U nekom čudesnom, vanvremenskom pejsažu, u sivoj šupljini vremena, pojavio se zabavljač, opsjenar, što li, ogromna emanacija onog vječnog znatiželjnog, atraktivnog, vašarskog čarobnjaka koji u prozaičnim okvirima ovog svijeta stvara nove realnosti i otvara iznenađujuće prozore u svijet mašte.
Pojavio se onako krupan, zdepast, sirov, a ipak snabdjeven nekom posebnom vrstom dostojanstva. Pored njega je bio stolić na kome je artist razmjestio svoje raznolike rekvizite. Bilo je tu svega, od boca do gramofonskih ploča, od igala do čaša, od kutija sa zmijama do čavala.
Oko njega se polako počela skupljati raznolika gomila, u polumraku, gomila silueta čiji su obrisi odavali najrazličitije fizionomije. Vrijeme kao da se još jednom ukinulo u svojoj determiniranosti, kao da se znatiželja svih epoha materijalizirala u jednom trenutku punom gladi za iluzijom, u jednom trenutku kolektivne usmjerenosti na čudo, fatamorganu, čudesni privid.
Osjećajući unutrašnji pritisak gomile artista nije mnogo oklijevao i započeo je sa svojim programom. Gutao je redom sve ono što se nalazilo na neiscrpnom stoliću. Žderao je boce, čaše, igle, sijalice, progutao je gramofonsku ploču i na kraju gramofonsku iglu. Gomila se iz pasivnog posmatrača sve više pretvarala u aktivnog sudionika senzacije. Pokreti, disanje i svi oblici individualnog bivstvovanja gomile postepeno su se stopili s ritmom opsjenarove tačke. Čudo je sišlo među gledaoce, čudo konkretno poput stakla i britko poput gramofonskih ploča koje je vještak gutao. Sve se koncentrisalo na njega, sve je živilo s njim i njegovom čudesnom spretnošću. Gospodar je vladao svojom publikom, a gomila je našla duhovnog vođu trenutka.
Kratkometražni animirani film nastao po ovom scenariju dobio je Gran pri na filmskim festivalima u Atlanti i Beogradu, 1970. godine
Predmeti sa stola nestajali su u njegovim ustima, klizili su kroz grkljan. Gubili se u stomaku. Ekstaza je rasla zajedno s gradacijom gutanja. Gomila se uzgibala, počela se uživljavati i otvoreno je povlađivala. Senzacija je prekoračila imaginarnu rampu i stvorila nevidljivo, a ipak prisutno jedinstvo između izvođača i njegovih posmatrača.
A onda se, odjednom, na vrhuncu predstave nešto dogodilo. Progutavši gramofonsku ploču, nabrekli stomak kao da se pobunio protiv daljnjeg punjenja. Artist je zastao, zbunjena gomila se utišala. Očekivalo se nešto što se očigledno moralo dogoditi. I dogodilo se. Iz stomaka se začulo neobično pucketanje, škljocanje, i reski zvuk nalik gramofonu koji je stavljen u pokret. Zbunjeni izraz mađioničarevog lica nimalo nije doprinosio objašnjavanju čudnog fenomena. Vrijeme je stalo.
A onda se iz stomaka začula muzika. Najprije tiha, jedva čujna, fluidna i febrilna u svojoj nježnosti. Topli su tonovi poput zanosne zvučne kaskade potekli iz nevidljivog izvora. Stomak je svirao, svirao je divno opojno, zanosno.
Zbunjenost je nestala s čarobnjakovog lica. Zabavljačka afektacija, vašaraska prepotencija, lažna sigurnost u samog sebe – sve je to odjednom nestalo. Ispravio se, i kao da je narastao u istom trenutku. Osjetio se velikim, osjetio je kako ga prožima i ispunjava čudesna snaga muzike koju je „stvorio“. Shvativši to, oslobodio se trenutne nedoumice, osjetio je značaj svog prisustva i moć svoje kreacije više nego ikad ranije. Magični trenutak pretvorio je opsjenara u umjetnika, šarlatana u stvaraoca, opsjenara u genija. Krupna sirova tjelesina kao da se trenutno preobrazila i oplemenila.
