forma koja proističe iz apstrakcije svih ostalih. Njena je definicija apsolutna, granica posvećujuća, ivice strme i obodi okrutni. To je prestonica znakova neodoljive neophodnosti, neumitne potrebnosti, ali lišenih smisla, arbitrarnih i neljudskih, koje prelazimo ne dešifrujući ih. Neopoziva transparentnost. Pustinjski gradovi se takođe prekidaju naglo, nemaju okolinu. I liče na fatamorganu, koja se može raspršiti u svakom trenutku. Treba samo pogledati Las Vegas, uzvišeni Las Vegas, kako sav izranja iz pustinje u fosforescentnoj svetlosti u smiraj dana i vratiti se, pošto smo čitave noći iscrpljivali svoju površnu energiju, još jaču u osvit zore, vratiti se u pustinju u osvit dana, da bi se otkrila tajna pustinje i onoga što je u njoj znak: začaravajući diskontinuitet, totalno povremeno isijavanje. Tajna veza kocke i pustinje: intenzitet kockanja udvostručen prisustvom pustinje na obodu grada. Klimatizovana svežina dvorana nasuprot isijavajućoj vrelini spolja. Izazov svih veslačkih svetlosti žestini sunčeve svetlosti. Sa svih strana suncem obasjana noć kocke – svetlucajuća tama dvorana usred pustinje. Sama kocka je pustinjska, nehumana, nekultivisana, inicijatorska forma, izazov prirodnoj ekonomiji vrednosti, ludila na granici razmene. Ali i ona ima oštru granicu, i prekida se naglo, njene su ivice besprekome, njena je strast jedinstvena. Ni pustinja ni kocka nisu slobodni prostori: to su ograničeni, koncentrični prostori, s rastućim intenzitetom ka unutra, ka jednom središtu: duhu kocke ili srcu pustinje-od pamtiveka povlašćenom prostoru u kojem stvari gube senku, u kojem novac gubi vrednost i u kojem izuzetna retkost tragova i onoga što predstavlja znakove navodi ljude da teže trenutnosti bogatstva.


Odlomak iz knjige Žana Bodrijara "Amerika", poglavlje o Kaliforniji i Nevadi, u kojem slavni mislilac kao da pjesničkim jezikom nagovještava kraj američke dominacije

Ova je zemlja beznadežna

EMMANUEL LEVINAS: Ja sam odgovoran bližnjemu [autrui], ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moja fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. 

Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost [engagement] za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu. 

[Ruski pisci] bili su fundamentalni: Puškin, Gogolj, kasnije veliki prozaici Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski... Tu se neprestance dovodi u pitanje ljudskost, smisao ljudskog. To vas približava problemima koji, prema mojem mišljenju, ostaju bitni za filozofiju i koje ćete, samo u drugom obliku, naći u specifično filozofskoj literaturi i koje ćete u svakom slučaju naći u nekom literarnom djelu, knjizi svih knjiga, Bibliji.

**FRANCE GUWY: Ima li za Vas protuslovlja izmedu Biblije i literature?**

LEVINAS: Ne vjerujem, nikad to nisam doživio kao protuslovlje. U oba je slučaja posrijedi smisao, pojava smislenog [l'apparition du sensé]: bilo da je to u obliku koji se kod Grka imenuje um, bilo da je to u biblijskom obliku odnosa s bližnjim, ono što, prema meni, oba slučaja prije svega spaja jest iskanje smisla..

**GUWY: U ovoj istoj Europi Vi ste iskusili tridesete godine i rat od 1940-1945. godine; to iskustvo i taj utjecaj su značajni za Vas i elaboraciju Vaše misli.**

LEVINAS: Štoviše, to je temeljno iskustvo mojega života i mojega mišljenja, slutnja tih užasnih godina i neizbrisiv spomen na te godine. No ne mislim da bi se izlaz mogao sastojati u promjeni načela ove civilizacije. Mislim da unutar ove civilizacije možda ima nekakva izlaza, postavi li se u središte ono što je bilo više po strani. Također, ne zaboravljam da ova Europa, ne govoreći to i ne priznajući to, strepi od nuklearnog rata. Ono što se često imenuje modernost čini mi se smještenim između neizbrisivih spomena i očekivanja punog strepnje. Uopće ne znam može li se naći odgovor na naše strepnje odricanjem od ovoga i prihvaćanjem oblika koji su zacijelo ljudski, a koji se mogu učiniti još ljudskijim. Nemam prevelika očekivanja da će moja istraživanja to promijeniti, no ona su svakako određena mojim uvjerenjem da unutar ove civilizacije postoji neravnovjesje između fundamentalnih tema vezanih uz znanje i onih povezanih s odnosom spram bližnjeg.

**GUWY: Mogli bismo reći da je ovo iskustvo također utjecalo na Vaš način mišljenja o zapadnjačkoj filozofiji, na Vašu kritiku ove filozofije?**


LEVINAS: „Kritika zapadnjačke filozofije“, to je odveć ambiciozno. Dopuštamo si pretjerivanja... To je pomalo kao kada bismo osporavali visinu Himalaja. Filozofsko je obrazovanje vrlo značajno i vrlo bitno. Ono zahtijeva da se u velikoj mjeri kroz njega prođe kako bi se drukčije započelo.

**GUWY: I pokraj toga Vi ste napisali da je povijest zapadnjačke filozofije destrukcija transcendencije?**

LEVINAS: Transcendencija je nešto drugo, ona ima vrlo precizan smisao. Ideal prema kojemu se kretala europska filozofija sastojao se od vjerovanja u mogućnost ljudske misli da zahvati [embrasser] sve ono što izgleda da joj se suprotstavlja i da, u tom smislu, učini unutrašnjim ono što je izvanjsko, ono što je transcendentno. Zapadnjačka filozofija je htjela više ne misliti božansku transcendenciju, nešto što izlazi iz okvira poretka onoga što je zahvatljivo [embrassable], onoga što se može obuhvatiti [saisissable], kao da se duh sastoji u obuhvaćanju/shvaćanju [saisir] svih stvari.

