Moderna država pjeva kroz nemušte kamatne politike i alhemijske programe o kojima se malo zna. Svakog dana i časa proda se poneki državni suverenitet. Stvari se pokreću, milioni točkića guraju procese u slavu kapitala kome je država prinijeta na žrtvu.
Sve je manje velikih državnika, konjica i plesnih tačaka, sve više hladnih izvještaja i cinične birokratske sintakse. Izuzetak su rijetki trenuci kolektivne histerije, kad neki praznik zazove naciju da se prebroji. U ekonomski stabilnim državama prebrojavanja se dešavaju sporadično, kao dio političkog ritualizovanja prostora koji je ekonomija učinila mogućim. U banana-državama, gdje ekonomska održivost ne postoji, prebrojavanje postaje glavni politički sadržaj dužničkog ropstva.
Staro ime države, partije, rukovodstva, sve je to davno poraženo, dok prisustvujemo jednoj velikoj blamaži u javnom prostoru. Čudan psihološki obrt čini da blamažu mahom osjećaju posmatrači, pasivni građani, glasači, dok junaci političke borbe djeluju zadovoljno. Građani preuzimaju njihov blam, dok političari od građana preuzimaju suverenitet. Ako neko smisli jebeniju razmjenu dobara, neka mi javi, meni nije poznata.
Kako god bilo, u simulaciji koja glumi političku nadu, ostao je jedan fetišizovani tajming koji se ovih dana pokušava prodati kao vijest od značaja, kao eliksir i agens političke moći. Pitanje hoće li se fuckin’ Milo Đukanović kandidovati za predsjednika Crne Gore (opet) se postavlja kao ključno. Kao da društvo ne sagledava da je upravo tim pitanjem sebe već definisalo kao ekonomsku pustaru i političku ludnicu nemoćnu da smisli razumniji zaplet.
Pretužno zazivanje vođe i čekanje njegove gospodske odluke ne samo da svjedoči raspadu političkog: nazire se jedna dozlaboga lažna i primitivna ideja da je stvari moguće vratiti na staro, da se tehnološki i biološki može desiti nekakav zaokret, a moć centralizovati kako je to nekad bilo.
E pa nema više. Taj se obred više ne prima, autoritet je raspršen i nemoguć u staroj herojskoj pozi. Prosto je žalosno kako crnogorska politička scena nema snage da ponudi nov sadržaj, naročito sa one strane gdje bi trebalo da bude lijevo, a gdje se zapatilo neoliberalno. Tu spornu tačku još pokriva Đukanović, kao paravan dok se nešto novo ne smisli. Sve ostale predizborne tačke koliko god loše bile, ne definišu Crnu Goru kao što to čini ovaj Đukanovićev politički nadživot u čekanju.
Političke imaginacije modernih država odavno su odustale od ideje besmrtnog vođe. Snaga današnjih lidera oročena je u sve skromnijem rasponu pažnje koji nove tehnologije sužavaju do neuroze. Glasači su zlatne ribice čije se pamćene dopunjava kroz politički marketing. Sadržaji stoga moraju biti mekani, moć nevidljiva, a politika nalik lakoj zabavi.
Čini se da stari kadar na takvoj sceni nema šta da traži, pa je i ova dilema kojoj prisustvujemo nekako teška za gledati.