Društvo se opija lažnom brigom svojih članova. Što je neko više zabrinut, zakonomjerno je veći lažov. Samo bezbrižni ljudi govore istinu. Više ne vjerujem nikome ko za nešto javno brine, uključujući i sebe samog. Do tog stepena ogoljene pljačke smo došli.
Kad vidim zabrinutog, uhvatim se za džep. Krenem u suprotnom pravcu, pređem ulicu i zviždim. Uhvatim se za onu stvar, protiv uroka, samo da dio laži i pridružene joj brige ne pređe na mene. Perem se od zauzetosti velikim temama. Ipak, s pažnjom pratim polit. lidere koji strasno brinu. To su mjehovi za proizvodnju psihoza u društvu. Puni su brige, što po mojoj teoriji može da znači samo jednu stvar. Da lažu.
Lažna briga u kojoj se pliva najgori je oblik krađe koji je poharao društvo odozgo, pojeo mu centar stomaka, posrkao mu skrob iz srca. Lažna briga je nešto kao napumpani kvadrat stana u Podgorici. Balon koji nikako da eksplodira, balon strahova maskiran u naciju koja stalno nešto veliko brine. Riječ je o narodu koji ne umije da se raduje, narodu koji se prazni na sahranama i puca na svadbama. Ljubomorno krije dobre karte, dok na tržnicu iznosi najgori cinizam. Na tom jadu mentaliteta, na toj osnovi trulog proseravanja, nadovezuju se nove generacije sa svojim lukavim idealima. Gomila se lažna briga, i baš bi mene bilo briga za sve to, da se tako ne ukida prava briga.
Ne postoji nikakva hijerarhija, svaki grč se predstavlja kao epohalan, svaka kontrakcija je ropac, ili orgazam, nema između, sve je nacrtano kao u stripu, sve unaprijed zapisano. To zovu sjednica vlade i to cijeli narod gleda, zabrinuto stenjanje zbrinutih glava koje se otvoreno zajebavaju i gurkaju nogama ispod stola.
Iz takvih medijskih prizora bježi se u porok ili u inostranstvo. Odliv mozgova, srca, gomilanje sala i ambicije. Infulenseri sišu krv lošim humorom i zapomaganjem. Svuda aktivisti lajka i ološ vesele nekrofilske zagledanosti u političku ćikaru. Tik-tokeri i nacionalni hohštapleri. U zemlji koja se igra identiteta dok joj se naselja zovu Family quart, City kvart, Central Point…
Sve su to latice jednog trulog cvijeta u čijem korijenu je činjenica da od 1962. nije izgrađena bolnica za djecu. Nije se imalo kad od ozbiljnog pristupa i zabrinutosti. Vadio se šljunak iz Morače, pratile su se turske serije, nije se imalo kad od brige, i to one što rađa starmalu djecu partija. Kretene naše političke stvarnosti. Dikcijom staraca oni sad pronose groznu ozbiljnost kroz javni prostor.
U toj opštoj kuknjavi, sve se ravna kao normalno. Jedino je govornikov glas važan, napumpan i spreman da vlada; on pažljivo prati minutažu, stoji uspravno i svršava na zvuk rođenog glasa. Razmazuje sjeme po ogledalu, vježba za sljedeći nastup. Ono što sriče, sadržaj te govorne mane uglavnom je lažna briga. Vidim je na svakom koraku kako proždire generacije. Vidim kako mi ispija snagu i ćera me da se sasvim predam histeriji.
I sam počinjem da brinem, ulazim u kolo, ali onda se sjetim da to nisu moje brige, da to nisu ničije brige, nego je to skup znakova koji se organizuju i emituju kako bi se ostvarila politička varka, plaćeni sadržaj, imitacija bilo kakvog sadržaja, da se društvo drži na zlom okupu.