**GUWY: Ako mogu to izraziti nešto jednostavnije, vjerujem da hoćete reći da je to filozofija u kojoj jastvo [moi] punopravno vlada i u kojoj je spoznavanje više zahvaćanje [prendre] nego shvaćanje [comprendre].**

LEVINAS: Da, kroz znanje jastvo prepoznaje kao Isto [Même], kao svodljivo na Isto, ono što se najprije pojavljuje kao Drugo [Autre]. Ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moje fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu.

**GUWY: To je zapovijed „ne ubij“.**

LEVINAS: To je ponajprije to, u različnim stupnjevima. U svojim prvim napisima govorio sam posvema neposredno: lice znači „ne ubij“, ne trebaš ubiti. Upravo ta njegova poniženost, bespomoćnost, ogoljenost, istodobno je zapovijed „ne ubij“. Ono se predaje ubojstvu i pruža otpor ubojstvu. To je bit odnosa „ne ubij“, to je cijeli jedan program koji kaže „dat ćeš mi živjeti“. Ima tisuću načina da se bližnji ubije, ne samo pištoljem; bližnjega ubijamo kada smo ravnodušni prema njemu, kada se ne bavimo njime, kada ga napuštamo. Shodno tomu, „ne ubij“ jest ono glavno, to je glavna naredba [ordre principal] u kojoj je drugi čovjek priznat kao ono što me obvezuje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a96c49e-2f96-40bf-aa2c-a3599cbd335e)
Levjiatan, A. Zwiagincew, 2014.{.caption}

**GUWY: Lice bližnjeg me poziva na odgovornost, i Vi idete vrlo daleko u toj odgovornosti, čak dotle da treba ispaštati za bližnjega.**

LEVINAS: To je ono što imenujem *biti za drugoga* [être pour l'autre], riječ „odgovornost“ samo je drugi način za izraziti sljedeće: ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu, naposljetku odgovaram prije no bilo što učinim. Paradoks odgovornosti jest u tomu što ona nije posljedak bilo kakva čina. To je kao kad bih bio odgovoran prije no što išta učinim, kao kad bi to bio nekakav a priori i, shodno tomu, kao kad ne bih imao slobodu osloboditi se ove odgovornosti, kao kad bih bio odgovoran, a da nisam za to dao svoj glas, kao da ispaštam, kao da sam nekakav talac.

**GUWY: Što onda znače sloboda i autonomija ljudskog bića, kada drugi dovodi moju slobodu u pitanje i zahtijeva moju odgovornost prije svakog spoznavanja i, prema tomu, prije svake slobode izbora?**

LEVINAS: Pitam: kako Vi definirate slobodu? Očito je da kada ima prisile nema slobode. No kada nema prisile, ima li nužno slobode? Treba li sloboda biti definirana posve negativno, odsućem prisile ili naprotiv, sloboda znači mogućnost za neku osobu, poziv upućen ne- koj osobi da učini nešto što ne bi mogao nitko drugi umjesto nje? U toj dobroti koja prethodi svakom izboru, to jest mojoj odgovornosti, ja kao da sam izabran [élu], nezamjenljiv, jedini koji može učiniti ono što činim u pogledu drugoga?

**GUWY: Zapravo je ovo odgovor Sartreu, koji kaže da smo osuđeni biti slobodni**.

LEVINAS: Kad god smo posvećeni nečemu, nečemu gdje nema samo naprosto slijepe nužde, već gdje postoji poziv upućen meni kao jedinom [unique] koji može obaviti ono što obavljam, tada imamo tu etiku, etičku odgovornost. Značenje moje etičke obveze i jest upravo to da nitko drugi ne bi mogao učiniti ono što ja činim, kao da sam izabran. Posve negativnu slobodu zamjenjujem ovim pojmom slobode izbora. U neslobodi nas osupnjuje to što smo bilo tko. U mojoj odgovornosti za bližnjega, ja sam vazda pozvan kao da sam jedini koji to može činiti... Biti zamijenjen u moralnom činu znači odreći se moralnog čina.

**GUWY: Ne kaže li to i Sartre?**

LEVINAS: Ne znam kaže li to Sartre. Ja čak kažem, i to je svakako jedna strašna formula, da dobrota nije voljni čin [acte volontaire]. Time hoću reći da u kretanju slobode nema posebnih činova volje koja intervenira. Ne odlučujemo se da budemo dobri, dobri smo prije svake odluke. U mojoj koncepciji postoji tvrdnja o inicijalnoj dobroti ljudske prirode.

**GUWY: No vi ste također rekli da nismo svojom voljom dobri. Onda je to protiv prirode?**

LEVINAS: To nije posljedica voljnog čina, to je prekid [rupture] u poretku prirode. I kada kažem prekid u poretku prirode, ja to mislim u jakom smislu, kao da u uobičajenom poretku prirode - gdje svaka stvar nastoji ostati to što jest, gdje svako ljudsko biće misli na samoga sebe, ustrajava [persister] u svojem bitku, Spinoza je to imenovao najvišim činom Boga [l'acte suprême de Dieu] koji se za bitak sastoji u ustrajavanju u svojem bitku - sama pojava ljudskog s odgovornošću za bližnjega prekida ovaj poredak, može ga prekinuti, čak i ako to ne čini uvijek. Uopće na kažem da je to ono što vazda pobjeđuje, nego kažem da s ljudskošću postoji mogućnost da čovjek misli, da se zauzme, da se bavi drugim prije no što počne težiti za ustrajavanjem [persistance] svojega vlastitog bitka.

