Nedavno je na mrežama planula vijest kako SPC uvodi psihološku pomoć, odnosno pravoslavni pastorsko-savjetodavni centar u Podgorici. Bilo je malo dernjave i tvitovanja povodom toga, pa je utihnulo. Ljudi su se baš nasekirali, ali došle su nove teme, a SPC je mogla da nastavi u miru da radi to što je planirala.
Uzimam ovaj slučaj kao pokazni primjer. Briga o mentalnom zdravlju je druga faza visprenog i pametnog djelovanja jedne crkve koja je svu snagu svoje organizacione mašine pokazala još na litijama. Kao jedina ozbiljno usmjerena politička svijest i politika svijesti u Crnoj Gori, SPC je nakon narodnih kuhinja, hrane za tijelo, prešla na drugi zapušteni dio narodne volje. Psihološko savjetovanje kao priličan tabu za koji država nema plan, a mnogi od građana novca, prepušteno je tako jednoj vjerskoj organizaciji, koja već dokazano ima kapaciteta da sprovede razne društvene akcije, od mirne pobune do formiranja ekspertske vlade. U vijeku demokratskih proboja niko nema pravo da se buni - SPC zapravo koristi svoj pravni status, djeluje civilno i osvaja onaj dio društvenog života koji je najviše politički. Taj se nivo društvene akcije naziva svakidašnji život.
TOPLA LJUDSKA PRIČA
Kad sam počinjao kao novinar bilo je pravilo da u novinama makar jedna naslovna priča bude o takozvanom "običnom čovjeku". Stvar je već bila sasvim lažna, pa smo iz zajebancije tu rubriku nazivali – topla ljudska priča. Bilo je to igralište za početnike, poete zalutale u novinarstvo ili rezignirane dopisnike koji bi najednom otkrili pripovjedački dar. Kako je novinarstvo propadalo, redakcije su kidane iznutra, a glavna novinarska muda postala famozmi istraživački novinari, pa su počele da nestaju tople ljudske priče. Novinarstvo se sasvim prešaltalo na kriminal i visoku politiku, salon i sportsku arenu, tamo gdje je privid života tako brižljivo produciran da je dovoljno samo poturiti mikrofon ili guzicu.
U tih nekoliko žanrovskih formata ugurana je cijela medijska realnost, a novinarska istina približila se NVO štrikiranju. Čovjek, pojedinac, topla ljudska priča, potreba za glasom živih bića mahom je ustupila mjesto brojanju mrtvih. Tržište je na kraju reklo svoje - izvještaji sa auto nesreća, dilerskih smaknuća i razbojničkih stratišta postali su najviši stepen intimizacije sa narodom. Ti sadržaju za kratko vrijeme postali su najtraženiji, u njima su publika i mediji našli smisao i društveni teren da se bratski izmire.
TEREN I MARKETING
Taj nekrofilski formatiran društveni fokus zapravo pogoduje političkim i biznis elitama koje više ne moraju ni da se trude da glume okrenutost ka običnom čovjeku, ka tom jadnom biću koje gaze i gnječe u svom slavnom naletu ka moći.
Ono malo ciničnih obećanja i žlica predizbornog marketinga, zapravo je sve što se dešava u politici a što bismo mogli nazvati silaskom među običan svijet. Svakidašnji život bukvalno je izopšten iz politike. Ironično je, naravno, da se političari sa građanima susreću upravo u momentima kad su u formaciji najvećeg lažiranja, dakle u kampanjama koje ne kriju svoju programiranu laž. Stoga ne čudi da je, kao što rekosmo gore, jedna pametno organizovana crkvena uprava terenskim radom i solidnom upotrebom novih tehnologija i gerila marketinga, uspjela da organizuje politički prevrat 2020. godine, de facto zaljulja i sruši vlast, lansira pitomce po svojoj mjeri i usmjeri društvo u skladu sa svojom moralnom normom i interesom.
Bez gorčine se mora odati priznanje ideji da se nakon obrednog i ritualnog prodora u svakodnevicu, sa crkvene strane krene u kolonizaciju zdravstvenog, naučnog i psiho-socijalnog društvenog prostora kroz pastirska savjetovanja. Vjerujem da svaka crkva ima dovoljan fundus tekstova i referenci da na neki svoj način govori o mentalnom zdravlju. Ali na stranu liječenje ljudske psihe kao stvar sa kojom nema šale – ono što je ovdje važno - SPC je opet briljantno prepoznala formu kroz koju se javlja, detektovala najljudskiju potrebu i terenski izašla u susret zapuštenom čovjeku kome je državna srkb predaleko a privatni doktor previsoko.
RAD I DISCIPLINA
O političkoj moći svakodnevnog života pisao je francuski filozof Anri Lefevr, koji je tim povodom objasnio i društvenu snagu crkvene reakcije.
“Kod svakog događaja svakidašnjice, u uzbudljivim i nespokojnim časovima kada se nešto rađa ili svršava, religija stiže; ona umiruje, ona tješi, a naročito ona donosi stav, ponašanje. Ona kaže što treba činiti (po njenom mišljenju; ali dosad nitko drugi nije govorio) prilikom smrti ili rođenja. Ona nas snabdijeva ceremonijalom; ona oslobađa ljude te neugodnosti koja nastaje kad se ne zna što da se radi i što da se kaže, neugodnosti koju prate grižnje savjesti i bojazni...”
Lefevr potanko govori kako organizovana religija kapitalizuje ljudsku nemoć i nudi priručni moral nasuprot zvaničnom, da ne kažem akademskom, koji je uvijek uzdignutiji i sjajniji, dakle dalji od blata u kome se proleterijat poslovično valja.
Šta na kraju reći – urlati u pravcu kupola SPC zbog hegemonskog nacionalizma? To je postalo isuviše lagodan sport za užirene političke parazite. Prčkanje po istoriji i heraldici sve manje mobiliše kreaciju, sve više progovara kroz histeriju. Pravi rad je na terenu. Snaga crkvene organizacije i njena moć da zatomi nepredne procese u jednom društvu nalaze se u metodu na koji malo ko obraća pažnju.
Crkva je prosto marljiva, ona je prisutna u svakidašnjem životu koji je ključno područje borbe. Sve aktivnost takozvanih civilnih intelektualaca i tzv. građanskih duhova valjalo bi da su usmjerene ka onom ljudskom biću koje su u tranzicionoj jagmi za karijerama, fondovima i moći naprosto odbacili. Samo direktnim bavljenjem problemom svakidašnjeg života dolazi se do čovjeka, koji je jedini legitimni temelj vlasti. Ako je taj cilj ponekome isuviše apstraktan, poštujem, ali neka onda bude spreman da preda vlast.