Misao na webu
CRNA GORA,
balkanske vođice

Oni ne mogu pokrenuti ni jedan tenk

Foto: TANJUG/M.Milivojević
Milošević je suverenitet crpio iz sjajnog leša bivše države. Iz čega današnje vođice crpe svoju moć?

Sve vođe, od Isusa do Novaka Đokovića nastale su na isti način, kao odgovor društva na strah i zatomljene impulse pojedinaca. Kod Vilhelma Rajha, ukratko, ti impulsi su ubjedljivo objašnjeni u svom seksualnom uzroku. Ključari slobodnog pojedinca nalaze se podjednako u Državi i Crkvi, a zakoni i kanoni održavaju pokornost i zatvorenost političkog sistema i oslobađanje pojedinca.

SIMFONIJA LUDILA

Obje strane ove socijalne prese udaraju žig u najranijem djetinjstvu. Ličnost je pokorena već u porodici, gdje je upućena da robuje pomenutim strukturama. Iz ropstva zatomljenih porodičnih funkcija koje se prenose kroz patrijarhat proizilazi neuroza i strah, a iz tog dvoje - agresija. Vođa je dirigent te agresije. Vođa je neko ko formuliše potmule impulse mase i politički skicira njenu volju.

OK, ali šta je današnji vođa na Balkanu?

Slobodan Milošević bio je vođa koji je pogodio nervnu frekvenciju nacionalizma u perfektnom tajmingu, ponudivši moralnu tiradu, samozaljubljenost i nadmen stav. Sadejstvo vođe i mase buknulo je krajem osamdesetih kao organska simfonija apsolutnog ludila koje je političku referencu pronašlo u katarzi pada Berlinskog zida. Današnje vođe o tome mogu samo da maštaju. Istorijsko ispunjenje nacionalnih trauma buknulo je u Miloševiću, iako on sam nije nosio opanke i četnički jatagan. Njegova misija bila je blagoslovena trenutkom koji mu je omogućio da proizvede epohalnu političku štetu i razaranje na kome parazitiraju današnji fašisti dok skidaju sa interneta svoje naci krpice i žive četnički rivajvl.

Milošević je već daleka istorija, u opštem presvlačenju i ideološkoj maskaradi, u cirkusu želja i ambicija, došli smo do novog poglavlja, do vremena vođica. Ako neko pita, vođicama nazivam generaciju balkanskih lidera čija vladavina koliko god bila ogavna u svom nasilnom ključu, ne uspijeva da mitologizuje stvarnost kao što je to Miloševiću polazilo za rukom.

SASTOJAK KATASTROFE

Vučić je dobar primjer za dalju razradu teze. Riječ je o političkom nasilniku prvog ranga. Na čelu je nesputane frakcije jedne informacione sekte koja morbidnošću očarava široke narodne mase. Vučić izgleda moćan, ali opet je vođica. Jedan Slobov poster na zidu špajza vrijedio je više od cijele tviter euforije koju proizvodi Vučić. Ideja vođe doživjela je degradaciju, sa šamana se došlo do šibicara, krvotok se digitalizovao, zatrovao efemerijama kojim vođica kontroliše jedan niži oblik stvarnosti, ali pritom ne može pokrenuti običan tenk.

Jesu li vođice zbog svega što govorimo manje opasne? Postoji li danas balkanski vođa koji bi mogao pokrenuti lokalni rat?

Razmotrimo Budenov odogovor na slično pitanje - na Balkanu su ispucani preduslovi i potrošeni kapaciteti za ratovanje. Isto bi moglo biti rečeno i za vođe. Pogledajte isluženu maketu Đukanovića. Partijsko idolopoklonstvo nije preživjelo tehnološku revoluciju. Ideji vođe nedostaje dah suvereniteta, baš kao i političkom sistemu koji obnaša.

Ne zaboravimo da je Milošević suverenitet crpio iz sjajnog leša bivše države, iz trupla sa obiljem sokova simboličke moći. Iz čega današnje vođice crpe svoju moć, auru i harizmu?

Iz organizovane religije i tabloidnog svojstva medija, reći će neko. Iz desnog populizma palanke. Sa tvitera?

Naravno da je magija (uključujući i informacionu) važan sastojak katastrofe, ali da bi ona bila potpuna, da bi se ljudsko meso stvarno žrtvovalo za vođu, boga ili šeširdžiju, potreban je ozbiljan sistem kojeg nigdje na puškometu nema. I hvala Savaotu što je tako. Oko nas je uglavnom spržena balkanska zemlja i njeno sljedeće prženje teško da će biti lokalno. Prije se čeljad može nadati apsolutnom nuklearnom Armagedonu, dok će lokalna klanica vjerovatno ostati kao farsa na Internetu.

DOBRO I UŽASNO

Otkud tako mislim? Živimo proces raseljavanja i alijenacije koja sve neuroze šalje na web i tamo ih skladišti. U stvarnom životu ne postoji politička imaginacija, rika ulice sve više djeluje suvišno i lažno. Baklje su odavno viđene, predstava političke akcije je paravan za pacifikaciju kojom upravlja kapital. Krvožedno je postalo devalvirana roba. Vođice su tu da drže balkansku tezgu i prodaju maskaradu, višestruko uslovljeni paradigmom čabra i ekonomskog raspada kojim gazduju. Ispod njih se ređaju nove generacije nekakvih političkih polufabrikata koji mašu zastavama kao u reklami, plivaju za krst, dok vođice završavaju svoje poslove.

Ti su poslovi sasvim od ovog svijeta, a predstave toliko šuplje da niko ni ne pomišlja o njihovoj istinitosti. Vođice koriste virtuelni svijet u kome se manje rizikuje, blaziraju stvarnost do tačke u kojoj se čak mogu opustiti. Imaju posla sa slomljenim otporom, jer ako je ponestalo kapaciteta za rat, što je dobro, izgleda da je nestalo i kapaciteta za revoluciju, što je užasno.

Ono što je ključ, veličina naših vođa proizilazi iz zablude o suverenosti balkanskih država. A ta suverenost je prije punih trideset godina u krvi ugušena.