**GUWY: Na to je on pozvan?**

LEVINAS: Svakako, i to u vrlo jakom smislu tog izraza: postoji netko tko se zove, netko tko u licu bližnjega zove, obvezuje/prisiljava [oblige] bez sile. Vlast nipošto nije posjedovanje sile. To je obveza/ prisila [obligation] bez sile. Na žalost, dvadeseto nas je stoljeće naviklo na ideju koju nemamo pravo propovijedati, ali možemo je reći samima sebi, da se Bog odrekao nasilja, da zapovijeda bez nasilja. To je također propovijed, a nemamo prava propovijedati je (možemo je jedino reći samima sebi) zato što kad je propovijedamo, tada izgleda kao da pravdamo Auschwitz. Nakon Auschwitza, Bog više nema opravdanja. Ako još ima vjere, tada je to vjera bez teodiceje.

**GUWY: Hoćete reći bez nade?**

LEVINAS: Ne, bez teodiceje, bez mogućnosti opravdanja Boga. Govoreći ovo, ne iznalazim neku fundamentalnu mogućnost ljudskoga. U zbilji, kada se ne prepuštamo pukom biti, kad shvatimo drugost drugoga, nema kraja njezinu shvaćanju. Nikad niste razriješeni glede drugoga. Moralni stav koji kaže: „U stanovitom času mogu zatvoriti vrata“ posvema je buržujski.

**GUWY: U ovom kontekstu ste, u mnogim prilikama, navodili Dostojevskog koji kaže: »Svako je od nas pred svima drugima za sve kriv, a ja najviše od sviju« (Braća Karamazovi).**

LEVINAS: Odmah ćemo se vratiti, ako hoćete, na to da vjerojatno nije tako svakoga dana. No ako susrećete bližnjeg ovako kako ja pokušavam opisati, tada vi nikad ne razumijete svoj odnos spram bližnjeg kao recipročan. Kažete li: „Odgovoran sam za njega, ali je i on također odgovoran za mene“, tada Vi pretvarate početnu odgovornost u trgovinu, u razmjenu, u jednakost, i već ste pogrešno razumjeli rečenicu Dostojevskog, koja je fundamentalno iskustvo ljudskog.

**GUWY: I koja ilustrira ono što Vi hoćete reči s „asimetrijom“.**

LEVINAS: Asimetrija je prije svega to da moj odnos sa samim sobom i moje obveze kako ih mišljenjem shvaćam nisu isprva dani u odnosu izmedu dva jednaka bića, gdje se vazda pretpostavlja kao da je bližnji ja sam. Prije svega, ja sam jesam onaj koji je obvezan, a bližnji je prije svega onaj glede kojega sam obvezan. To uopće nije zabluda, to je bitni vid susreta s bližnjim. Kao što sam maloprije rekao, ne mogu propovijedati religiju bližnjemu, jer kada se stanovite stvari koje mogu u samome sebi prihvatiti iznesu drugima, one kao da poprimaju lakoću teološkog brbljanja. Mogu za sebe prihvatiti nekakvu teologiju, da neku teologiju preuzmem na sebe, no nemam pravo nuditi je drugima. To je poziv asimetrije.

**GUWY: Možemo se upitati je li i dalje moguće živjeti s čuvstvom neprestane krivnje, kako živjeti s ovim pitanjem protivnim prirodi?**

LEVINAS: Sve što se trsim predstaviti jest ljudskost protivna prirodi. Ona je kao nekovrsni prekid uobičajenoga poretka bitka preokupiranog samim sobom, skrbnog za vlastitu supstanciju, za očuvanje u bitku, uza sav respekt da, kada je posrijedi moj bitak, sva druga pitanja padaju. U suprotstavljanju tomu pokušavam otkriti u čovječanstvu jedan istinski prekid s bićem koje je prisiljeno biti, koje je obuzeto time da bude.


**GUWY: Nije li to jedan gotovo mazohistički moral?**

LEVINAS: Mazohizam je karakteristika bolesti bitka koje je dobroga zdravlja. Ne mislim da je ljudsko biće dobroga zdravlja u banalnom smislu te riječi: ono je prekid s lagodnim zdravljem koje je prije svega moje zdravlje, ono je jedan nemir. Nisu sve bolesti za liječenje. Mazohizam? Ne bojim se te riječi.


Što je to ljudsko? Ono je tamo gdje je drugi nepoželjan *par excellence*, gdje je drugi smetnja, ono što me ograničuje. Ništa me ne može toliko ograničavati kao drugi čovjek. Za ovu prirodnu ljudskost, za ovu vegetativnu ljudskost, za ovu ljudskost-bitak, drugi je nepoželjan *par excellence*. No Božji poziv u ljudskom licu okreće vas upravo njemu i prema njemu. To je dramatično. To je izražaj koji potječe iz mojega članka „Bog i Filozofija“ (to je članak koji mi najviše znači), gdje se Božji odgovor ne sastoji u tomu da vam odgovori nego da vas uputi prema drugom.

**GUWY: Odnos spram Boga, spram beskonačnog, jest odnos spram ljudskog, spram drugog.**

LEVINAS: Ono čemu se najviše divim u Evanđeljima - kao što znate nisam kršćanin, no u Evandeljima pronalazim puno stvari koje su mi bliske i temelji kojih mi izgledaju posvema biblijski - to je poglavlje 25 Evandelja po Mateju, o posljednjem sudu, gdje Krist kaže: „Vi ste me otjerali, vi ste me progonili. Kad smo te progonili, kad smo te otjerali? Kad ste otjerali siromaha.“ Ne treba ovo uzeti u metaforičkom smislu, nego u smislu euharistije. Doista u siromahu postoji Božje prisuće, u konkretnom smislu. Vazda sam u tom smislu čitao 58. poglavlje Isaije, gdje se također pojavljuju ljudi koji govore da ištu Boga, a ovaj im kaže da, žele li ga naći, trebaju osloboditi robove, odjenuti neodjevene, nahraniti gladne i pustiti beskućnike u kuću. A to je najteže jer beskućnici prljaju tepih.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/331401c4-6452-41ff-bff9-c65c6df4a020)
Ukus trešanja, A. Kiarostami, 1997.{.caption}