Artist je raširio ruke i krenuo ususret publici koja je još uvijek stajala ukočena od zaprepaštenja. Krenuo je prema onima kojima je tog trenutka davao najviše što je mogao, što je on ikada mogao. Krenuo je prema onima s kojima je u tom trenutku želio podijeliti veličanstveno čudo. Krenuo je da nađe podršku i priznanje, da osjeti plod svoje plemenite misije. Naišao je međutim na nešto sasvim drugo. Gomila se trgnula iz okamenjenosti i istog trenutka reagirala odbojno. Ne, to nije ono što oni žele. Nema tu onog divljeg, sirovog, elementarnog doživljaja kojeg je pružala pojedena gomila krhotina, stakla i gramofonskih ploča. Ljudi su ustuknuli pred artistom. Samo na trenutak. A onda je gomila odjednom postala svjesna njegove samoće, slabosti izazvane čudesnim događajem.
Obred je poprimio dimenziju histeričnog rituala. Gomila se gurala, borila za mjesto, stremila naprijed
I krenula je protiv njega. Udarac u stomak, u glavu, u ruku, udarac nogom, štapom, noktima, jedan po jedan, počeli su padati po tijelu. Umjetnik je ustuknuo. Gomila je bijesnila. Treba li prekinuti melodiju ili uništiti njen izvor, treba li pritisnuti mađioničara da se vrati na staru tačku ili ga treba dotući, to nitko nije znao, o tome nitko nije razmišljao. Ponašali su se u skladu s iznenada probuđenim instinktima. Udarali su.
Poput žene koja u sebi čuva plod ljubavi, nesretnik je pokušao zaštititi svoju muziku. Sagnuo se, povio, pokušao da se zatvori u sebe samog, rukama i nogama zaštićujući ono što mu je u tom trenutku bilo najdragocjenije. Štitio je svoju utrobu i nije bio spreman za predaju.
Gomila je navaljivala. Udarala. Vikala. Psovala. Tražila svoje. Udarci su pogađali cilj. U stomaku je nešto kvrcnulo, puklo, muzika se isprekidala, zastala, nestala. Zavladao je muk. Zastoj u bici. Predah – pred čim?
Izlaza nije bilo. Trebalo je nastaviti tamo gdje se stalo. I umjetnik se opet preobrazio u vašarskog opsjenara. Ponovo je počeo gutati sve što mu je došlo pod ruku. Gomila se povukla. Gospodar se vratio i oni su mu se predali.
Nastupala je nova ekstaza. Zajedno sa predmetima koji su nestajali u mađioničarevim ustima nestajalo je i nepovjerenje, gnijev, i srdžba. Njegovi pokreti ponovno su se nametnuli gomili, modificirali njene reflekse, uslovili pokrete, usmjerili reakcije.
Oduševljenje je raslo. Pojedinci su vrištali, žene su se grčile. I kada su svi predmeti bili progutani, masa je ponudila samu sebe kao sirovinu za nastavak seanse. Najprije jedna, pa druga, pa treća žena izašla je pred opsjenara ponesena erotskim potencijalom sladostrasnog kanibalizma. Nudile su sve, čitavo svoje tijelo, napeto i s puno iščekivanja.
Jedna za drugom nestale su u njegovom ždrijelu. Krenuli su i ostali. Obred je poprimio dimenziju histeričnog rituala. Gomila se gurala, borila za mjesto, stremila naprijed. Jedan po jedan gledaoci su nestajali u ustima maga. Lavina tjelesa smanjivala se u neiscrpnom apetitu maestra, podivljalog zajedno s mnoštvom. I na kraju, kad nije ostao više nitko, i kad je artist u jednom trenutku pauze naslutio mogućnost ponovne samoće, izoliranosti i prepuštenosti pustinji koja je zjapila oko njega – savio se, zgrčio i počeo gutati samoga sebe.
I tako – sve dok se nije pojeo, nestavši u vlasitim ustima.
Jer – šta mu je drugo preostalo?