**GUWY: U Vašem djelu Totalitet i beskonačno kažete: „Čovjek je prirodno ateist i velika je slava Stvoritelja da je postavio na noge biće kadro za ateizam. Ateizam je uvjet za istinski odnos s istinskim Bogom“. Želite li čovjeka osloboditi Boga?**

LEVINAS: To da polazeći od svoje dobrote čovjek može stići do Boga umjesto da ide prema dobroti polazeći od Boga, to mi se čini iznimno važnim. To da ne izgovarajući riječ Bog budem u dobroti, važnije je od dobrote koja naprosto zauzima mjesto među zapovijedima jedne dogmatike. Iznimno je važno ukazati na postupanje polazeći od dobrote, a ne polazeći od stvaranja svijeta. Samo stvaranje svijeta treba dobiti značenje polazeći od dobrote. Staro je rabinsko uvjerenje. koje se pripisuje Bibliji, da svijet opstaje zahvaljujući etici i da je njome stvoren, to jest Torom; da u izrazu „na početku Bog stvori“, riječ *rešit* (početak) znači etiku ili, ako hoćete, Toru. Možda duhovnost do koje se stiže preko etike nije potpuna. Možda drugima doista treba pomagati drukčije. Ne kažem da je to pogrešno, no ne čini mi se da je to put koji odgovara duhu, koji određuje duh.

**GUWY: Vi ste ovo ilustrirali pričom o Rimljaninu koji pita rabija: „Zašto vaš Bog, koji je Bog siromaha, ne nahrani siromahe?“ Odgovor rabija glasi: „Da bi spasio čovječanstvo od prokletstva.“**

LEVINAS: Ne, to je nešto drugo. To znači da je apsolutno skandalozno, da je smrtni grijeh to što ljudi pomažu ljude. Kada bi Bog to uzeo na sebe, ne bi mu preostalo ništa drugo no da ljude prepusti njihovu grijehu.

**GUWY: To bi se moglo zamjeriti crkvama...**

LEVINAS: Ne osudujem crkve, one imaju puno posla, imaju druge probleme. No to za mene nije početak duhovnosti. Ima toliko knjiga koje crkve komentiraju i šire, ali važno je ono što je u knjigama, ono što prethodi organizaciji.

Moja zadaća je Mesija, to jest obveza da se posvetimo drugome. U mojoj individualnosti, u mojoj jedinstvenosti postoji samo to da sam ja mogući Mesija.

**GUWY: Nije li to učinak milosti?**

LEVINAS: Nimalo; naprotiv, to je uvjet jastva [moi] onakvog kakvog sveudilj opisujem: subjekt uopće nije onaj koji zahvaća, nego onaj koji je odgovoran. Univerzum me pritišće, ja sam talac, ja sam izabran za ispaštanje. Moja jedinost [unité] i moja jedinstvenost [unicité] jesu ono što zovem Mesijom. Došao sam spasiti svijet, ali sam to zaboravio. No u jastvu, što će reći u subjektivnosti - koju uopće ne poimam kao supstanciju, kao nekakvu moć, nego koju opisujem pomoću inicijalne dobrote, bezrazložne - u toj odgovornosti, svatko drugi mi je važan, tiče me se, u svakom stupnju, čak i u ponašanju. Tiče me se [me regarde], ne u sartrovskom smislu, tako što me osuđuje, nego u onom smislu u kojem se u francuskom kaže: „Vaši me se poslovi tiču“ ili „Vaši me se poslovi ne tiču“. To je ono što imenujem mesijanskim momentom u ljudskom jastvu. 

Uopće ne kažem da on odnosi pobjedu - Mesija ne dohodi - no on je čuo taj poziv i preko tog poziva on je jedini i jedan, u  tom je pozivu njegova individuacija. Nemam filozofiju povijesti koja može utješiti za sve zlouporabe, pa čak i zlouporabu odnosa spram lica. Ono što mi je bilo važno jest da u težini bitka koji se bavi samim sobom otvorim mogućnost vođenja računa, razvića dobrote spram drugog bića, da se njegovoj smrti posvetimo prije no što se posvetimo svojoj vlastitoj. Nema utjehe za ovu obeshrabrenost, ali sam često mislio da treba ustrajati u analiziranju bezinteresnosti u međuljudskim odnosima, bezinteresnosti u razgovoru s bližnjim, kao i na tomu da nije nemoguće - no to je s onu stranu filozofije - da su oni koji ne računaju na nikakvu nagradu dostojni te nagrade.

S francuskog preveo Mario Kopić (Europski glasnik, 2017){.caption}


Razgovor sa slavnim francuskim filozofom Emmanuelom Levinasom koji je 1986. godine za holandsku televiziju vodila novinarka France Guwy

asimetrija lica

Levinas: Dobrota nije voljni čin

Godina 1963. ,,Slučaj" Josifa Brodskog. Na tom procesu, na kome je pesnik bio optužen zbog ,,gotovanstva"... kao glavni svedok optužbe istupio je mladi prozaist Jevgenij Vojevodin. Ovog puta suđenje je bilo javno. U sudnicu (prethodno ispunjenu građevinskim radnicima dovezenim kamionima) bilo je pušteno i poneko nezvano lice i Vojevodin je dobro znao da svoju karijeru pravi javno, ne samo pred nekoliko stotina građevinskih radnika nego i pred desetak pisaca. Za međunarodni odjek, međutim, nije bio pripravan. 

Veoma brzo međunarodna je štampa obelodanila kompletnu reportažu o suđenju; ta reportaža, sjajno publicističko (pa čak i umetničko) delo Fride Vigdorove prenosila se po SSSR-u iz ruke u ruku i postala široko poznata. Ime Jevgenija Vojevodina postalo je simbol podlosti (…)

Četvrtog maja 1961. godine bio je donet Ukaz Vrhovnog Sovjeta SSSR o borbi protiv gotovana i o njihovom iseljavanju iz velikih gradova (O jačanju borbe s licima koja izbegavaju društveno koristan rad i vode antidržavni, parazitski način života)... Desetog marta 1963. godine Ukaz je bio potvrdio i razradio plenum Vrhovnog suda. Taj zakon je sam po sebi bio neophodan: broj besposličara postajao je zastrašujući. U Ukazu se govorilo o mnoštvu žitelja velikih gradova koji dolaze na posao samo da zamažu ljudima oči, a zapravo se bave svakakvim sumnjivim poslovima: ,,Parazitski način života tih lica po pravilu je praćen pijanstvom, moralnom raspojasanošću i kršenjem pravila života u socijalističkoj zajednici, što ima negativan uticaj na druge članove društva." 

Sve je to bilo neophodno i ispravno. No zakon o gotovanima je imao i svoje zadnje namere. Svako ko drukčije misli mogao je najpre biti izbačen s posla, a ubrzo potom, pod optužbom da nigde ne radi, i prognan u tundru kao gotovan. Brodskom je pretilo takvo progonstvo; on nije pisao političke pesme, ali sve što je radio, sve što je pisao i mislio, bilo je ,,drukčije". Može li se tako nešto oprostiti?

Prvo suđenje bilo je zakazano za 18. februar. Došavši pred zgradu okružnog suda u Ulici ustanka, ugledali smo masu sveta koja je ispred ulaza čekala da dovedu optuženog. Popesmo se gore u popljuvani mračni hodnik. U tom momentu stražari provedoše pored nas Brodskog. Bio je sama kost i koža, pogledao je u našem pravcu i jedva primetno se osmehnuo. Nekoliko minuta kasnije pušteni smo u dvoranu Frida Vigdorova, pisac I. Meter, prestupnikovi roditelji i ja.

Omladina se dalje tiskala i galamila milicionari su bili obrazovali kordon na stepeništu pod izgovorom da u dvorani nema dovoljno mesta. Suđenje je teklo uz buku, slabo se čulo, masu sveta su s vremena na vreme bezuspešno pokušavali da utišaju. Vigdorova je sedela sa beležnicom u rukama. Čim je počela da zapisuje, odmah je navukla na sebe gnev sudinice Saveljeve, turobne žene od svojih četrdeset godina, koja je više ličila na hauzmajstorku ozlojeđenu noćnim skandalima pijandura nego na deliteljku pravde. Levo i desno od nje čamili su porotnici jedva shvatajući šta se dešava: u nedoumici su zurili u vrata iza kojih je bučala omladina.

Evo prvog sudenja prema zabeleškama Fride Vigdorove.

Sudija: Čime se vi bavite?

Brodski: Pišem pesme. Prevodim. Pretpostavljam...

Sudija: Bez ikakvih „pretpostavljam". Stojte kako treba! Ne naslanjajte se na zid! Gledajte u pravcu suda! Odgovarajte sudu kako treba! (Meni.) Smesta prestanite da beležite! Inače ću vas odstraniti iz dvorane. (Brodskome.) Imate li vi stalni posao?

Brodski: Mislio sam da mi je to stalni posao.

Sudija: Odgovarajte precizno!

Brodski: Pisao sam pesme! Mislio sam da će biti objavljene. Pretpostavljam...

Sudija: Nas ne interesuje vaše „pretpostavIjam". Odgovorite zašto niste radili?

Brodski: Radio sam. Pisao sam pesme.

Sudija: Nas to ne interesuje. Nas interesuje s kojom ste ustanovom bili povezani.

Brodski: Imao sam ugovore s izdavačkom kućom.

Sudija: Jeste li imali dovoljno ugovora da se prehranite? Navedite koje ugovore imate, od kojih datuma i na koje sume.

Brodski: Ne sećam se tačno. Svi ugovori su kod mog advokata.

Sudija: Ja pitam vas.

Brodski: U Moskvi su objavljene dve knjige s mojim prevodima... (Nabraja.)

Sudija: Koliko imate radnog staža?

Brodski: Otprilike...

Sudija: Nas ne interesuje „otprilike"!

Brodski: Pet godina. Sudija: Gde ste radili?

Brodski: U fabrici. U geološkim ekspedicijama...

Sudija: Koliko ste dugo radili u fabrici?

Brodski: Godinu dana.

Sudija: Kao?

Brodski: Kao frezer.

Sudija: A koja je zapravo vaša struka?

Brodski: Pesnik. Pesnik-prevodilac.

Sudija: Ko vas je proglasio za pesnika? Ko vas je priznao za pesnika?

Brodski: Niko. (Neizazovno) A ko me je priznao za čoveka?

Sudija: Jeste li učili za to?

Brodski: Za šta?

Sudija: Za to da budete pesnik. Jeste li pokušali da završite odgovarajući fakultet?

Brodski: Nisam mislio da se pesnik postaje školovanjem.

Sudija: Nego kako?

Brodski: Mislim da to potiče od... (Bespomoćno)... Od Boga...

Sudija: Imate li kakvu molbu sudu?

Brodski: Želeo bih da znam zašto sam uhapšen.

Sudija: To je pitanje, a ne molba.

Brodski: Tada nemam molbi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d563bd7a-7d63-4308-87a9-962dc7e22688)
Brodski, fotografija iz 1963.{.caption}

Sudija: Ima li odbrana pitanja?

Branilac: Ima. Građanine Brodski, da li svoju zaradu unosite u porodicu?

Brodski: Da.

Branilac: Da li i Vaši roditelji zarađuju?

Brodski: Oni su penzioneri.

Branilac: Živite li u zajednici s roditeljima?

Brodski: Da.

Branilac: Prema tome, Vaši su prihodi ulazili u porodični budžet?

Sudija: Vi ne postavljate pitanja nego izvodite zaključke. Vi mu pomažete da odgovara. Ne izvodite zaključke nego postavljate pitanja!

Branilac: Da li ste na evidenciji u psihijatrijskom dispanzeru?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste bill na stacionarnom lečenju?

Brodski: Da, od kraja decembra 1963. do 5. jaruara ove godine, u bolnici „Kaščenko" u Moskvi.

Branilac: Smatrate li da Vas je bolest sprečavala da duže vreme radite na istom mestu?

Brodski: Možda. Verovatno. U stvari, ne znam. Ne, ne znam.

Branilac: Da li ste prevodili pesme za zbirku kubanskih pesnika?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste prevodili španske romanse?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste bili povezani s prevodilačkom sekcijom Saveza pisaca?

Brodski: Da.

Branilac: Molim sud da predmetu priključi karakteristiku biroa prevodilačke sekcije... Spisak objavljenih radova... Kopije ugovora, telegram: Molimo da se ubrza potpisivanje ugovora. (Nabraja)... Takođe molim da se građanin Brodski uputi na medicinski pregled radi donošenja zaključka o stanju njegovog zdravlja i zaključka o tome da li ga je stanje zdravlja sprečavalo da bude redovno zaposlen. Sem toga, molim da se građanin Brodski odmah pusti na slobodu. Smatram da nije počinio nikakve prestupe i da je njegovo lišavanje slobode nezakonito. Građanin Brodski ima stalno prebivalište i može se u svako vreme odazvati sudskom pozivu.

Sud se povlači na većanje. Potom se vraća, i sudinica čita odluku:

Uputiti Brodskog na sudsko-psihijatrijsku ekspertizu da se utvrdi pati li Brodski od nekog psihičkog oboljenja i predstavlja li to oboljenje smetnju da se Brodski uputi u udaljene krajeve na prisilni rad. S obzirom da se iz istorije bolesti vidi da je Brodski izbegavao hospitalizaciju, naložiti Osamnaestom odeljenju milicije da ga sprovede u bolnicu radi sudsko-psihijatrijske ekspertize.

Sudija: Imate li pitanja?

Brodski: Imam jednu molbu: da mi se u ćeliju pošalju hartija i pero.

Sudija: To zamolite načelnika milicije.

Brodski: Molio sam ali uzalud. Molim hartiju i pero.

Sudija: (milosrdno): Dobro, preneću vašu molbu.

Brodski: Hvala.

(Videvši po izlasku iz dvorane veliku masu uglavnom mladog sveta po hodnicima i stepeništima):

Sudija: Gle koliko je sveta! Nisam verovala da će se skupiti toliko sveta!

Glas iz mase: Nije svakog dana pesnik pred vama!

Sudija: A nama je svejedno da li je pesnik ili nije!

(...)

Slučaj Josifa Brodskog/ Jefim Etkind; zapisala Frida Vigdorova ; prevod: Anđelija Demetrović-Matijašević{.caption}



Iz knjige sovjetskog filologa Jefima Etkinda, zapis sa suđenja Josifu Brodskom koji je 1963. godine osuđen na pet godina prinudnog rada zbog "gotovanstva" i "društvenog parazitizma". Suđenje je postalo slavni primjer totalitarne prakse, a pjesnik je godinu i po progona odslužio u selu Norinskaja udaljenom 560 kilometara od Lenjingrada.  

slučaj brodski

Nisam mislio da se pjesnik postaje školovanjem

Što je zajedničko pranju suđa, seksu i čitanju priče za laku noć malom djetetu? Sve su to aktivnosti, rad i poslovi koje možemo tumačiti kao reproduktivne. Pod reproduktivnim mislimo na rad stvaranja i obnavljanja ljudi.
 
Većina ljudi povezuje reprodukciju s rađanjem djece, odnosno s biološkom reprodukcijom. Rađanje djece svakako je dio reprodukcije, ali kada govorimo o reprodukciji i konkretno o reproduktivnom radu, mislimo na puno više od toga.
 
Reproduktivni rad obuhvaća sve aktivnosti koje stvaraju i obnavljaju ljude na dnevnoj bazi, ali i međugeneracijski. Poput većine rada u kapitalizmu, to je rad koji uključuje sukobe, nasilje i eksploataciju.
 
Jedan od glavnih razloga zbog kojega reprodukcija uključuje toliko sukoba je taj što ljude ne proizvodimo i ne reproduciramo na neutralan ili apstraktan način. U kapitalizmu reproduciramo ljudska bića kao radnu snagu ili kao potencijalnu radnu snagu. Reproduciramo ljude kao radnike_ce.
 
Na sličan način, ako rod, rasu i seksualnost razumijemo kao društvene konstrukcije, a ne inherentno biološke karakteristike, tada u velikoj mjeri postajemo subjekti kakvi znamo da jesmo i kakvi znamo da drugi jesu kroz pranje suđa, upražnjavanje seksualnih odnosa ili apstiniranje od njih, odlazak u školu, nepohađanje sveučilišta, brigu za druge i brigu koju primamo od drugih.
 
Iz ove perspektive, reprodukcija uključuje puno sjebanih odnosa i procesa koji su ključni za reprodukciju kapitalizma kao sistema eksploatacije i dominacije. U ovom slučaju, reprodukcija se čini, i u velikoj mjeri jest dio problema.
 
To da je reprodukcija dio problema pokazuje se posebno istinitim kada pogledamo povijest reprodukcije i postavimo pitanje tko obavlja ogromnu količinu kuhanja, čišćenja i brige u svijetu. Reproduktivni rad je obezvrijeđen, učinjen nevidljivim i feminiziran. U povijesti naše reprodukcije žene su bile i još uvijek jesu reproduktivna radna snaga kapitalizma.
 
Naravno, osim što je ovaj rad uvijek bio orodnjen, također je uvijek bio rasijaliziran i klasiziran. Bogate žene rijetko su kad same prale svoje suđe, brinule se o vlastitoj djeci ili čak jebale vlastite muževe. Žene iz radničke klase i nebijele žene obavljale su ovaj posao te ga i dalje nastavljaju obavljati.
 
Reprodukcija ima dugu povijest, koja je za kapitalizam jednako važna i profitabilna kao i razvoj tvorničkog sustava i robne proizvodnje. Međutim, reprodukcija ima dvostruki karakter, a to će reći da dok reproduktivni rad proizvodi i reproducira kapitalistički sustav, on istovremeno proizvodi život i reproducira autonomne ljudske subjekte – subjekte koji su kadri provesti radikalnu revolucionarnu promjenu. Iako smo radnici i radnice, nije nas moguće svesti na uloge radnika i radnica.
 
Dakle, da pojednostavimo: bez reproduktivnog rada nema izlaska iz kapitalizma. A ako je naša želja izaći iz kapitalizma i ako to želimo učiniti što je brže moguće, potrebna nam je izlazna strategija koja obraća što je moguće veću pozornost na povijest načina na koji su proizvedeni najamni rad i rod, na sustave kolonijalizma i ropstva te na izgradnju ekološkog svijeta kao resursa za pljačku i iskorištavanje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/apO3B_o6dz8?si=9i81tgCoitKI5Yes" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>
 
Nužno je obraćati pozornost na sve te stvari kako bismo stavili reprodukciju u prvi plan. Upravo iz te perspektive možemo pouzdano tvrditi da moramo preuzeti sredstva za reprodukciju i dovesti borbe, sukobe i bolne napetosti te kontradikcije reprodukcije u središte naših planova za izlazak iz kapitalizma.

[Izvor: Slobodni filozofski/wareplanc](https://slobodnifilozofski.com/fusnote/sto-je-socijalna-reprodukcija)

U povijesti naše reprodukcije žene su bile i još uvijek jesu reproduktivna radna snaga kapitalizma

sistem proizvodnje

Šta je zajedničko pranju suđa i seksu?

LIČNA KARTA

Zapiši!

Ja sam Arap

Broj moje karte je pedeset hiljada

imam osmero čeljadi

Devet će ih nakon ljeta biti!

Da li te to ljuti?

                                                                        .

Zapiši!

Ja sam Arap

Sa prijateljima težacima u kamenolomu radim

Imam osmero čeljadi

Donosim im hljeb

I odjeću i sveske

Iz kamena.

I od tebe ne tražim milostinje

Ne ponižavam se

Na pragu kuće tvoje.

Pa, da  li se ljutiš?

                                                                   .
                                                                   
Zapiši!

Ja sam Arap

Ime sam, a prezimena nemam

Veoma sam strpljiv u domovini

Gdje svi u groznici bijesa žive

Moji korijeni

Ovdje su urezani prije vremena,

Prije nego što su stoljeća potekla

Prije masline  i čempresa

Prije nego trava je izniknula

Otac je moj iz zemljoradničke porodice

A ne od bogatih plemića!

Djed mi je seljak

Bez roda i soja!

Kuća je moja koliba trošna

Sazdana od trstike i pruća

Da li si zadovoljan sa domom mojim?

Ja sam ime, prezimena nemam!

                                                                     .

Zapiši!

Ja sam Arap

Kosa mi je crna poput ugljena

Smeđe su oči moje

Moje osobine:

Na glavi mi je povez i kufija

Dlan mi je čvrst kao hridina

Koban za svakog ko ga dotakne

Moja hrana najdraža

Jesu timijan i maslina.

Moja adresa:

Ja sam iz  zaboravljenog i bezopasnog sela

Ulice u njemu nemaju imena

A svi stanovnici su u kamenolomu i poljima.

Pa, da li te to ljuti?

                                                                                                                       .

Zapiši!

Ja sam Arap

Poharali ste zemlju mojih predaka

I zemlju na kojoj sam radio

Ja i sva čeljad moja

A meni i mojim potomcima

Ostavio si samo ovo kamenje.

Pa, hoće li nam i to uzeti

Vaša Vlada

Kao što se priča?!

Onda!

                                                                                                           .    

Zapiši u zaglavlju prve stranice:

Da ja ne mrzim ljude

I ne napadam nikoga

Ali, ako ogladnim

Hranit ću se mesom svoga dušmanina

Zato, čuvaj se! I dobro pazi moje gladi

I srdžbe moje!

Prevod s arapskog: prof. dr Mirza Sarajkić{.caption}

Pjesma "Lična karta" palestinskog i arapskog pjesnika Mahmuda Darviša (1941, Al Birva, Palestina - 2008. Hjuston, SAD) 

poezija

Zapiši, ja sam Arap

Najveću odbojnost prema neoliberalnoj ideologiji osećam zbog toga što je u velikoj meri zakočila, a sve više preti i da uništi sve potencijale stvarane tokom dugotrajne istorije sveta, koji su vodili ka izvesnom, manje ili više prepoznatljivom napretku čovečanstva. Paradoks je da ta ideologija slovi kao najveći podsticaj inovacija, koje su, međutim, u većini osiromašile ljudski duh, za račun spoljašnjih zadovoljstava: u gomilanju novca i roba izazivanjem „veštačkih potreba", skrenuvši ljudske težnje i aktivnosti u pravcu trke za potrošnjom materijalnih stvari, drastično sužavajući sadržaj i smisao načina života, što možda najbolje izražava termin konzumerizam, kao "sistem kompulzivne potrošnje" i kompulzivnih potreba (u smislu „veštačkih potreba"). Ali je taj sistem uzrokovao i porast siromaštva i povećanje jaza između bogatih i siromašnih (društava i stanovnika).

Zašto je, po mom mišljenju, neoliberalna ideologija, kao tržišni/potrošački fundamentalizam, opasnija od svake druge vrste fundamentalizma (nacionalnog, verskog, amoralnog)?

Neoliberalizam se po snazi svog antihumanizma može upoređivati sa terorizmom, jer je u svojoj biti destruktivan, budući da uništava ljudski smisao višedimenzionalne i kreativne egzistencije, koji nije ništa manji gubitak za čovečanstvo nego teroristička destrukcija, koja fizički uništava stanovništvo i satire njihove imovine i duhovne tvorevine. Neoliberalni fundamentalizam odbacuje osnovne vrednosti klasičnog liberalizma, koje nisu inkompatibilne sa onim univerzalnim vrednostima koje su sadržane u izvornoj ideji socijalizma, na kojima je počivala nada u jednu perspektivniju i humaniju budućnost; u kojoj bi kulturne/civilizacijske tekovine služile unapređenju ljudskih kvaliteta (što proizlazi iz samog poimanja kulture kao kultiviranja, oplemenjivanja), nasuprot mehaničkoj upotrebi čoveka u službi jednodimenzionalnog tehnološkog napretka. Destruktivno dejstvo neoliberalizma se naročito ispoljava u zadržavanju autoritarne konstrukcije modernog društva i vladavine autoritarnog načina mišljenja, što je veliki korak unazad u odnosu na teoretičare ranog liberalizma. (...)

Neoliberalizam (M.Friedmana i F.Hayeka) suštinski se razlikuje od klasičnog/izvornog liberalizma, pre svega, po tome, što je to stanovište ekskluzivnog/ jednostranog „ekonomskog liberalizma"; ili „tržišne liberalizacije", kojim se ne promoviše načelo slobode unapređivanjem javnog dobra, da bi svi ljudi mogli imati prilike da budu slobodni (i „jednaki pred zakonom"). Već suprotno tome, počiva na odbrani principa „samoregulišućeg tržišta“ i deregulacije (odnosno, tražeći ne samo smanjenje uloge države u privredi i sticanju i raspodeli kapitala, već ukidanje kontrole od strane države). 

Neoliberalna ideologija sve stavlja na slobodno raspolaganje individui kao privatnom vlasniku, razvijajući teoriju o „prirodnim nejednakostima", zahvaljujući čemu „vredni i marljivi pojedinci postaju uspešni (bogati)", a „lenji i nesposobni sami su krivi što su siromašni“ - potpuno ignorišući utvrđene činjenice da drastične razlike u životnom standardu slojeva prevashodno dolaze iz "istorijski nasleđene nejednakosti kroz generacije" (P. Bourdieu), a ne zbog prirodnih nejednakosti".

Neoliberalni teoretičari ne priznaju "javno dobro"; oni ne prihvataju ni Rawlsov princip ,,distributivne pravde", da bi ugroženi deo populacije (stari, bolesni, invalidi...) dobio bar elementarnu socijalnu zaštitu - oni, pak, preporučuju samo "samarićansko požrtvovanje" i odlučno se bore protiv socijalne države" (prema Reagan/Thatcherovoj doktrini). Uzdižući pravo na privatnu svojinu na rang „božanskog/nedodirljivog principa", oni iz tog eksluzivnog prava izvode neograničeno pravo akumulacije kapitala (prema kojem je „prvobitna akumulacija kapitala" bila manje pohlepna). To stvara novu kastu enormnih bogataša i sve veće siromaštvo ostalih slojeva, ne samo u zemljama Trećeg sveta, već i u najrazvijenijim zemljama Evrope i drugih kontinenata. 

Neoliberalna ideologija otvoreno zastupa interese posednika kapitala/bogatstva, proglašavajući ih za jedine promotere napretka i zato se ulažu ogromna državna sredstva čak i u vreme velike ekonomske krize u finansijski sektor i pomažu milijarderi, koji su usled krize u gubitku, da ne bi propao finansijski sektor. Dok sve veći broj ljudi ostaje bez posla i stvara armiju "isključenih", bez nade za pomoć da prežive, a glavni posrednici neoliberalne vizije Novog poretka, MMF i Svetska banka, zahtevaju rigoroznu štednju građanstva (uvodeći smanjenje dohodaka i penzija), što se ne odnosi i na plate i bonuse visoko-kotiranih administratora i novih bogataša. Ono što zaboravljaju, ili namerno prikrivaju, vernici neoliberalne ideologije je činjenica, da se u biti radi o jednoj tvrdoj konzervativnoj doktrini, koja ne dozvoljava promene i traženje alternativa, budući da promoviše jedan neupitni model ustrojstva modernog društva, kao novu mesijansku koncepciju „savršenog društva" (koju je pokušao da objavi Fukuyama posle pada,,komunizma").

Dakle, moje odbijanje da se svrstam u pobornike danas popularne neoliberalne ideologije i politike, ne dolazi otuda što sam rasla uz „marksističku teoriju" (gde me ljubitelji ove moderne ideologije i danas svrstavaju). Moj otpor takvoj ideologiji nastaje prvenstveno zbog antihumanizma i amoralnosti principa koje takva ideologija zastupa, zbog promocije individualne sebičnosti i odbacivanja ljudske solidarnosti, zbog legalizovanja eksploatacije i opravdanja neravnopravnosti, zbog odsustva empatije sa onima koje sve više guraju u bedu i bespomoćnost - ukratko zbog bezočnog ponižavanja ljudskog dostojanstva u ime apsolutne moći novih gospodara sveta/veleposednika globalnog kapitala. 

Iz knjige Moji Horizonti: Mislim, delam, postojim (2012){.caption} 

Zapis jugoslovenske antropološkinje i sociološkinje Zagorke Golubović (1930-2019) o neoliberalnoj ekonomiji kao ideološkom ponoru savremenog svijeta